>

novosti logo

Društvo Društvo

Borba za drugu nezavisnost

Što mora biti učinjeno, pitao se ganski predsjednik Nkrumah 1962., još dok je bio na vlasti. On ukazuje na dvije vrste suprotnosti. Prva je ona između imperijalističkih sila samih, među kojima se vodi bitka za sirovine i područja. Drugu suprotnost opisuje kao onu ‘između desetak ‘civiliziranih’ dominantnih država i milijunskog mnoštva kolonijalnih naroda svijeta’

Upravo preminuli marksistički teoretičar Samir Amin, kojemu posvećujemo ova dva nastavka feljtona o socijalističkoj alternativi za Afriku i svijet, svoju je verziju historijskog materijalizma zasnovao i na kritici ‘aparthejda u svjetskim razmjerima’. U prvom nastavku govorili smo o herojskom dobu afričkog socijalizma u borbi za političku nezavisnost do tada koloniziranih država i područja. Uistinu, ta nezavisnost izborena je, najviše 1950-ih i 1960-ih godina, u doba kada je posvuda, od prijatelja i neprijatelja, ozbiljno shvaćana nužnost socijalizma kao svjetskog procesa. Amin tada upozorava da postoji samo jedan imperijalni svjetski sistem (shvaćen bitno drugačije od kasnije postmoderne konceptualizacije ‘Imperija’ Antonija Negrija i Michaela Hardta). Dominaciju tog sistema nasilno nameće međunarodni monopolistički kapitalizam, koji podupire trijada (kako on naziva zemlje Zapadne Evrope, SAD i Japan). U toj političkoj areni, gdje možemo osuvremeniti problematiku tko danas spada u ‘razvijene’ a tko je u međuvremenu ispao, historijski materijalizam ne može se ekonomicistički reducirati na djelovanje zakona vrijednosti, pa bio on shvaćen i u globaliziranim razmjerima. Da bi svijet funkcionirao, kako tada tako i sada, osim nekakvog ‘čistog’ kapitalizma potrebni su i predkapitalistički, ali i postkapitalistički elementi, na koje zakon vrijednosti nema direktnog utjecaja.

Konkretno, upitajmo se zašto je riječ ‘imperijalizam’ izašla iz intelektualne mode i ima li za to nekog razumnog opravdanja. Pa zato što je komotnije i svim vlastima draže pisati u terminima navodno slobodnih ekonomskih zakonitosti, koje funkcioniraju bez izvanekonomskog nasilja. A onda sve to još zamotati u neki kulturni univerzalizam i modernizam, kojemu se odupiru samo primitivci ili u našoj varijanti ostaci socijalističkog mentaliteta. Aminovim riječima iz njegove knjige o eurocentrizmu, koja je predvidjela pojavu ideologija ‘kraja povijesti’ i ‘sukoba civilizacija’ prije no što su ih Fukuyama i Huntington kao puki znakovi vremena ispisali (knjiga je doživjela dva izdanja, jedno 1989. i drugo recentno, prva verzija prevedena je i na slovenski: Samir Amin, ‘Evrocentrizem. Kritika neke ideologije’, Založba Sophia 2009.): ‘Sam termin imperijalizam zabranjen je i osuđen kao ‘neznanstven’. Brižni prenemagači uspjeli su ga zamijeniti ‘objektivnijim’ terminima, poput ‘međunarodnog kapitala’ ili ‘transnacionalnog kapitala’.’ Tako se sve svodi na tehnologiju reprodukcije, dok države, politike, diplomacije i vojske odjednom nestaju iz ekonomskih rubrika medija i prelaze u ‘kulturološke’. A imperijalizam je upravo ‘amalgam zahtjeva i zakona nužnih da bi se kapital reproducirao’. Bez stvaranja društvenih saveza na nacionalnom i međunarodnom nivou, bez političkih strategija koje te alijanse dogovaraju, kapitalizam ne bi preživio.

‘Sam termin imperijalizam zabranjen je i osuđen kao ‘neznanstven’. Brižni prenemagači uspjeli su ga zamijeniti ‘objektivnijim’ terminima, poput ‘međunarodnog kapitala’ ili ‘transnacionalnog kapitala”, ističe Samir Amin u svojoj knjizi o eurocentrizmu

Prateći politički i teorijski razvoj ganskog predsjednika Kwama Nkrumaha, dok je bio na vlasti (Gana je nezavisnost izborila 1960.) i nakon njegovog svrgavanja (vojnim udarom 1966.), u zborniku originalnih tekstova ‘Afrika i socijalizam’ (Izdavački centar Komunist, Beograd 1976.), njegov izbornik i urednik Ivan Iveković uzima ovog političara i teoretičara za primjer poveznice između prvog i drugog vala dekolonizacije Afrike. Počevši, s obzirom na svoje američko školovanje, u tradiciji panafrikanizma i afričkog puta u socijalizam, kao vrste ‘povratka korijenima u novim uvjetima’, on kasnije piše sve više marksističku analizu proturječja koja razdiru afričke države. Osim podjele na ‘umjerene’ i ‘radikalne’, tj. one koji su samostalnost dobili i željeli dalje graditi za diplomatskim stolovima Zapada i onih koji su preferirali oružanu borbu za oslobođenje, ali i nastavak neke vrste ‘ekonomskog oslobođenja’, kao druge i možda teže dionice od one političkog prepoznavanja i priznavanja, Nkrumah kasnijeg razdoblja (gubitak vlasti, tko ga preživi, često prosvjećuje) zna jednostavnim riječima, a točno opisati kako funkcionira imperijalizam. On je ‘političko djelovanje kojem je cilj da ostvari, organizira i uščuva imperij’. Njegovim najvažnijim tekstom smatra se onaj koji je napisao 1965. i koji ga je možda i stajao vlasti jer su ga američke službe izgleda dobro pročitale. Naslov mu je bio ‘Neokolonijalizam: zadnji stadij imperijalizma’. Time je otvorena fronta, koju ni današnji pomodni postkolonijalni studiji, sa svim svojim inzistiranjem na kulturalnoj, interkulturalnoj i sl. raznolikosti, nisu uspjeli ugušiti. A ona se otvara i vrijedi kako u tom vremenu tako – po našem mišljenju, iako na drugi način – i danas: ‘Rješenje kolonijalnog problema jedino je u bezuvjetnom uništenju cjelokupnog ekonomskog sistema kolonijalizma što ga moraju provesti kolonijalni narodi stekavši političku nezavisnost.’ Politička sloboda prvi je, ali ne i dovoljan uvjet ekonomskog i društvenog napretka, koji pod stranom vladavinom nad ekonomijom nije moguć.

U tom smislu, a to i sam autor Ivan Iveković kaže u svojoj knjizi o borbi afričkih naroda (Ivan Iveković: ‘Afrika u borbi za drugu nezavisnost’, GZH, Zagreb 1990.), koja je u Jugoslaviji izašla pet minuta nakon dvanaest, kad nikoga nije zanimala, iako se u njoj već mogla iščitati i naša nova ‘afrička’ budućnost, samo relativno možemo razdvajati dva vala afričkog samooslobođenja. Pa onda u toj razdvojenosti i za većinu kolaps oba. Teza da antikolonijalnoj mora slijediti socijalna revolucija i sama je podosta mehanička. Jer tjeranje bjelačkih osvajača sigurno je od početka bio i program s ekonomskim posljedicama. Zato se on pukim političkim osamostaljenjem uglavnom i nije dogodio, osim u nekoliko zemalja s radikalnom narodnooslobodilačkom, socijalističkom revolucijom, po uzoru, ali bez kopiranja onih već uspjelih (navedimo samo najpoznatije: sovjetska, kineska, kubanska, vijetnamska i jugoslavenska). U tom smislu su uspjele revolucije 1974. bile one izvojevane borbom pokreta poput PAIGC-a u Gvineji i na Zelenortskim otocima, FRELIMO-a u Mozambiku i MPLA-a u Angoli.

Što mora biti učinjeno, pitao se Nkrumah 1962., još dok je bio na vlasti. On ukazuje na dvije vrste suprotnosti. Prva je ona između imperijalističkih sila samih, među kojima se vodi bitka za sirovine i područja. U tom smislu su imperijalizam i kolonijalizam, kao izvoznici kapitala što se umnožava na izvorima sirovina i jeftine radne snage, ujedno i bezdušni takmaci u bici za posjed tih izvora, suparnici u novoj podjeli već nekoliko puta podijeljenog svijeta. Ovo je i najkraći opis svjetskih ratova, za koje ne postoji nikakav uvjerljiv argument da bi onaj Drugi ujedno bio i zadnji. Drugu suprotnost Nkrumah opisuje kao onu ‘između desetak ‘civiliziranih’ dominantnih država i milijunskog mnoštva kolonijalnih naroda svijeta’. Izmijenimo li riječ ‘kolonijalni’ u ‘neokolonijalni’, ostanemo li pri terminu narodi ili ga promijenimo u onaj identitetskih zajednica, ostaje problem: većina ljudi na svijetu u većini država na svijetu, a što sve manje ogovara ‘državotvornim’ terminima koji bi da govore o tome kako funkcionira svjetski sistem, danas može još samo mahati svojim ‘nacionalnim’ zastavama. Dok istovremeno žive u društvima smišljenima za druga društva.

‘Bio nadničar, bio poljoprivredni radnik, uvijek je zadužen, jer gubi i kad kupuje potrošna dobra i kad prodaje vlastiti rad ili proizvode, a kolonijalna vlada se brine da ga oporezuje, kako se iz dugova ne bi izvukao’, pisao je Nkrumah o položaju u kolonijama

Sve ovo mogli smo, da smo htjeli i da smo mislili da treba, već na početku protuudara neoliberalne globalizacije, krajem 1970-ih i još 1980-ih, naučiti od Afrike. Pa i od još nekih dijelova svijeta, koji u ovom članku ne mogu biti obuhvaćeni. Da bi stvar bila gora, ti ljudi iz nekada trećeg svijeta dolazili su u vrijeme svojih najžešćih borbi za preživljavanje i opstanak u Jugoslaviju, uglavnom na tribine ‘Socijalizam u svetu’, koje je političar Aleksandar Grličkov, uz pomoć nekih akademskih radnika, organizirao u Cavtatu. Uz to, postojao je časopis ‘Marksizam u svetu’ gdje su objavljivani relevantni članci i odlomci knjiga mislilaca kritike i alternative svjetskom sistemu, koje su mlađe generacije, nakon ‘rupe u pamćenju’ 1990-ih, morale posljednjih godina same ponovno otkrivati. Tzv. dužničko ropstvo, koje sada muči više stanovništva na koje je prebačeno negoli neodgovorne države evropskog postsocijalizma, moglo se na djelu promatrati u Africi već puno ranije. Biti zaposlen a siromašan, toliko da si plaćom ne možeš osigurati minimalnu prostu reprodukciju. Raditi pod uvjetima ugovora na određeno kratko vrijeme, jer tako će se najlakše razbiti moguća solidarnost u kolektivima, koja bi mogla dovesti i do ozbiljnijeg sindikalnog organiziranja: sve se to u Africi nad radnim masama iskušava već pola stoljeća.

Ovo nije dokument koji kritizira današnju politiku EU-a, Svjetske banke i MMF-a, već citat iz Nkrumahova teksta ‘Kolonijalna ekonomija’ napisanog 1962.: ‘Monopolistički nadzor što ga u kolonijama prikriva takva ekonomska situacija prisiljava farmere i poljoprivrednike da prihvate nisko odmjerene cijene, jer uklanja konkurenciju i uzima težak danak visokim cijenama po kojima istim farmerima i poljoprivrednicima prodaje potrošna dobra…’ I još: ‘Kao posljedica monopolističkog djelovanja poslovnih udruženja i rudnika, uz pomoć vlade i posredničkih agencija, zlato i novac otječu iz kolonija i zato kapital ne ostaje ondje gdje je ostvaren.’ Umjesto rudnika za nas upišimo turizam pa nastavimo: ‘Tako je onemogućeno da industrija i promet dobara dospiju u ruke kolonijalnih podanika. Nadnice padaju, a ‘podanici’ kolonija ne uspijevaju steći kapital za ma koju vrst poduzetništva.’ Ovo je postalo i naša svakodnevica: ‘Bio nadničar, bio poljoprivredni radnik, uvijek je zadužen, jer gubi i kad kupuje potrošna dobra i kad prodaje vlastiti rad ili proizvode, a kolonijalna vlada se brine da ga oporezuje, kako se iz dugova ne bi izvukao.’ Umjesto kolonijalne vlade sada pišemo o neokolonijalnoj, o frakcijama kompradorske i nacionalne buržoazije. A trgovanje ne samo banaka nego i države i javnih službi našim dugovima u međuvremenu je u tzv. kapitalizmu financijalizacije naraslo do novih formi inventivnosti.

Predavač Mark Langan na univerzitetu u Newcastleu objavio je prošle godine knjigu ‘Neokolonijalizam i bijeda ‘razvoja’ u Africi’ (Neo-colonialism and the Poverty of ‘Development’ in Africa, Palgrave Macmillan, London 2017.), U njoj, inspiriran 50 godina starim tekstovima Nkrumaha, detaljno analizira današnje odnose korporativnog svijeta i navodno donatorskih institucija koje ‘pomažu’ Africi (nabrajanje bi nam uzelo previše prostora pa ovdje spomenimo samo kao primjer u nas poznati USAID). Autor sa zabrinutošću piše o svojoj sudbini nakon što je objavio takvu knjigu. Nkrumahu su 1960-ih američke službe složile vojni puč. To Langanu, koji je akademski radnik, doduše ne prijeti. Ali kad se sjeti koliko je njegovih kolega iz današnjeg akademskog svijeta u klijentelističkom odnosu sa svim tim organizacijama koje su predmetom njegove kritike, kaže da ni njemu život nije jednostavan.

(Kraj)

Prvi dio feljtona je na ovom linku.

1/3