Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvještajima već godinama upozorava na pojave velikosrpskog ekstremizma u okruženju i u samoj Hrvatskoj. Tako u jednom od novijih izvještaja stoji kako je u ‘malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama’. Uočena je i ‘pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima’. Moguće je da je takvih pojava bilo, ali dugi niz godina u Hrvatskoj nije zabilježen nijedan ozbiljniji slučaj četnički motiviranog nasilja, dok je onog proustaški motiviranog bilo u izobilju. Samo prošle godine svjedočili smo seriji organiziranih grupnih napada na Srbe u Splitu, Supetru, Đevrskama i Uzdolju koja se ove godine nastavlja u Vukovaru. Napadači se najčešće organiziraju kroz navijačke skupine koje svoj ekstremizam bučno oglašavaju na stadionima, uzvikujući ustaški pozdrav i otvoreno pozivajući na ubijanje Srba, ali marni analitičari SOA-e u takvim trenucima najčešće sjede na ušima. Ima u njihovim izvještajima navijačkog nasilja kao takvog, spominje se i etnička pozadina, ali nema šanse da bi SOA zapazila, na primjer, da je u ‘malom dijelu populacije mlađih pripadnika hrvatske nacionalnosti zamijećeno simpatiziranje velikohrvatske i ustaške ideologije i simbolike’. Ili da bi zabilježila, recimo, da ‘pojedine navijačke skupine hrvatskih nogometnih klubova ističu protusrpska, ustaška i velikohrvatska obilježja’.

Prema istraživanju Hrvatskog pravnog centra o zločinima iz mržnje počinjenima od 2013. do 2018. godine, etnička je pripadnost utvrđena u 56,8 posto takvih incidenata. Čak 51,4 posto žrtava bili su Srbi, 9,2 posto Romi, a 6,4 pripadnici afričkih etničkih skupina. Fasade hrvatskih gradova nose tisuće ustaških simbola i poruka mržnje, uključujući crteže vješala s imenom političkog predstavnika omraženih Srba. Neke ulice hrvatskih gradova nose imena viđenijih ličnosti ustaškog režima. Ustaški je pozdrav bio postavljen usred Jasenovca, uzvikuje ga se usred Knina, nosi se na majicama u Okučanima. Pojava je toliko raširena da ju je i Vladino povjerenstvo predvođeno akademicima akceptiralo kao zaštićenu baštinu dijela braniteljskih skupina. Zbog toga analitičari SOA-e neće znakove hrvatskog fašizma primijetiti ni kad im netko nacrta kukasti križ nasred stadiona. To je onaj poznati efekt kad je nešto toliko sveprisutno da ga više ni ne primjećuješ, poput zraka koji udišeš.

Proustaški je ekstremizam normaliziran ‘osobito na društvenim mrežama’. Tamo kulja neskrivena mržnja s otvorenim pozivima na ubojstva Srba, ljevičara, liberala i druge hrvatske izdajničke bagre što šuruje sa Srbima, sve do članova aktualne Vlade. Pod huškačkim objavama usmjerenima na konkretne ljude s imenom i prezimenom nižu se stotine lajkova i jezivih komentara. To su sve ‘četnici’, ‘smradovi’, ‘smeća’, ‘kurve’, ‘gamad’, ‘kopilad’, ‘štakori’. Takvima treba ‘jajca zavrnuti’. Treba ‘otvorit Goli otok’, ‘istjerat stoku četničku’, treba to ‘posut kaporitom’ ili ‘polit petrolejom i užgat’. Treba ‘uzet pištolj pa ga nabit u usta’, treba ‘uzet pušku’, ‘uzet zolju’ pa ‘pobit srpska govna’. Za razliku od analitičara SOA-e, sve citirane poruke mržnje i pozive na ubojstva na društvenim mrežama registrirali su novinari Novosti na profilima ljudi iz neposrednog okruženja Danijela Bezuka.

Možda nikada nećemo saznati s kojim je krajnjim namjerama, naoružan pištoljem i kalašnjikovom, došao u ponedjeljak ujutro iz Kutine na zagrebački Markov trg, u kakvom je psihičkom stanju bio i kakvi su ga glasovi naveli da puca po tamošnjim policajcima i državnim institucijama, pa potom okonča svoj mladi život. Teroristički napad je izvršio nevješto, srećom samo uz ranjavanje jednog od policajaca koji su mu pružili otpor. Što se tiče motiva, o tome je uoči napada ostavio kratku poruku na svojem Facebook profilu: ‘Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.’ Na koje je točno prevare i pregažene vrijednosti mislio nije objasnio, ali očito je smatrao prikladnim prozvati odgovorne rafalnom paljbom. Za milje kojem je pripadao i u kojem se formirao, kako se može saznati ‘osobito na društvenim mrežama’, oružje je često ispravnije sredstvo izražavanja od hrvatskog jezika, a znamo da ga ima dovoljno po tavanima i podrumima.

Glasove koje je tokom odrastanja slušao pokazuje Facebook profil samog Danijela Bezuka. Bilo mu je 13 godina kad je dijelio videoklipove s vatrenim oružjem i viceve s poantom o ubijanju Srba. Objavio je i video u kojem se divi snajperistima uz komentar: ‘Ala, da sam jedan od njih. Da skidam Srbe.’ Prije dvije godine, kad mu je već bilo dvadeset, slikao se s maketom snajperske puške, napisavši kako su ‘beli orlovi na braniku otadžbine’ danas ‘jedna od najzaštićenijih vrsta u Republici Hrvatskoj’. Veličao je postrojbe HOS-a u kojima mu je poginuo stric, slikao se s oznakama Bad Blue Boysa i HOS-a s ustaškim pozdravom, dijelio Thompsonove pjesme i spotove koji glorificiraju NDH. Mržnja, nasilje i oružje bili su u njegovom okruženju normalizirani od najranijih dana, ali Bezuk je samo jedan od brojnih hrvatskih mladića koji odrastaju u takvom okruženju.

Rijetki među njima će zaista ‘uzet pušku’. Za takvu vrstu ekstremnog nasilja koje ide sve do samouništenja potrebna je specifična psihička struktura. Veći broj njih će agresiju kojom su ispunjeni upražnjavati u nasilničkim skupinama čiji odabir ideologije nipošto nije slučajan jer ustaštvo je idealna ideologija hrvatskih nasilnika. Ustaški je pozdrav simbol njihovog međusobnog prepoznavanja, zločinački signal koji jedni drugima odašilju radi okupljanja i udruživanja. Ustaštvo je za njih idealno zbog svoje povijesti zločina, ali i zbog prihvatljivosti nacionalističkog okrilja koje im pruža u današnjoj Hrvatskoj, gdje se ekstremni hrvatski nacionalizam, kako pokazuju službeni izvještaji SOA-e, niti ne imenuje kao sigurnosna prijetnja. Hrvatski nasilnici imaju svoje listove, svoje podcaste i svoje vrlo gledane televizijske emisije, imaju svoje udruge i političke predstavnike, imaju stranke i saborske zastupnike, imaju svoje načelnike i gradonačelnike, a ponekad i svoje ministre te s visokih položaja i tribina emitiraju svoj zločinački signal povratno radikalizirajući i ohrabrujući niže jedinke hranidbenog lanca mržnje.

Ne moramo znati na koje je prevare i pregažene vrijednosti Danijel Bezuk točno mislio, nacionalne ili socijalne, i kakve su ga osobne frustracije mučile. Činjenica je da je svoje ekstremne stavove iznosio u društvenom i političkom okruženju u kojem je ekstremizam toliko normaliziran da ga se takvim ne prepoznaje. Njegov Facebook profil pokazuje da ga nitko nije podučio i upozorio da su poruke o skidanju Srba snajperom neprihvatljive, kamoli da ga je netko zbog toga prijavio. Tamo gdje je tisućama nasilnika dopušteno da šire i lajkaju huškačke poruke i pozive na ubojstva, teško je uočiti bilo kojeg dečka koji ima specifično opasan osobni problem. Takvima se huškači koriste crtajući im mete.

Problem s ekstremistima moguće je adresirati tek kad su jasno određene društvene norme po čijem će se kršenju oni raspoznavati. Zatvaranje Markova trga, preseljenje državnih institucija i slične mjere o kojim se sada priča neće riješiti taj problem. Zakonska zabrana ustaškog pozdrava bila bi, za početak, daleko efikasnija mjera. Tada bi razinu mržnje i sigurnosne prijetnje s kojom je danas suočena Hrvatska možda prepoznala i SOA.