Prvi, ali kao što to često biva pogrešan dojam je da Donald Trump preokreće američku politiku na glavu. Umjesto radikalne globalizacije, on sada uvodi isto takav protekcionizam, umjesto slobodne trgovine i potpuno otvorenih granica za robu, kapital i poslovno širenje, on propisuje carine i uvozne kvote. Još do jučer Amerika je htjela da se transatlantskim sporazumom toliko ograniči moć pojedinih država da bi one čak morale nadoknaditi gubitak korporacijama zbog eventualnog uplitanja u uvjete poslovanja. Na primjer, zbog izmjene nekog propisa. Danas ta ista Amerika s Trumpom na čelu predvodi svjetski pokret administrativnog prekrajanja uvjeta poslovanja i zaštite vlastitog tržišta. Dobar dio ostalih zemalja, pa i onih u našoj regiji, kao da je samo čekao taj signal. Europska unija sada uvodi kvote za čelik iz Bosne i Hercegovine, ne obazirući se na Sporazum o stabilizaciji i priključivanju. BiH prijeti protumjerama! Kosovo uvodi carine na voće, povrće i mlijeko, što izaziva paniku u Makedoniji i BiH. O velikima, u prvom redu Kini i Rusiji, da se i ne govori. Oprezna Angela Merkel poručuje Trumpu da će Njemačka voditi vlastitu politiku…

Zašto je, ipak, krivi dojam da je Amerika radikalno promijenila svoju politiku, što je posljedično najavilo krizu globalizacije u cijelom svijetu? Zato što američka politika nije ni globalizacija niti protekcionizam, već Trumpova apodiktična poruka: America first! Amerika iznad svega! Odnosno, američki nacionalni interesi. Ili, još točnije - američki imperijalni interesi. Sve drugo je manje važno. Pa i udar na cijeli međunarodni ekonomski poredak. Sam Donald Trump i njegov osebujan stil tu su manje važni. Štoviše, mogu i dobro doći kao umjetna magla koja prikriva kontinuitet stare politike.

Mnogo prije Donalda Trumpa svjetsku je ekonomiju zbog istog razloga poremetio jedan drugi smrtno ozbiljan američki predsjednik. Bio je to Richard Nixon, koji je 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara i time izmakao tepih na kojem su počivali ukupni međunarodni ekonomski odnosi, uspostavljeni poslije Drugog svjetskog rata. Prije rata, u doba velike depresije 1930-ih, vodio se rat ekonomskim sredstvima. Ali ne rat carinama, kakav se sada najavljuje, već rat deviznim tečajevima. Zaštita domaćeg tržišta i carine tada su se podrazumijevale. Sama Amerika imala je sve do rata jednu od najzaštićenijih privreda na svijetu. Otvaranje i uklanjanje uvoznih prepreka zagovarale su samo najrazvijenije zemlje, na primjer Velika Britanija, ali tek otkad je postala industrijska velesila. Prije toga je i ona žestoko štitila svoju privredu. Veliki njemački ekonomist (koji se preselio u SAD), Fridrich List, odavno je zaključio kako onaj tko se popeo na vrhunac privredne moći odmah pokušava srušiti ljestve kako ga drugi ne bi dostigli. Toga su bile svjesne azijske ekonomije, nekad nazivane privrednim tigrovima, u prvom redu Japan, koji je u vrijeme svog najbržeg razvoja uveo takve standarde da ih uvozna konkurencija nije uspjela ni razumjeti, a kamoli ispuniti. Poznat je i primjer sadašnje automobilske velesile, Južne Koreje, koja je počela s jednom japanskom licencom, pa s jednom njemačkom, ali dok nije razvila vlastitu industriju, na njihovim se cestama nije mogao vidjeti nijedan japanski ili njemački automobil. Trump se sada, u novim i promijenjenim uvjetima, samo vratio na stari trag.

Nixon je prije njega udario u same temelje sustava koji je uspostavljen kako bi se spriječilo ponavljanje zloćudne igre s tečajevima, kakva je vođena u vrijeme velike depresije. To je bilo stalno nadmetanje tko će prije i više devalvirati svoj novac, kako bi njegovi izvoznici postali konkurentniji od drugih, a uvoz u njegovu zemlju neisplativiji. Tako su se spašavala vlastita radna mjesta i otimala tuđa. Dodatnu štetu nanosile su financijske špekulacije s tečajnim razlikama. Pri kraju rata pobjednici su odlučili da to ubuduće spriječe, pa su 1944., dok se još ginulo na svim bojištima, održali povijesnu konferenciju u američkom ljetovalištu Bretton Woodsu. Po receptu čuvenog engleskog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa, tu je dogovoren međunarodni sustav fiksnih tečajeva koji će odgovarati svima. Osnovani su Međunarodni monetarni fond kao specijalizirana banka za pomoć zemljama koje dospiju u nevolje s likvidnošću i Svjetska banka za podršku manje razvijenim zemljama u izgradnji infrastrukturnih projekata (na primjer, pomogla je Sarajevu u sređivanju gradskih komunalija). Ali Keynes, kao i Arhimed, trebao je čvrstu, referentnu točku na koju će se oslanjati cijeli mehanizam. Ta točka je bila dolar, koji je imao zlatnu podlogu. Dakle, svatko je u svakom trenutku mogao doći u banku i promijeniti svoje papirnate dolare u zlato. Povjerenje u sustav bilo je neupitno.

To je držalo vodu sve dok imperijalna politika, koja se onda zvala zaštitom slobodnog svijeta, nije srušila sve američke bilance. Nemilice se trošilo na sve strane, na trku u naoružanju, na rat u Vijetnamu, na vojne baze, na izdržavanje režima u pojedinim zemljama (nerijetko diktatorskih) kako ne bi iz interesa promijenili stranu. Bile su to ogromne sume. Velik dio svog brzog razvoja Japan može zahvaliti američkim narudžbama za Vijetnamski rat. Kako je Amerika sve to financirala? Prvo pravim novcem, a onda se dosjetila da za razliku od svih drugih koji moraju zaraditi dolare, ona ih može štampati. Tako je smanjivala vrijednost dolara koju su držale druge zemlje i na njih prebacivala dio svojih troškova. Ali uskoro su se svi dosjetili jadu i počeli svoje dolare mijenjati za zlato. Da bi spasio američke zlatne rezerve, predsjednik Nixon morao je ukinuti zlatnu podlogu dolara, čime je srušio i sustav iz Bretton Woodsa. Na scenu su se postupno vratile špekulacije s tečajevima, MMF se pretvorio u financijskog policajca i utjerivača dugova, a Svjetska banka u ideološku komisiju za nametanje novog, neoliberalnog poretka.

Kakve je to posljedice imalo po razvoj u svijetu? Samo jedan, ali rječit primjer. U 20 godina, od 1960. do 1980., bruto društveni proizvod u Latinskoj Americi i Karibima povećan je za 75 posto. U slijedećih 20 godina za samo šest posto. Ni Americi to nije donijelo sreću, iako su njene banke i korporacije sve do krize 2008. zgrtale goleme profite. Ali istovremeno joj se desilo ono na što je, odlazeći s dužnosti, upozoravao predsjednik Dwight D. Eisenhower, koji je u ratu bio glavni zapovjednik vojske zapadnih saveznika. Treba spriječiti da vojnoindustrijski kompleks stekne preveliki utjecaj u zemlji, rekao je on. Nakon 28 godina igranja uloge svjetskog policajca i nabujalog utjecaja ne samo vojnoindustrijskog kompleksa već i vojske, Amerika je opet prezadužena. U međuvremenu svijet se temeljito promijenio, pa sada globalizacija odgovara Kini, a ne Americi. Zvučalo je groteskno kad je kineski predsjednik poučavao američkog da je onaj tko se zatvara osuđen na nazadovanje. Ni dolar nije što je nekad bio, a kako se pokazalo, ni vojska više nije dovoljna za održavanje imperijalnog položaja. Jedna dobra glava korisnija je od tisuću jakih ruku, kaže stara, sada posebno aktualna narodna poslovica.