Sandra Križić Roban, istraživačica i znanstvenica, kritičarka i kustosica, u svom tridesetogodišnjem radu pokriva široko područje interesa, od arhitekture između dva rata preko suvremenog slikarstva do konceptualne fotografije. Među rijetkim je povjesničarima umjetnosti u nas koji paralelno i ustrajno, energično i plodonosno, djeluju u dva različita sustava. Stoga se valjda i usuđuje, za razliku od predstavnika nekih drugih uglednih institucija, progovoriti i o dnevnopolitičkim i lokalnim temama, kakva je primjerice podizanje Spomenika domovini u Zagrebu. U javnoj instituciji, u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti, radi kao znanstvena savjetnica, a šira javnost ponajviše je pamti kao dugogodišnju urednicu časopisa ‘Život umjetnosti’, dok u nezavisnom sektoru radi kao galeristica, edukatorica i izdavačica. Izdanak njezinog galerističkog posla je današnji Ured za fotografiju, osnovan 2014., koji osim izložbenih aktivnosti u Galeriji Spot organizira i brojne edukativne programe, izdaje publikacije i sl.

Danas se Berlin komemorira turistifikacijom i ponekom zanimljivom urbanom intervencijom. Možda je upravo taj grad postao simbolom ‘kratkog 20. stoljeća’; uveo nas je u 21. koje još nismo osvijestili jer smo zapeli putem, svatko iz svog razloga

Što je zajedničko institucijskom i nezavisnom sustavu? Jesu li oni kompatibilni, kompetitivni ili suprotstavljeni kada se susreću u istoj osobi? Optužuju li vas ponekad za ‘sukob interesa’?

Ne bih rekla da se tu radi o sukobu interesa, iako znam da pojedincima nije razumljivo kako to behandlam. Nije ni meni, iskreno, i ponekad mi se čini da ovakav ritam koji sam si nametnula neću moći dugo izdržati. S druge strane, previše toga me zanima i osjećam potrebu da u mnogo čemu participiram. Institutske aktivnosti i projekti bili su brojniji nego što je ‘Život umjetnosti’, no on je zasigurno jedan od mojih najdražih ‘zadataka’. Ono što razlikuje ova dva ustroja je brzina kojom se nešto može planirati i izvesti. Znanstveni sustav je u nekim aspektima spor, s vrlo specifičnim zahtjevima koji dokazuju nečiju ‘uspješnost’ i ograničenim mogućnostima realizacije prijavljenih projekata. Nezavisni sektor je intenzivniji, programi se brže smjenjuju, osim toga omogućava mi izravniji kontakt s umjetnicima, publikom i mlađim generacijama, za koje s kolegicama pripremam razne dodatne programske sadržaje. Nakon iskustva s Galerijom Križić Roban, koju smo moj suprug Nenad Roban i ja vodili od 1999. do 2007., nakon duže pauze jednostavno je sazrela ideja o Galeriji Spot. Na neki način doživljavam je poput nekadašnjeg Studija Galerije suvremene umjetnosti na Gornjem gradu – sobe u kojoj je mnogo toga moguće. I s tom ‘sobom’ borim se protiv zaborava, kao što imenom galerije prizivam sjećanje na časopis ‘Spot’ koji mi je i danas poticajan, unatoč tome što je bilo objavljeno svega 11 brojeva.

Konceptualna fotografija

U našem dobu mikrospecijalizacija, pojedini fah-stručnjaci su sumnjičavi prema ovako širokim interesima, pripisujući im bijeg od ‘dubinskog seciranja’.

Moj je put bio ponešto drukčiji od ostalih kolega i kolegica s Instituta. Krenula sam od barokne arhitekture, da bih se ‘primirila’ u drugoj polovici 20. stoljeća. Razvoj modernog društva, kanali kojima putuju znanje i informacije, kontekst koji ovisi o bezbroj pojedinosti, zanimljiviji su mi od uske specijalizacije. Smatram da je u tom ‘kratkom’ razdoblju nužno posvetiti se problemskim temama, a ne sagledavanju jednog medija. Iako je, naravno, i ova druga opcija legitimna. Ipak, drukčije je kad se bavite baroknim slikarstvom ili starohrvatskim crkvama, a drugo kad su oko vas živi akteri s kojima razgovarate, nastojeći se razumjeti. Izgrađeni prostor doživljavam kao idejni okvir unutar kojeg se sve događa i važan mi je jer unutar njega egzistiram. Fotografija je s vremenom postala područje koje me osobito zaintrigiralo jer objedinjuje sve ljudske aktivnosti i područja djelovanja. Njome struje složena znanja o povijesti. Za mene je fotografija i tekst, i komunikacija, i priča, nikad samo dispozitiv slikovnog; zbog nje sam zašla u nova područja, učim svakodnevno i zapravo sam promijenila način kako gledam i opisujem to što vidim.

Posljednjih godina najčešće vas stoga i povezujemo s medijem fotografije u kojem ste napravili važne projekte, pomake i publikacije, od problemskih domaćih i internacionalnih izložbi preko internetskih projekata kakav je Suvremena hrvatska fotografija (www.croatian-photography.com), pa sve do nedavno objavljenog prvog broja časopisa posvećenog isključivo fotografiji FOTOTXT!

Portal je nastao prema ideji Ane Opalić i njezine suradnje s Gabrijelom Ivanov, a Ured za fotografiju ga je nakon nekoliko godina preuzeo i nastavio voditi. Uz njega se s vremenom počelo sve više toga događati. Uvidjela sam koliko je toga na polju fotografije i nadalje nepokriveno te i iz osobne potrebe počela širiti područje djelovanja. Svoj primarni znanstveni interes za fotografiju ostvarujem putem aktivnosti koje su dio institutskih programa, a to su studije, knjige, uskoro će i druga, znanstveni članci, izlaganja na konferencijama. Galerijski program proizašao je pak iz ‘logike svakodnevice’, iz razmišljanja koje se nadovezuje na ono što istražujem primjenom znanstvenog aparata i ‘prevodim’ u ovo vrijeme i za novu publiku. I Galerija Spot i recentno objavljen FOTOTXT! posveta su nastojanjima kritičara i kustosa Radoslava Putara. I danas me fascinira pojava časopisa ‘Spot’, njegov vizualni govor i način kako je Putar u svega nekoliko rečenica izgovorio više od mnogih drugih. Moj odnos s fotografijom započeo je ranih 1990-ih, kad me Davor Matičević pozvao da sudjelujem u radu Fotogalerije KIC i u jednom segmentu izložbe i kataloga ‘Hrvatska fotografija od 1950. do danas’. Nakon toga uslijedio je poziv Christine Frisinghelli s kojom sam surađivala na izložbama i započela objavljivati u časopisu ‘Camera Austria’. Njoj sasvim sigurno dugujem mnogo toga što sam na tom području naučila i postigla, kao i kolegama koji su je naslijedili. Zanimljivo je da su me Christine Frisinghelli i fotograf Manfred Willmann, njezin suprug, upoznali koliko im je za projekt ‘Camera Austria’ bio važan zagrebački časopis ‘Spot’, kao i ono što se nekad događalo u GSU-u na Gornjem gradu, a čemu su uvelike pridonijeli Putar, Matičević, Pero Dabac i njegova galerija. I Goldstein. Danas se o tome gotovo uopće ne govori, što je porazno. Nastojim ispraviti tu nepravdu, povezati te prijašnje konce s onime što se danas događa.

Dio spomenika posvećenih Domovinskom ratu podignut je bez ikakvih dozvola, mimo osnovnih pravila bilo koje struke. Najradikalniji primjeri su izvan svake pameti, ‘ukrašeni’ neprimjerenim vizualnim i jezičnim asocijacijama na ndh

U okviru fotografskog medija zanimaju vas neki specifični, često puta kroz povijest suvremene fotografije zapostavljeni žanrovi, koji su u posljednje vrijeme postali nezaobilazni, pomalo i pomodni. Mislim prije svega na konceptualnu fotografiju u okviru koje dolazi i do svojevrsne arhivske groznice, gdje umjetnici uglavnom koriste stare, ‘nađene’ fotografije kao predložak u svom radu. Kako to tumačite?

Interes za konceptualnu fotografiju kod mene je iniciran frustracijom početnog nerazumijevanja o čemu zapravo mnogi od tih radova govore. Ne znam je li to pomodno ili nije, kod mene svakako ne. S druge strane, shvatila sam da to područje kod nas nije obrađeno, a postoji velik interes u inozemstvu, u što sam se više puta uvjerila. Pa i suradnja s poljskim partnerima na projektu ‘Forgotten Heritage’, kao i novi projekt s kojim upravo započinjemo, posvećen ženama i njihovim Not Yet Written Stories, nerijetko u fokusu imaju upravo ove prakse. Još smo uvijek u prilici uspostaviti poveznicu s umjetnicima, na način kao što sam to recimo napravila s Vladom Martekom za knjigu ‘Pripremanje za fotografiju’. A što se tiče arhivske groznice, fascinantna mi je recimo austrijska scena, čija su posezanja za tim materijalom nešto sasvim drugo od onog što se, vrlo rijetko, može naći kod naših umjetnika.

Vaša knjiga o slikarstvu, ‘Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas’ (Naklada Ljevak, Zagreb 2013.), koja nosi znakovit podnaslov ‘Odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda’, zacijelo spada u vaše najhrabrije i najzahtjevnije poduhvate. Koja bi to disciplina danas trebala odgajati pažnju gledatelja, pa i čitatelja vizualne umjetnosti?

Jako volim taj podnaslov, imam dojam da naznačuje moju metodu, ako je smijem uopće tako nazvati. On proizlazi iz brzine kojom apsolviramo vizualni sadržaj. Na primjer, mnogi ljudi prolaze kroz izložbe ovlaš gledajući ono što je pred njima, ne zamarajući se potrebom za ulaganjem dodatnog napora. Pa i sami smo prisiljeni juriti, stići vidjeti što više, osobito ako nekamo putujemo i ne možemo si priuštiti dulji boravak. To je taj nestrpljivi pogled, koji normira kontakt s umjetnošću i reagira na snažne podražaje u vrijeme neprekidnog titraja slike u našem vidnom polju. I koji propušta mnogo toga vidjeti.

‘Moj’ Berlin je crno-bijeli

Uskoro se navršava trideset godina od pada Berlinskog zida. S Berlinom vas povezuju mnoge spone, profesionalne i obiteljske. Kakvim vidite Berlin danas u odnosu na ‘ujedinjujuću godinu’?

U Berlin putujem od ranog djetinjstva, od 1970-ih. Sjećam se beskonačno dugih vožnji u Renaultu 6 i mog oca koji je mrzio vožnju i većinu drugih vozača. Berlin mog djetinjstva odavno ne postoji. Pojedine elemente pronalazim na stranicama knjiga koje je napisao moj stric Benno Meyer-Wehlack, čija su djela nedavno prevedena na hrvatski jezik. ‘Moj’ Berlin je crno-bijeli; sjećam se izmaglice oko osmatračnica uza Zid na koje smo se penjali s Vladimirom Cvitanom nakon posjeta nekom klubu u Kreuzbergu kasnih 1980-ih. S jedne strane bila mi je uzbudljiva transformacija koja je uslijedila, s druge – s njom su došle promjene koje su gotovo posve zatrle ono ‘nešto’ što je podijeljeni Berlin imao. Moj radijus bio je Charlottenburg, Savignyplatz, zapušteni Kreuzberg, gdje se zbivala možda posljednja post-retro-ili-kako-da-je-već-nazovemo avangarda 20. stoljeća. Sjećam se pogleda kroz Martin-Gropius-Bau na ono ‘ništa’, ispražnjene kuće i brisani prostor. Danas se Berlin komemorira turistifikacijom i ponekom zanimljivom urbanom intervencijom. Možda je upravo taj grad postao simbolom ‘kratkog 20. stoljeća’; uveo nas je u 21. koje još nismo osvijestili jer smo zapeli putem, svatko iz svog razloga.

U okviru Instituta radite na kriterijima evaluacije spomeničkih realizacija posvećenih Domovinskom ratu. Kako ocjenjujete tu spomeničku plastiku? Kako gledate na inicijativu za podizanje novog Spomenika domovini za koji je upravo položen kamen temeljac?

Spomenici su obilježili vrijeme našeg profesionalnog sazrijevanja, kako oni srušeni ili premješteni, tako i novopodignuti. Nevjerojatan je broj onih posvećenih Domovinskom ratu, pri čemu je dio njih podignut bez ikakvih dozvola, mimo osnovnih pravila bilo koje struke. Najradikalniji primjeri su izvan svake pameti, ‘ukrašeni’ neprimjerenim vizualnim i jezičnim asocijacijama na NDH. Čini mi se da sam upravo čitanjem procesa njihove izgradnje shvatila ‘dosege’ političkog diskursa koji nas okružuje. Istodobno, boraveći često u Njemačkoj, pratila sam rasprave o tamošnjim spomenicima, promatrala transformacije duboko podijeljenog društva koje nije prevladalo podjele hladnoratovskog razdoblja. Posljednjih nekoliko godina često boravim u Poljskoj, čija je povijest također vrlo komplicirana, osobito odnos prema Židovima. Počeli su me zanimati prazni prostori, načini komemoracije koji nisu svedeni na objekt u prostoru, već uključuju razne medije i postupke. Shvaćam da mnogo toga takozvanim prosječnim korisnicima nije razumljivo, da majke i udovice traže svoje, bivši vojnici svoje, društvo i politika svoje. Istovremeno, suvremena umjetnost sasvim sigurno posjeduje primjerene ‘aparate’ kojima može odgovoriti na specifične zahtjeve. U konačnici, sjajno spomen-obilježje u Osijeku, takozvana ‘Vrata’ (2003.), od sedam parova čeličnih stupova, koje su neki smatrali kontroverznim već i zbog samog materijala, ‘zahrđalog čelika’, govore što je moguće postići promišljenom repeticijom jednostavne forme. Ili na primjer Most branitelja u Rijeci, izvrstan urbani zahvat koji pridonosi kvaliteti života i simbolički radi na povezivanju. Za razliku od toga, Spomenik domovini gesta je političke i kvaziekonomske moći – i to muške moći, koja ne uzima u obzir javni diskurs niti ga razumije. Luksuzna minimalistička ‘nadstrešnica’ koja na semantičkoj razini priziva u svijest sve one koji domovinu napuštaju s autobusnih i kolodvorskih perona. Za lokaciju Spomenika domovini jedan drugi arhitekt, Antonio Grgić, ponudio je praznu zelenu površinu kojom negira zamrzavanje prostora, vremena, trenutne političke ideje. No iskreno, ne vjerujem da ću doživjeti da takva vrsta sjećanja bude osviještena, a kamoli realizirana u Hrvatskoj.