Martin Scorsese je prije deset godina polučio "Vuka s Wall Streeta", jedan od vrhunaca svog opusa. Bio je to film u kojem je njegov glavni suradnik iz poznijeg razdoblja karijere, Leonardo DiCaprio, ostvario ulogu života, da bi ga desetljeće kasnije Scorsese odlučio spojiti sa zaštitnim znakom ranog i središnjeg dijela svog opusa, Robertom De Nirom. Prvi put njih su se dvojica našla u istom filmu, aktualnom naslovu "Ubojice cvjetnog mjeseca", i valja odmah reći – s rezultatima znatno manje impresivnima nego kad su se u "Vrućini" Michaela Manna prvi put zajedno u istom filmu našli De Niro i Al Pacino. Ima to dakako veze s činjenicom da je Pacino puno veći glumac od DiCaprija, ali znatno je više vezano za drugu činjenicu – "Vrućina" je daleko bolje napisan film od "Ubojica cvjetnog mjeseca", odnosno kreativno je daleko ambicioznije postavljen.
Novo Scorseseovo ostvarenje temeljeno je na nefikcijskoj knjizi Davida Granna i bavi se istinitim slučajem serijskih ubojstava pripadnika naroda Osage u Oklahomi 1920-ih, koji su se obogatili pronalaskom nafte na svojoj zemlji. Zbog toga su postali žrtve podmuklih bjelačkih moćnika, među kojima se izdvojio imućni rančer William Hale. On je s jedne strane dvojicu svojih nećaka oženio bogatim osageanskim nasljednicama, a s druge naredio likvidacije svih drugih potencijalnih nasljednika, nastojeći na taj način, preko nećaka koji će ostati jedini nasljednici, prisvojiti imetak čija se vrijednost mjerila u milijunima dolara.
S obzirom na to da je broj nerazriješenih ubojstava i tobožnjih samoubojstava stalno rastao, navodno premašivši stotinu, slučajem se počeo baviti Istražni biro, neposredni preteča FBI-ja, koji je Haleu naposljetku stao na kraj, no brojna druga ubojstva, iza kojih su očito stajali neki drugi moćnici, ostala su neriješena. Grann je slučaj prepoznao kao reprezentativan za slikanje mračnog naličja američkog sna i zločinačkog karaktera kapitalizma, što je agenda koju je preuzeo Scorsese, dotaknuvši se prvi put u karijeri velike teme obespravljivanja prvotnih stanovnika Amerike.
Nažalost, veliki je autor projektu pristupio tako da ostaje snažan dojam kako mu glavni cilj nije bio sugestivno ispričati priču o duboko i politički znakovito nepravednim zbivanjima, nego pokazati kako se film neuobičajenog, tro-i-pol-satnog trajanja može napraviti tako da bude lako gledljiv. Time bi dakako demonstrirao vlastitu redateljsku superiornost, napose u montažnom aspektu režije gdje je mogao računati na podršku svoje dugogodišnje montažerke, trostruke oskarovke Thelme Schoonmaker.
I doista, film je usprkos svom trajanju izvanredno lako gledljiv zahvaljujući fluidnoj režiji optimalnog ritma, ali to je uzelo i danak. Likovi i odnosi su neprofilirani, osobito oni obiteljski, pa gledatelji nerijetko ne znaju tko je kome što, a vrhunac neprofiliranosti je velika i pročišćujuća bol koju glavni lik Haleova (De Niro) nećaka, tupavog zlikovca Ernesta (DiCaprio) iskusi zbog smrti svoje kćerkice – naime, ta kćerkica kao lik u filmu de facto ne postoji. Još gori slučaj je lik Ernestove supruge Mollie (Lily Gladstone), snažno uvedene u film samo da bi uskoro bila marginalizirana i svedena na pasivnu ženu slijepo zaljubljenu u svog supruga, čija je karakterizacija u DiCapriovoj izvedbi svedena na vječno savijena usta i isturenu bradu, uz pokoji "dječački" osmijeh (valjda po uzoru na Orsona Wellesa).
"Ubojice cvjetnog mjeseca" sadrže veliku temu istovremene ljubavi prema bliskoj osobi i izdaje te osobe, koja uključuje i njezino prikriveno zlostavljanje, no mnogo više od istraživanja takve relacije Ernesta i Mollie Scorsesea je zanimala lakoća ritma. Pretjerano bi bilo reći da je ta lakoća ispala nepodnošljiva, ali obuzetost njome film je definitivno odvela u krivom smjeru.
