Andrej Plenković upravo vodi bitku za stvarno preuzimanje vlasti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, što znači i u državi. To je ujedno i njegova prva ozbiljna unutrašnja bitka i općenito drugi ozbiljniji Plenkovićev politički boj otkako je postao šef HDZ-a, pa ubrzo potom i premijer: prvi je bio razvrgavanje koalicije s Mostom na pitanju povjerenja ministru financija Zdravku Mariću, nekoć članu Uprave Todorićevog Agrokora, a premijer je to iskušenje svladao zahvaljujući trgovačkim sklonostima Ivana Vrdoljaka i dijela Hrvatske narodne stranke te pregovaračkim sposobnostima svojih najbližih suradnika i savjetnika. U toj bici, usto, Plenković je sebi mogao dopustiti da, barem prividno, igra nešto riskantnije jer je očito otprije imao dogovor s Vrdoljakom, a u najgorem slučaju mogli su mu se dogoditi prijevremeni parlamentarni izbori na kojima je realno mogao računati i na bolji rezultat od onog u rujnu 2016. godine: iza sebe je u sukobu s Mostom, između ostalog, imao čvrstu i gotovo jednodušnu podršku cijele stranke.
Cijela zemlja zatočenik je unutrašnje napetosti u hdz-u. Nije mudro očekivati reforme i ikakvo ozbiljnije društveno napredovanje u situaciji kad premijer stalno mora pogledavati ima li noževa u leđima
Sad su stvari mnogo delikatnije, jer je premijerovo puštanje u ratifikacijsku proceduru Istanbulske konvencije učinilo da zaigra mečka i pred njegovim vratima. Unutrašnji otpor pokazuje se žilavijim nego što je šef stranke predviđao, a to je stoga što iza otpora stoji Katolička crkva, odnosno još uvijek najmoćnija struja među ovdašnjim nadbiskupima, biskupima i drugim utjecajnim pripadnicima katoličkog klera. ‘Rodna ideologija’ – šifra katoličkih aktivista i velikodostojnika za sijanje izmaštanog straha od uvođenja ‘neprirodnih’ odnosa između muškaraca i žena – pritom je samo alibi za nastojanje da se, po svaku cijenu, održe tradicionalni odnosi i zakoni u području braka i obitelji te da se unedogled produži stanje muško-ženske neravnopravnosti, koja je ugrađena u srž nauka Katoličke crkve. Osim toga, radi se i o alibiju za odvraćanje Plenkovića od pomisli na centristička skretanja, i to ne samo u području zaštite i ravnopravnosti žena, nego i u temama koje dolaze i koje su Crkvi vrlo važne, a to su reforma obrazovanja i definiranje odnosa prema simbolima ustaštva i antifašizma/komunizma.
Plenković dosad nije smislio način kako da uvjeri nekolicinu HDZ-ovih saborskih zastupnika i članova stranačkog vodstva da dignu ruku za potvrđivanje dokumenta koji propisuje efikasniju sistemsku zaštitu žena od obiteljskog i društvenog nasilja: jasno je da premijer ne može ni smisliti način sve dok ne uvjeri Crkvu da revidira ili sasvim ublaži svoje nakaradne stavove o rečenom dokumentu. Plenković je očito tek posljednjih dana shvatio da pobunu ne može ugasiti bez aktivne pomoći kaptolskih šmrkova, pa se dao u potragu za modelom odobrovoljavanja visokih službenika Crkve. U ponedjeljak je tako uputio javnu čestitku kardinalu Josipu Bozaniću u povodu njegovog imendana, što je dosad nezabilježeno u bogatoj praksi politikantskog dodvoravanja Crkvi. U utorak je pak izjavio da su njegova vlada i Crkva na istoj strani u pogledu Istanbulske konvencije, što je, naravno, potpuna neistina i samo svjedoči o tome da šef vladajuće stranke želi opustiti i ‘dedramatizirati’ odnose s Kaptolom. Vjerojatno se poduzimaju i druge diplomatsko-lobističke akcije, no Crkva ne šalje signale da je spremna reterirati. Premda ne treba podcijeniti vladine resurse i adute za trgovanje s Kaptolom, nerealno je očekivati da se Biskupska konferencija na brzinu predomisli, da odustane od jasne ‘antiistanbulske’ izjave sa svog listopadskog zasjedanja i da ostavi na cjedilu udruge U ime obitelji i Vigilare, ratne udovice i sve ostale konzervativno-nacionalističke grupacije koje su za subotu zakazale prosvjede protiv premijerove ratifikacijske nakane: moglo bi se dogoditi da broj prosvjednika bude veoma respektabilan, a u tom slučaju ne treba isključiti ni mogućnost da se demonstriranje protiv Istanbulske konvencije pretvori u prosvjede protiv Andreja Plenkovića i njegovog stidljivog i presporog pomicanja HDZ-a prema kakvom-takvom umjerenjaštvu i normalnosti.
Plenković u ovom času ima prilično uvjerljivu većinu u HDZ-ovom Predsjedništvu, ali nema podršku trojice ljudi iz, formalno gledano, najužeg partijskog vodstva. To su zamjenik predsjednika Milijan Brkić, politički tajnik Davor Ivo Stier i međunarodni tajnik Miro Kovač. Sva trojica su ujedno i saborski zastupnici. Treba im, ako se ipak ne dozovu pameti, dodati i saborske zastupnike Antona Klimana, Miroslava Tuđmana, Petra Škorića, Ivana Ćelića i Mariju Jelkovac, kao i dvoje HDZ-ovih zastupnika u Europskom parlamentu – Ivanu Maletić, usto i članicu Predsjedništva, te odavno odmetnutog Ivana Tolića. Treba im pridodati i članove stranačkog Predsjedništva Darka Milinovića i Damira Jelića. Što se tiče Banskih dvora, upitnom se u ovom času, u srijedu poslijepodne, čini potpora jedino ministra državne imovine Gorana Marića, koji je izrazito blizak Kaptolu, i ministra branitelja Tome Medveda, povezanog s radikalnim krilom braniteljsko-stradalničkih organizacija, ali kad budete čitali ovaj tekst, ionako će se znati kako je prošlo glasanje na sjednici Vlade.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja je u svojoj predsjedničkoj kampanji ukazivala na važnost odjednom problematične konvencije, posljednjih nekoliko dana provela je u Južnoj Americi i nije se decidirano izjasnila. Razapeta je između onoga što je zagovarala prije četiri godine i predsjedničkih izbora koji je čekaju za otprilike godinu i pol, a na kojima nema šanse bez podrške Crkve i fundamentalističke desnice. Stvari joj dodatno komplicira sukob s Plenkovićem u koji je duboko zagazila da bi kratkoročno postala popularnija u istraživanjima javnog mnijenja, što bi se mogao pokazati kobnom greškom: svašta se može izdogađati do izbora, ali ne bude li imala čistu i aktivnu potporu HDZ-a, Grabar-Kitarović može se pozdraviti s Pantovčakom.
Sve u svemu, Plenković dakle protiv sebe ima otvorenu unutrašnju opoziciju kakvu na ovakav način i u ovakvom broju nije imao nijedan dosadašnji šef ili šefica HDZ-a. Kao što smo vidjeli, nije riječ o marginalcima i ekscentričnim pojavama s krajnje desnice nego o skupini koju homogenom čini privrženost stavovima Katoličke crkve i koja je na idejnoj razini, a donekle i na razini organizacije, povezana s drugim konzervativnim uporištima, poput Nezavisnih za Hrvatsku, većeg dijela Mosta, Hrasta te spomenutih militantnih vjerskih organizacija, koje žive od širenja moralne panike i straha na osnovu primitivnih konstrukcija ili prijesnih izmišljotina. Plenković je, naravno, bijesan na sve one koji su ostali tvrdoglavi u protivljenju Istanbulskoj konvenciji, ali zasad se neće izravno obračunavati s njima. Sad mu je primarno da smiri tenzije i osigura što veći broj parlamentarnih ruku za ratifikaciju konvencije, iako mu je za to potrebna obična ili jednostavna većina u Saboru, a ne apsolutna većina od 76 glasova, pa mu je formalno nevažno hoće li mu na tom pitanju otkazati poslušnost šest ili deset zastupnika koji sad čine vladajuću koaliciju: i zbog svog ega i zbog političkog autoriteta premijer naprosto želi izbjeći tumačenja da je konvenciju nasilu progurao kroz ušicu igle, to jest ne želi dodatno sokoliti snage koje jurišaju na nj s opisanih pozicija.
Davor Bernardić pritom pokazuje raskošan talent da SDP učini temom u situaciji kad jedina tema trebaju biti previranja i podjele u HDZ-u. SDP je u utorak saopćio da neće glasati za ratifikaciju konvencije ako uz nju bude priložena tzv. interpretativna izjava, odnosno ograda od eventualnih pogrešnih i zlonamjernih tumačenja tog akta. ‘Ne vidimo potrebe da se na bilo koji način uvodi sadržajna formulacija da je Istanbulska konvencija u skladu s hrvatskim Ustavom i da ne sadrži rodnu ideologiju! Naš stav je jasan. Ne, SDP neće glasati za Istanbulsku konvenciju u slučaju da vladajući dodaju bilo kakvu formulaciju ili izjavu na postojeću Istanbulsku konvenciju’, saopćili su s Iblerovog trga i dodali: ‘Nemamo razloga niti želimo umirivati dio članova i biračko tijelo HDZ-a zato što je nemir koji osjećaju zbog Istanbulske – bezrazložan i besmislen.’ Odmah su se, međutim, javili neki socijaldemokratski zastupnici koji su kazali da će glasati za ratifikaciju bez obzira na prateću ogradu jer ta – zaista besmislena i suvišna – ograda neće derogirati bilo koju točku konvencije, pa je potom i centrala SDP-a počela slati nešto mekše poruke: valjda je Bernardiću počelo dolaziti do mozga da pred svojim biračima ničim neće moći opravdati isprazno inaćenje i isprati činjenicu da njegova stranka nije glasala za snažniju institucionalnu zaštitu žena od svih oblika nasilja i nepravde.
Plenković se, rekosmo, zasad neće obračunavati s ultrakatoličkim pobunjenicima u HDZ-u, a teško je preciznije odrediti što to ‘zasad’ znači iz perspektive premijera koji se općenito nikud ne žuri i čija se politička taktika sastoji u odgađanju, kupovanju vremena, iscrpljivanju protivnika i puštanju zabludjelima da se slome ili da učine krivi korak. Sigurno je da Plenković neće poduzimati ništa u iduća dva ili tri tjedna, odnosno prije nego što se vidi kako je tko u parlamentu glasao o Istanbulskoj konvenciji, ali nije izvjesno ni da će odmah napasti u slučaju da Brkić, Stier i drugi u Saboru ostanu dosljedni u otporu ratifikaciji. S druge strane, Brkić, Stier i drugi također se neće zalijetati i pažljivo će dozirati svoje akcije i provokacije. Stier je već izjavio da neće podnijeti ostavku na položaj političkog tajnika HDZ-a, a Brkić je rekao da nikome u HDZ-u ne pada na pamet srušiti svoju vladu, jer mu je jasno da obaranje svoje vlade nije dobar argument za traženje povjerenja članstva na unutarstranačkim izborima koji bi uslijedili nakon toga. Članovima HDZ-a neusporedivo je važnije konzumiranje vlasti od svjetonazorske monolitnosti: interesi ih vežu čvršće od ideja.
Ukratko, obostrano će se čekati suparnički krivi potez i jedno vrijeme sigurno ćemo svjedočiti pat-poziciji u kojoj će cijela zemlja i svi njezini građani biti zatočenici unutrašnje napetosti u HDZ-u. Nije mudro očekivati reforme i ikakvo ozbiljnije društveno napredovanje u situaciji kad premijer stalno mora pogledavati ima li noževa u leđima i razmišljati hoće li prvim budućim korakom aktivirati skrivenu minu, jer se nezanemariv dio HDZ-a neće baviti ničim doli strpljivim stvaranjem što čvršćih startnih položaja u slučaju priželjkivanog Plenkovićevog posrnuća. Ili je premijer konačno sposoban iznenaditi odlučnošću?
