>

novosti logo

Društvo Društvo

Samoupravni preobražaj kulture

Aspekti jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja (4/5): Matvejević je sredinom 1970-ih otvorio teme koje su, jer nisu razriješene, aktualne i u današnjim, drugačijim okolnostima. Primjerice, on ukazuje na to da se shvaćanje umjetničkog stvaranja, nasuprot ideologiji ‘autonomije’ izuzetnih pojedinaca, približava pojmu rada

Iako je historizacija jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja danas duboko marginalizirana i potisnuta tema, jedan aspekt tog povijesnog pokušaja ipak stalno izranja. A to je aspekt ‘kulture’ u samoupravnom socijalizmu. Tu vladajuća glavnina današnjih kulturnjaka uglavnom iživljava svoji resantiman spram prošle društveno-političke formacije pukim tvrdnjama da kultura pruža dokaze kako to društvo nije moglo uspjeti. Pod dvostrukim udarom, s jedne strane ‘kulturalizacije’ politike sjećanja, a s druge povijesnog revizionizma, baš se kulturni ‘sektor’ najviše ističe u negiranju socijalističke prošlosti, u kojoj su mnogi od sadašnjih ‘umnika’ na javnoj sceni nekada i sami sudjelovali. Drugi moment istog problema je što se, baš u onih koji uzdižu ‘stručnost’ i ‘naprednost’, umjetnička produkcija tadašnjeg ‘modernizma’ ponovno uzdiže u nebesa, ali uglavnom kao zasluga ‘velikih pojedinaca’. Širi društveno-politički kontekst se, u raznim strukama vezanim uz kulturu, koje sada obilato historiziraju svoju ‘sektorsku’ prošlost, ili ne spominje ili se svi uspjesi u kulturi (ne samo u umjetnosti, ali s fokusom na nju) tumače kao nastali iz otpora socijalističkom sistemu.

Slijedom ovdje već razrađivane periodizacije etapa u krivudavom putu socijalističkog samoupravljanja, ovoga puta nećemo moći pratiti kronologiju analognih promjena u kulturi i u odnosu spram nje, jer je to jedno ogromno područje. Zato ćemo krenuti iz jedne točke, trenutka u povijesti samoupravnih odnosa, pa ćemo s obzirom na proturječja koncentrirana u njoj pokušati širiti temu, unatrag i unaprijed, sve do naše suvremenosti. Ta točka ili problem sastoji se u od mnogo autora uočenoj činjenici da je upravo posljednje razdoblje jugoslavenske samoupravne prošlosti, a recimo da je ono koncentrirano oko novog Ustava iz 1974. i Zakona o udruženom radu iz 1976., s jedne strane pogoršalo privrednu situaciju u Jugoslaviji. Time je pogoršan i materijalni položaj radnika u društvu, čija su samoupravna prava formalno rasla, no istovremeno su gubila materijalnu osnovu na kojoj bi mogla da se prošire i zažive. Dok je istovremeno kulturna produkcija doživjela neviđenu ‘živost’, ‘otvaranje’ i svoje novo ‘zlatno razdoblje’. Uostalom, nešto slično bi se moglo reći za posljednje dekade svih povijesnih socijalizama, a ne samo našeg. Taj fenomen sada vidimo kao vrijeme kulturnog buma pred krizu i razbijanje društva u pokušaju da ide putem socijalizma. Estetska revalorizacija prošlosti, koja se stalno događa, pomiče i sudove ukusa spram pojedinih umjetničkih pravaca, pojedinaca i pojava, zavisno od novih pozicija prosuditelja u današnjosti. Ali to se često – bez obzira na to smatrali se oni ‘ljevičarima’ ili ‘desničarima’ – čini u vrlo grubim potezima.

Ovdje se nećemo baviti pojedinačnim estetikama, već pokušati razmrsiti to proturječje. Najprisutniji sukob, pa i generacijski, danas je posredovan demoniziranjem prošlosti, na što je najčešći odgovor loša jugonostalgija. A postoji, iako marginalno, i novi lijevi otpor protiv nje. Dobar primjer je vrednovanje 1980-ih godina kao za jedne nepresušnog izvora uglavnom kulturne nostalgije (povezane s onom potrošačkom, koja je tada zahvatila ‘jugoslavensku srednju klasu u usponu’, a danas se natura neusporedivo žešće svima). Politički aktivni sudionici tog razdoblja u kulturi, bili oni članovima SK ili ne, bili su tog ‘pravca razvoja’ svjesni, no zauzimali su i tada različite pozicije. Uzmemo li da je ‘kulturnjačka klasa’ bila jedna od frakcija vladajućih, ali nikako najjača i najznačajnija, poučno bi za suvremenost bilo rekonstruirati borbe koje su se unutar nje vodile. Utoliko više što je nakon 1970-ih i 1980-ih, dok je još postojala prilika za borbu protiv restauracije, s neizvjesnim ishodom, kasnije taj ishod postao izvjestan. ‘Hrvatska kultura’, mogao je zato 1990-ih reći teoretičar Boris Buden, ‘srušena je zajedno kad i Stari most u Mostaru.’

U članku 16 Ustav iz ‘74. kaže da ‘radnici organizacija udruženog rada koje obavljaju djelatnosti u oblastima nauke, kulture, zdravstva (…) stiču dohodak slobodnom razmjenom svoga rada sa radom radnih ljudi čije potrebe i interese u tim oblastima zadovoljavaju’. Tako je načelno postavljena mogućnost da kultura ne ostane samo stvar ‘kulturnih radnika’, već da postaje nešto što se tiče svih građana zemlje. I to na način aktivnog sudjelovanja, a ne samo ‘prava’ na pasivno konzumiranje kulturnih proizvoda. Nisu to svi cinično shvaćali, a nisu izostale ni pozitivne posljedice u praksi, utoliko više što isti članak Ustava završava materijalnim utemeljenjem nove prakse: ‘Na načelima slobodne razmjene rada stiču dohodak i radnici organizacija udruženog rada u drugim djelatnostima (vidjet ćemo koliko se to odnosilo i na kulturu, op.a.) u kojima djelovanje zakonitosti tržišta ne može biti osnov usklađivanja rada i potreba, ni osnov vrednovanja rezultata rada.’

Ostanemo li u ideološkoj sferi, iznesimo nekoliko podataka i viđenja s plenarne sjednice CK SKH, održane u Zagrebu 22. ožujka 1978., koja je za temu imala ‘Samoupravni preobražaj kulture i idejno-političku akciju SK’ (u zborniku ‘Kultura i socijalističko samoupravljanje’, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad, Zagreb 1978.). Tu se, između ostalog, govori o ‘samoupravnom preobražaju kulture kao organskog dijela udruženog rada’. Kako samoupravno konstituirati kulturu? Tako da je se integrira u cjelinu udruženog rada, a to znači da moramo otvoriti širi horizont, onaj ovladavanja ‘udruženog proizvođača cjelinom društvene reprodukcije’. On je trebao ‘ovladati svim od njega otuđenim materijalnim i duhovnim potencijalima društva, svim društvenim djelatnostima, pa prema tome i kulturom’. Da su se komunisti držali svojih proklamacija o ‘integralnom’ samoupravljanju, tada bi pitanja kulturne politike i samoupravnog preobražaja kulture morala zahvatiti sve razine njezinog stvaranja, organiziranja i očitovanja. Ali baš to se, vidi se i po republičkim domaćinima skupa, nije dogodilo. Organizacije udruženog rada (OUR) i mjesne zajednice (MZ) bile su u centru pažnje zbog njihove mogućnosti – današnjim, ali i tadašnjim rječnikom rečeno – direktne demokracije. To je i vrijeme proklamiranja slobodne razmjene rada kroz sistem samoupravnih interesnih zajednica (SIZ), no ti oblici nikada nisu dosljedno uvedeni na svim nivoima. Tj. nisu na onim najvišim, saveznim, tj. federativnim. Tako u spomenutoj publikaciji možemo čitati da je 1975. u Hrvatskoj postojalo 112 općinskih SIZ-ova, a oblici financiranja kulturnih sadržaja išli su iz budžeta društveno-političkih zajednica, ali i iz doprinosa iz osobnih dohodaka radnika. S njima se ‘sporazumijevalo’, ali su odluke donošene u skupštinama, i sve to najviše na nivou općina. Budući su se one znatno razlikovale u privrednoj razvijenosti, i novčana odvajanja za kulturu bila su vrlo različita. Postojala je svijest o opasnosti ‘metropolizacije’ i nadmoći velikih gradova nad malim sredinama, pa se to i ovim ‘supsidijarnim’ spuštanjem nivoa odlučivanja na najniže pokušavalo nedosljedno ispraviti. Puno se govorilo o tome da ne treba fetišizirati oblike institucionalne organiziranosti, što je isto proizvelo proturječne posljedice. S jedne strane, možemo već tada govoriti o zamecima ‘projektne kulture’, no bilo bi možda pretjerano reći da su oni spontano doprinijeli razvoju ‘liberalnog’ civilnog društva, kakvo danas poznajemo. Naime, bilo je to i vrijeme velikog Booma (tako se zvao i prvi rock-festival koji se početkom 1970-ih počeo organizirati u Ljubljani) omladinske kulture, koja je imala djelomično uporište, tj. ponajviše materijalnu infrastrukturu, u institucijama Saveza socijalističke omladine (SSO). Kako je ta kultura (pa i kontrakultura) bila uklopljena u cjelinu društva, tema je koja zaslužuje posebnu elaboraciju. Pa ipak, cijelom delegatskom sistemu usprkos – on se već tada doživljavao kao ‘hipertrofija samoupravnog dogovaranja i sporazumijevanja’ – sami komunisti na svom skupu priznaju kako je ‘tržišno reguliranje odnosa (u kulturi, op.a.) u sadašnjim uvjetima dominantno po svom materijalnom izrazu (70 posto u strukturi sredstava koja se ulažu u kulturu 1975.)’.

O tome beogradski sociolog Rade Pantić (koji nam je ustupio svoj još neobjavljeni tekst ‘Od kulture u ‘socijalizmu’ ka socijalističkoj kulturi’) kaže: ‘Razvoj kapitalističkih proizvodnih odnosa tako je kočila logika samoupravljanja koja na radnu snagu (naročito u kulturi, op.a.) nije gledala kao na proizvodni trošak.’ Suzivši u drugom dijelu svoga teksta problem kulture na onaj umjetnosti, on osnovnu kontradikciju te ‘sfere’ vidi kao, u samoupravnoj Jugoslaviji nikada završen, predratni ‘sukob na književnoj ljevici’. Podsjetivši kako je naknadna sinteza Miroslava Krleže, još na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani 1952., otvorila širok prostor manevriranja kulturnjačkoj klasi jer, tvrdi, vezu između umjetnosti i revolucije ostavlja nedefiniranom, apstraktnom i subjektivnom. Tu kontradikciju Pantić formulira i kao onu ‘između ideologije umetničke autonomije, koja je zasnovana na negaciji istorijsko-društvenih uslova vlastitog utemeljenja i socijalističke umetnosti, koja za cilj ima izgradnju socijalističkih društvenih odnosa i koja mora permanentno postavljati pitanje svoje društvene uslovljenosti’. Piše kako je autonomizacija kulture bila proces korelativan s autonomizacijom ostalih društvenih sfera i društvenih institucija, koja se tada događala. On Krleži, a ovdje ga trebamo shvatiti kao metaforu za ‘pravac razvoja’, stavlja u grijeh što je mislio da se društvo i umjetnost mogu razvijati paralelno: ‘Budući da je Jugoslavija izvela socijalističku revoluciju i otarasila se staljinističkog dogmatizma, progres napravljen u društveno-ekonomskom uređenju mora naći adekvatan umetnički izraz u kulturnom stvaralaštvu. Umetnost tako ne mora služiti direktno klasnoj borbi, već izgradnji nove nacionalne svesti na bazi onoga što je najbolje u njenoj kulturnoj tradiciji.’ No što je Krleža našao, a što imaginirao u toj ‘tradiciji’ i je li to bio izostanak ‘prijeloma’, pa onda i ne ‘služenje’ klasnoj borbi, mi to pitanje ostavljamo otvorenim.

Autor koji je uistinu ponekad možda nekritički adorirao istog tog Krležu, Predrag Matvejević, ipak je sredinom 1970-ih napisao svoju teorijski najambiciozniju knjigu (‘Prema novom kulturnom stvaralaštvu’, drugo izdanje, August Cesarec i INA, Zagreb 1977.), koja tematizira baš mogućnosti samoupravnog razvoja u kulturi, a u smjeru socijalizma a ne kapitalističke ‘obnove’. Tu on govori o samoupravljanju u svjetlu kulture, samoupravljanju kao kulturi, pa čak, na neki način, kao pravi komunist, i o mogućnosti izlaska iz kulture, baš pomoću samoupravljanja. Iako mu se može pripisati naivna vjera u neke elemente ideologije tadašnje politike, pa i izostanak tvrđe ‘materijalističke kritike spoznaje i podruštvljenja rada’ (Alfred Sohn-Rethel), ipak je on tada otvorio teme koje su, jer nisu razriješene, i u današnjim drugačijim okolnostima, kada je naša tranzicija obrnula smjer, aktualne. Tako on inzistira na samoupravnoj vezi kulture i politike, gdje uistinu nedostaje ekonomija i svijest o stanju u kojem se tada nalazila. Ali ipak ukazuje na to da se shvaćanje umjetničkog stvaranja, nasuprot ideologiji ‘autonomije’ izuzetnih pojedinaca, približava pojmu rada. Baš ta činjenica daje priliku cijeloj kulturnoj ‘sferi’ da se riješi tradicionalističkih i restriktivnih koncepata nacionalne kulture, ali ne tako da preskoči kritiku ‘nacionalnog kanona’. On se poziva i na Lenjina, koji uoči početka Prvog svjetskog rata piše kako ‘buržoazija svih nacija i u Austriji i u Rusiji pod parolom ‘nacionalne kulture’ sprovodi na djelu slabljenje demokracije, cjepkanje radnika, trgovačke pogodbe s feudalcima o prodaji narodnih prava i narodne slobode’.

Ustrajavanju na ideji angažiranosti umjetnosti posvetio je Matvejević gotovo sav svoj književno-teorijski i kritičarski rad. Ne prežući od Gramscijeva izraza nova kultura, a Pantić kaže socijalistička kultura, on u, ne samo institucionalnom, samoodređenju kulturnih radnika vidi i početak ‘socijalizacije’ dijelom već postojeće kritike kulture. A to nas približava izvornoj problematici samoupravljanja, koje nije počelo s jugoslavenskim eksperimentom.

(Nastavak u idućem broju)

1/3