Najnovije ostvarenje Wesa Andersona "Asteroid City" lako moguće najradikalnije je u njegovom dosadašnjem opusu. Prisutni su autorovi uobičajeni sastojci – impresivna vizualnost oslonjena na intenzivne pastelne boje, nadahnut rad kamere, narativna složenost, lakonski pomak prema bizarnom, obiteljska tematika. Međutim, sada su neki naglasci promijenili mjesta pa su neki elementi postali izraženiji, neki prigušeniji, a generalno govoreći dojam je da je Anderson ovaj put ultimativno bio usredotočen na tematiziranje izgradnje umjetničkog djela, dok mu je priča kao zavodnica gledatelja bila u trećem planu.
Metatekstualni pristup i prije je imao svoje mjesto u njegovim filmovima, no nikad toliko izrazito, i prije je Anderson preferirao nekonvencionalnu naraciju, ali ona nikad nije bila tako zakučasta, i prije je volio napučiti filmove snažnim glumačkim imenima, ali nije ih bilo toliko u istom filmu, a da pritom neki od njih bivaju svedeni na minimum pojavljivanja kao ovdje Willem Dafoe i pogotovo Matt Dillon, čija je minijaturna rola slobodna mogla biti izrezana. No istovremeno ta je rola najbolji pokazatelj autorske strategije – nije bitna priča, nisu bitni likovi, nisu bitna značenja koja iz narativa proizlaze, nije bitna mogućnost gledateljske komunikacije s filmom na uobičajeni, iluzionistički način, bitan je proces tvorbe djela, način na koje ono nastaje. Ili najkraće rečeno – "Asteroid City" je film o filmu (ili bilo kojoj usporedivoj umjetnosti, u ovom slučaju dramskom tekstu, odnosno kazališnoj predstavi), a Wes Anderson tim se pristupom približio Jean-Lucu Godardu.
Narativno, film je okvirno konstruiran: u crno-bijelom okviru riječ je o istaknutom dramatičaru (Edward Norton) čiji komad postavlja poznati režiser (Adrien Brody), dok u koloriranoj narativnoj jezgri pratimo (filmično) uprizoren taj komad. Njegova je radnja smještena u naslovno pustinjsko naselje 1950-ih, gdje se održava konvencija mladih genijalaca pristiglih u pratnji roditelja, među kojima su ratni fotoreporter (Jason Schwartzman) i slavna glumica (Scarlett Johansson) koji se međusobno zbliže, kao i njihova djeca (Jake Ryan i Grace Edwards). Stvari su usložnjene narativno-psihološkim rukavcima u okviru te gomilanjem likova i narativnih motiva u jezgri, pri čemu štošta ostaje nejasno, reklo bi se namjerno nedorečeno.
Narativni ustroj pritom se dekonstruira metatekstualnim označavanjem činova i scena, dok stilskim iskazom, osim pastelnog retro dizajna, dominira rekompozicijski rad kamere, unutar kadra ostvaren vožnjama i panoramiranjem u svim smjerovima, a unutar scene naizmjeničnim montiranjem frontalno i profilno snimljenih prizora. Tematski, dotiču se obiteljske, erotske i profesionalne interakcije, hladni rat, znanost u službi vojne sile, izvanzemaljsko biće i štošta drugo, no sve to izvedeno je ovlašno, tek toliko da bi se narativ prividno kretao dalje, iako zapravo, na neki način, stoji na mjestu jer, kako je rečeno, Andersonu nije bitna naracija nego (de)konstrukcija. Naposljetku, film je ipak ispao čitljiviji nego što se većim dijelom njegova trajanja činilo da će biti, što mu je zapravo mana – ovako kako je postavljen, radikalno, eksperimentalno, za njega bi bilo bolje da je (još) kaotičniji, značenjski "besmisleniji".
Kao i većina Andersonovih filmova, "Asteroid City" s jedne je, stilske strane fascinantno, čak zadivljujuće iskustvo, no s druge, narativne, pomalo je i zamorno. Jer koliko god naracija u standardnom smislu bila marginalna, ona ipak postoji i njezina slab(ij)a prohodnost itekako se osjeti. Tako smo dobili još jedan neoptimalan film silno talentiranog, ali i ponešto ograničenog sineasta koji je samo jednom u opusu sve posložio savršeno. Bilo je to u "Kraljevstvu izlazećeg mjeseca", njegovom filmu kojeg se najradije sjećamo.
