Bordo je u prvom redu bio karikaturist. Samouk je bio u tom poslu kao, uostalom, i u drugim umjetničkim disciplinama u kojima je ostavio izvanredne rezultate – u animaciji, stripu, ilustraciji, grafičkom dizajnu – ne samo u našem malom dvorištu nego i u svjetskim okvirima. Doduše, taj primijenjeni umjetnik "od glave do pete" došao je poratne i poletne 1949. iz Osijeka u Zagreb upisati ni manje ni više nego Likovnu akademiju. Nije to bio obećavajući poziv ni tada, kao ni sada, ali se plavokosi, mršavi mladić samouvjereno uputio u Zagreb, uz podršku samohranog i požrtvovnog oca, nekadašnjeg osječkog policijskog redara, koji je pukim slučajem spasio sinovljevu i svoju glavu bijegom iz NDH u augustu 1941. u okupirani Šabac. Mladi je Bordo s lakoćom upisao Akademiju, našavši se u klasi čuvenog Krste Hegedušića, oca svih zemljaša i inspiratora lijevo orijentiranih umjetnika između dva rata. Ali je za mladića novinarstvo – u koje se zaljubio još kao srednjoškolac, kada je objavio prve priloge i karikature u časopisu "Srpsko selo" – bilo snažnije od svega, a miris tiskarske boje privlačniji od slikarskog terpentina. Susret s redakcijom "Kerempuha", humoristično-satiričnog tjednika koji je bio pokrenut u rujnu 1945. u Zagrebu, a posebno s Fadilom Hadžićem, zaokrenut će smjer Bordinog broda za 180 stupnjeva. Umjesto akademskih titula, pristojnog zanimanja i redovne plaće, odabire otkrivanje novih medija i izraza, neizvjesne honorare i nomadizam, koji mu je, po svoj prilici, bio upisan u genetski i geografski kod od najranijeg djetinjstva.

Mnogi crtači i teoretičari smatraju da je dobra karikatura ona koja ne treba "poštapalice" od riječi. Dostatna je igra linija. Kod Borde je, naprotiv, riječ vrlo bitna, kao što je uvijek bio važan i njegov odnos prema jeziku

Karikatura je za Bordu prosvjetiteljska forma par excellence. "Mi iz zapadnog Srijema sve gledamo kroz vic", kazao mi je jednom prilikom u kafiću Paprika, omiljenom mjestu susreta u njegovoj Dubravi, svojevrsnom Stammtischu za njegovu družinu. Je li Bordo bio "služitelj pravde" ili "istjerivač pravde"? Kao dječak bio je "povučen, nježan, duge plave kose kao princ Valijant", kako je sam za sebe kazao, a kao umjetnik, bez puno riječi, neumoljivo je crtežom ukazivao na društvene anomalije. Čuvao se "istjerivanja pravde" i "osvetoljubivosti", nije bio zoon politikon u strogom značenju te riječi, nije se hranio politikom, ali ga to nije priječilo da bude lucidan promatrač i kritičar. "Prije svega, ja sam i u animiranom filmu karikaturist. Mene zanima ideja, a zatim animacija", govorio je.

U visoko nagrađivanom animiranom filmu "Znatiželja" iz 1966., koji potpisuje kao redatelj i scenarist, važnija od svega mu je ideja koja bi se mogla sažeti u pitanje: Što je u kesi? Umjesto biti ili ne biti, hamletovske neodlučnosti i paraliziranosti, čini mi se da je kod Borde pokretački princip: znatiželja. Što ima preko plota? Misaona znatiželja i potreba da popravi stvari pokretat će ga cijelog života, od trenutka kad je kao desetogodišnji dječak imao potrebu "redizajnirati" polupismeni natpis "Nema brašna!" u izlogu nekog beogradskog dućana početkom rata 1941., preko organiziranja kazališnih i kulturnih događanja u ratnom Požarevcu, zatim sudjelovanja u prvom domaćem crtanom filmu Waltera Neugebauera "Veliki miting" 1951., u pokretanju Zagrebačke škole crtanog filma 1960. i svjetskog festivala animacije koji traje sve do danas, i ne manje važno – kontinuiranog i svakodnevnog sučeljavanja s perom/flomasterom u ruci s prilikama i neprilikama našeg okruženja – doslovno, do posljednjeg daha. Danas je teško sa sigurnošću reći je li Bordo bio naivni idealist, dositejevac, popravljač koji je živio u pogrešno vrijeme ili smo mi zaposjeli pogrešnu planetu.

Žalio je što nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba, kao jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma i jedan od koautora Baltazara. Ali je zato bio vrlo ponosan na Plaketu Nikola Tesla koju mu je 2016. dodijelio SNV

Mnogi crtači i teoretičari smatraju da je dobra karikatura ona koja ne treba "poštapalice" od riječi, koja je univerzalno razumljiva za sve gledatelje/čitatelje bez obzira na to na kojem se kraju svijeta nalazili. Dobroj karikaturi ne treba prijevod. Dostatna je igra linija. Kod Borde je, naprotiv, riječ vrlo bitna, kao što je uvijek bio važan i njegov odnos prema jeziku. Nema kod Borde antikarikature (ili antistripa), nema propitivanja temelja samog žanra, prije se radi o njegovoj afirmaciji. Karikatura je za njega bila još uvijek djelatna forma po sebi. Jedino je za nju bilo sve teže naći kanal, medij, novine koje bi je trebale i željele objaviti. Slikovnost 21. stoljeća našla je druga sredstva, područja, pa i teme u kojima je Bordo pomalo bio kao stranac. Ali ih je na intuitivnoj razini razumio, znao je istinski uživati u novim izdanjima Animafesta (u kojem sudjeluje od njegova početka 1972., a od 1985. do 1991. bio je i direktor tog festivala, jednog od četiriju najznačajnijih svjetskih festivala crtanog filma) i u djelima mladih autora. Za njega je dilema figuracija i apstrakcija, (guščje) pero ili računalo, bila lažna dilema, jer postoji sredina – na primjer, flomaster! Dobro se snalazio u crtaćim novotarijama i prijenosima vlastitih crteža u nove tehnologije – uz veliku pomoć supruge Vesne – koja je bila više od pomoćnice, bila je suradnica, a usuđujem se nagađati i stroga kritičarka. Svi koji su surađivali s Bordom znali su za njegovu pedanteriju te koliko je nastojao sačuvati vlastiti izvorni govor i jezik, poput lingvista-amatera, "kontrolirao" je da ništa ne izađe neobrađeno i šlampavo. U jednom od brojnih razgovora koje sam proteklih godina vodila s Bordom, sa žarom kakva kulturnog antropologa pričao mi je o predratnim seoskim običajima iz njegova zavičaja, o karakterima Slavonaca i Sremaca sklonih šali i zafrkanciji, pa ipak, spomenuo je s nemalim ponosom da su "Dovnikovići zapravo Duhovnikovići s Kosmeta koji su s Čarnojevićima došli u Slavoniju".

Kao i neki drugi kulturnjaci devedesetih, i Bordo se kao Srbin iz Hrvatske našao na ledu na kojem su se mnogi, s obiju strana, udaljavajući se u žurbi – poskliznuli. Bila su mu otvorena vrata tek nekoliko institucija i novina: SKD-a Prosvjeta, SNV-a, Šuvarove "Nove ljevice", dječjeg lista "Bijela pčela" (jedini dječji časopis na srpskom jeziku u Hrvatskoj, na latinici i ćirilici, koji više od četvrta stoljeća izlazi u multikulturnoj Rijeci – važno je istaknuti da je Bordo ilustrirao knjigu Tatjane Oluić simboličkog naslova "Velik si onoliko koliko si mali", sastavljenu od priloga koji su objavljivani upravo u tom časopisu). Bordina želja bila je da Arhiv Srba preuzme i obradi njegovu bogatu fototeku, negative i dijapozitive koji dobro predstavljaju Zagrebačku školu crtanog filma i brojne svjetske festivale animacije. Budući istraživači tako bi mogli saznati mnoge detalje iz bogatog kulturnog mozaika, stvoriti cjelovitije slike događanja kroz privatnu arhivu, koje svugdje u svijetu postaju sve važniji izvori pisanja, a ne samo prepisivanja povijesti.

Bordo pored svog uličnog oglasa za Agrokombinat, Zagreb, 1960-ih

Tako će se u Bordinoj foto-arhivi naći jedna fotografija na kojoj Bordo i budući oskarovac Dušan Vukotić šetaju Masarykovom, ulicom u kojoj su bili podstanari u istoj sobi. Lako je iščitati na toj fotografiji mladenački zanos dvojice prijatelja, spoj provincijalizma i otvorenosti, potvrđen odijelima i kravatama kupljenima u Trstu, ali je ta fotografija ujedno i svjedočanstvo vremena, tzv. hladnog rata, koji u mnogim segmentima društvenosti i svakodnevnog života još nije obrađen. Srećom, poneki sudionici su još živi. Nedavno mi je Nedeljko Dragić, jedan od najvećih svjetskih animatora i crtača, Bordin prijatelj, pričao o svom cimerstvu s piscem Ivom Štivičićem na Britanskom trgu u Zagrebu u golemom građanskom stanu, detaljno opisujući izgled podstanarske sobe kojoj je ormar služio kao pregrada za ulazak u ostatak stana stanodavca. Bordo je pak znao spominjati Zagrepčanina Marcela Čuklija, koji mu je pomagao u pisanju scenarija. O toj osobi, veoma važnoj za razvoj Zagrebačke škole crtanog filma, mladi naraštaji stručnjaka malo znaju. On je bio veoma obrazovana osoba, "tekstaš", kako ga je nazvao Bordo, stvaralac ideja u "Kerempuhu", scenarist prvih crtanih filmova. "Dobro je znao engleski, bio je često u knjižnici Britanskog konzulata. Imao je bogatu zbirku National Geographic magazina, koji nam je služio kao pomoć svojim fotografijama iz raznih zemalja i područja, posebno u produkciji stripova (tada nije bilo Googlea). Čukli i braća Neugebauer bili su moje društvo u karikaturi, stripu i prvim crtanim filmovima."

Očigledno, Bordo se divio vrhunskim intelektualcima u vlastitoj branši, kakvi su po njemu bili i Vatroslav Mimica i Dušan Vukotić, ali je istodobno zagovarao i dubinski razumijevao malog čovjeka, osobito djecu, neprekidno hraneći dijete u sebi. Bio je i u formalnom smislu edukator i jako se ponosio činjenicom da je njegova knjiga, "Škola crtanog filma", bila objavljena u više izdanja i prijevoda, u Zagrebu, Parizu, Beogradu, Ljubljani, a u Pragu je čak bila udžbenik na katedri animacije ("Škola kreslenéhu filma").

Sa suprugom Vesnom ispred Beijing Broadcasting Instituta, 2001.

Bordo je, nema sumnje, bio "advokat običnog čovjeka", kako ga je nazvao Boris Rašeta. Samog sebe definirao je kao dositejevca, jer je vjerovao da se svijet može popravljati obrazovanjem, a umjetnost u tome treba odigrati važnu ulogu. "Jedino što želim jeste da ljudi pravednije, sigurnije i bolje žive!" kazao mi je u opširnom biografskom razgovoru 2018. godine. E, taj dositejevac, od glave do pete, uvijek je počinjao od glave, od ideje – jer mu je ideja bila važnija i od samog izraza perom.

Dok je u animiranom filmu "mrzio pozadine" i zapravo bio među prvim crtačima koji su afirmirali praznu, "multifunkcionalnu pozadinu" (Ranko Munitić), koja je omogućavala punjenje tek ponekim detaljem i brzinsku izmjenu "scenografije", u karikaturi, naprotiv, osobito u ciklusu "Bordoline" koji se redovito pojavljuje u Novostima od 2010. i postaje neka vrsta zaštitnog znaka i tjednika Novosti i Borde, radi vrlo sumaran, ali realistički prikaz ambijenta, pomno birajući detalje po načelu "manje je više". Njegov "tradicionalni crtež" u "Bordolineu" svjestan je odabir između brojnih stilova kojima je suvereno baratao.

Veterani Zagrebačke škole crtanog filma, 1979. Stoje: Zlatko Bourek, Dušan Vukotić, Fadil Hadžić, Aleksandar Marks, Boris Kolar; čuče: Nedeljko Dragić, Bordo, Pavao Štalter

U mnogim osvrtima i prikazima u povodu Bordina odlaska navedena su brojna priznanja i nagrade, pa nema potrebe da ih ponavljam. No moram spomenuti da je žalio što nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba, kao jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, jedan od koautora Baltazara, zaštitnog znaka Zagreb filma. Ali je zato bio vrlo ponosan na Plaketu Nikola Tesla koju mu je 2016. u Zagrebu dodijelio SNV za izuzetan doprinos unapređenju i očuvanju identiteta Srba u Republici Hrvatskoj.

Izložba "Od imaginacije do animacije – šest desetljeća Zagreb filma", koja je bila postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu punih godinu dana (od 30. siječnja 2020. do 31. siječnja 2021.), kao zajednički projekt MSU-a i Zagreb filma, kruna je "muzealizacije" ne samo fenomena Zagrebačke škole crtanog filma nego i njegovih početaka u Zagreb filmu. Brojna je publika tada, u ljeto 2020., mogla zadnji put vidjeti uživo Bordu, razgovorljivog i britkog uma kao i uvijek.

Listam, kao podsjetnik, njegovu knjigu karikatura "Istočno od raja" (Razlog, Zagreb, 2009.), na kojoj se nalazi prijateljska posveta i – otkrivam "grešku" u datumu posvete: 30. 5. 2081. Sad mi se sve više čini da se uopće ne radi o greški.

Njegov brod vidim poput teškog starinskog trajekta Vikinglinea koji inače plovi Baltičkim morem, kako sada klizi Panonskim morem da spoji dvije obale. Spor ali dostižan, kao da želi povezati dva svijeta – svijet pravde sa svijetom koji žuri da pojede samoga sebe, kako na kraju tog svijeta ne bi ostala "prazna kesa" koja će eksplodirati.

Mirno plovi, Bordoline!

 

Prijatelji, suradnici i kolege govore o Bordinom životu i stvaralaštvu

Piše Nenad Jovanović

Snježana Banović: Malo je takvih grdosija

Mi smo u posljednjih desetak godina bili u prijateljskim odnosima, s tim da su nas okolnosti u posljednje dvije godine prekinule u druženjima i razgovorima. A Bordin fan sam otkako sam ušla u svoj posao, koji nije samo kazališni nego i kulturno-povijesni i politički. Bordo je bio veliki segment naše kulturne povijesti kojom se bavim i s njim sam puno razgovarala u okviru svoje potrage za kulturnom politikom u doba NDH. Trebalo mu je neko vrijeme da mi kaže kako je zapravo počeo s kazalištem: u Čepinu kod Osijeka kao član amaterske skupine igrao je u jednom ruskom komadu u doba socrealizma, koji nije podnosio. Jednom prilikom rekao mi je da je bio sretan kad smo raskrstili sa staljinizmom i socrealizmom u umjetnosti, jer je bio u najboljim godinama da se počne baviti umjetnošću. Prva uloga bila mu je leš, tijelo nekog mrtvog čovjeka, a iz svega toga stvarao je svoj humor. U tome je bio izuzetan, kao što je izuzetan bio i u drugim stvarima, svojim crtežima, karikaturama. U Novostima sam jedva čekala da vidim njegovu karikaturu, a neke mi je sam slao jer je volio komunicirati mejlom, šaljući čestitke za rođendane i nove godine. Našli smo se u puno tema i voljeli smo zajedno s njegovom suprugom Vesnom ići na ručke u Zagrebu. Bio je nešto posebno, bio je gromada, a kako je lijepo rekao Đorđe Matić, bio je velik komad naše povijesti koji je prekoračio epohe, ne samo zbog svoje dobi. Malo je takvih grdosija – Jagoda Buić, Milka Podrug Kokotović, Milko Šparemblek... svi su sličnih godišta i svi su prekoračili povijest, ali je Bordo bio najveći od svih.

Njegova velika zaostavština neće biti zaboravljena. Uspio je stvarati i 1990-ih, bez obzira na to što mu nije bilo lako i što je bio označen. Nove generacije dolaze i gledaju njegove crtiće; pogledala sam ih nekoliko koji su dostupni na YouTubeu. Tu su svjetski uspjesi i nagrade – u Berlinu je dobio Srebrnog medvjeda. Netko se mora uhvatiti njegovog stvaralaštva jer on nije osoba samo za jedan doktorat ili dobru zbirku. Stvar je u tome da se sve ono što je stvarao arhivira, ali da bude otvoreno, a ne da uđe u neke kutije pa da ih gledaju samo fanatici. Bordino djelo i njegov značaj su enormni: on je svjetska faca i čak ga ni Hrvatska, nemarna prema svojim veličinama, ne može ignorirati.

Ako pogledate njegove likove, jasno vam je da je Bordo crtao sebe jer je bio toliko autoironičan i dobroćudan, s licem koje se stalno smije i ima izraz kao da je nacrtan. Počašćena sam što sam ga poznavala i što smo često komunicirali, uz njegove komentare na tekstove i knjige. Bio je redovan na promocijama, a ako ne bi bio, danima bi se ispričavao. Bio je odan čovjek sa širokim krugom prijatelja svih generacija i družio se s mladima, tako da će nam svima nedostajati.

Teatrologinja i sveučilišna profesorica Snježana Banović (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

 

Vinko Brešan: Promijenio je svijet animacije

Mislim da hrvatskoj javnosti nije u potpunosti jasno koga gubi odlaskom Borivoja Dovnikovića Borde. Ne postoji hrvatski književnik, hrvatski slikar ili hrvatski glazbenik koji je dao svojoj umjetnosti ono što je Bordo dao animiranom filmu. Bordo je bio Zagreb film i on to još uvijek jeste, Bordo je bio Zagrebačka škola crtanog filma i on je svojom umjetnošću zauvijek promijenio svijet animacije. Rijedak je slučaj da se na ovim prostorima rodi umjetnik kojeg ne može zaobići povijest njegove umjetnosti, a tko god bude pisao povijest svjetske animacije, pisat će o Bordi. Ako tako gledamo, a to je istina, onda smo odlaskom Borde izgubili jednog od najvećih hrvatskih umjetnika od renesanse do danas. Svi Bordini filmovi su digitalno restaurirani i to je napravila ustanova Zagreb film. Sljedeći korak koji moramo napraviti je taj da ti filmovi budu dostupni javnosti, jer je to najbolji način da ta ostavština ne bude zaboravljena.

Ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)

 

Čedomir Višnjić: Bio je među prvima u Prosvjeti

Ovo je nenadoknadiv gubitak za našu zajednicu. Bordo je bio među prvima koji su došli u prostorije SKD-a Prosvjeta u Berislavićevoj ulici u Zagrebu, s Miloradom Novakovićem i Dragom Kekanovićem, a ja sam im se priključio. Mi smo činili jezgro iz kojeg su krenuli časopis "Prosvjeta" i sva izdanja SKD-a Prosvjeta nakon toga. Bordo je činio veliku snagu našeg malog sastava koji smo zvali "podrum s velikim P" i koji je stvorio sve što je Prosvjeta stvorila u prvih deset godina svog rada. Bordo je crtao, pisao, sjećao se, pričao; on je bio naša veza s vremenom i svijetom s kojim je ta veza na neki način bila prekinuta. On je bio naš velikan, bio je prvi dobitnik nagrade "Sava Mrkalj" i uvijek bio najbolji u svemu što je radio. Prosvjeta je svojedobno objavila veliku monografiju o Dovnikoviću koja je ostala trajno dostignuće. Vjerujem da ćemo se potruditi i uskoro organizirati veliku izložbu, a sigurno je da će sjećanje na njega ostati, kao i na druge naše likovnjake.

Urednik izdavaštva u Prosvjeti Čedomir Višnjić (Foto: Jovica Drobnjak)

 

Veljko Krulčić: U duši je bio karikaturist i crtač

Bordo će mi prije svega nedostajati kao prijatelj i kao osoba s kojom smo popili na stotine kava, s kojom smo divanili i s kojom nikada nije bilo dosadno. S njim je u društvu uvijek bilo ugodno: Bordo je imao bogat život, toliko je putovao i toliko toga stvarao da nas je uvijek iznenađivao time gdje je sve bio i čega se sve sjećao. U vrijeme korone manje smo se viđali, ali smo se čuli telefonom i uvijek me pitao kako su mi žena i kći, pitao je čak i za našu maltezericu. S njim sam u zadnjih 15-ak godina jako puno surađivao jer sam shvatio da je taj čovjek bio iznimno marginaliziran, posebice u svijetu stripa. Zato sam smatrao ne baš svojim poslanjem, ali svakako potrebom da njegovo stvaralaštvo bude ukoričeno sada i zauvijek dostupno u formi knjiga, albuma, zbornika stripova... Izdali smo nekih sedam-osam knjiga koje će ostati i koje smo zajedno radili. On nije htio redakturu, ali je bio zainteresiran za to kako će na kraju izgledati. Sve knjige su popraćene teoretskim informativnim elaboracijama, a pazio je da svaki datum, svaka godina i sve drugo bude faktografski točno. Uspjeli smo organizirati više njegovih izložbi i karikatura, dvije u Zagrebu i po jednu u Beogradu, Banjaluci, Osijeku i Varni, jer je on u dubini duše bio karikaturist i crtač, a onda i autor animiranih filmova i stripova. Kad smo snimali dokumentarac "Bordo – vječna stripovska mladost", uvijek je bio na dispoziciji redatelju Bernardinu Modriću jer je bio zainteresiran da sve ispadne što bolje. Film je imao premijeru na međunarodnom festivalu stripa u Beogradu i na makarskom festivalu stripa, projekcije u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i na više festivala u zemlji. Otkupio ga je HRT, tako da će na taj način ostati vidljiv. S obzirom na njegovu izuzetno bogatu ostavštinu, predlažem SNV-u i Prosvjeti da jednu od soba koje imaju na raspolaganju i kojima se koriste pretvore u spomen-sobu Borivoja Dovnikovića Borde, čije bi djelo bilo dostupno svakog dana i gdje bi se ljudi mogli upoznati s djelićem Bordinog jedinstvenog opusa koji je trajao skoro 80 godina. Naime, Bordo je jedan od najdugovječnijih autora stripa na svijetu, koji je stvarao u kontinuitetu od 1941. do 2021., a radio je do zadnjeg daha. Zadnji put smo se čuli u subotu, 5. veljače i komentirali fotku koju je Nedeljko Dragić objavio na svom Facebooku, a na kojoj su njih dvojica i Mirko Ilić. Osjećao se dobro i znao je koja će mu tema biti za ovotjednu karikaturu u Novostima, a tri dana kasnije već je bio na intenzivnoj njezi u bolnici u Dubravi.

Filmski producent i izdavač Veljko Krulčić (Foto: Facebook)

Nedeljko Dragić: Ostaju lijepe uspomene

Ne znam što da kažem, osim da je to neminovnost. Kako je napisao Ivo Andrić u svom romanu "Na Drini ćuprija", svi smo mi mrtvi, samo čekamo redoslijed ukapanja. Godinama smo bili kolege na poslu i dobro smo i lijepo surađivali. O Bordi mogu reći sve najbolje, kao i da će za njim ostati samo lijepe uspomene i sve ono što je stvarao. Vjerujem da to neće biti zaboravljeno, iako iz svog životnog iskustva znam da je povijest falsifikat. Nakon onog što sam ja doživio, veliki sam skeptik. Ipak, vjerujem da će i buduće generacije uživati u Bordinom stvaralaštvu, od crteža do stripova i filmova.

Redatelj i autor crtanih filmova, stripova i ilustracija Nedeljko Dragić (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)

 

Što je nacrtao Bordo?

Piše Andrea Radak

 

Svake srijede poslije podne, u one napete sate kad dovršavamo prijelom štampanog izdanja Novosti, prilazili bismo našim grafičarima s jednim pitanjem: Što je Bordo ovaj tjedan nacrtao? Zagledani u njegov crtež u lijevom uglu 14. stranice Novosti, zadovoljno bismo kimali glavama i uz osmijeh se udaljili, a onda se još jednom vraćali. Je li karikatura ispravno potpisana? Jesu li sva slova na broju, nije li neko preskočeno? Znali smo da Bordo ne voli šlamperaj ni u crtežu ni u tekstu, a on nam se koji put znao omaknuti.

Ovog tjedna njegovu smo karikaturu među sobom dijelili već u utorak, 8. februara, nakon vijesti da nas je Bordo zauvijek napustio. Gospođa Vesna Dovniković karikaturu je dostavila na vrijeme, ali ipak prekasno da bi je Bordo mogao vidjeti na stranicama ovog broja Novosti.

Borivoj Dovniković Bordo (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

Borivoj Dovniković Bordo, karikaturist, animator, grafički dizajner i višestruko nagrađivani autor animiranih filmova, u Novostima kontinuirano objavljuje od početka 2010. godine, nakon izlaska našeg tjednika na kioske. Mislim da od tada nije bilo nijednog tjedna a da njegov "Bordoline", komentar-karikatura na aktualne događaje, nije izašao. Bordina "linija" uvijek je pratila sudbinu tzv. malog čovjeka, koji se snalazi kako zna i umije u svijetu koji nije skrojen po njegovoj mjeri: čovjeka pritisnutog poskupljenjima, birokracijom, politikantstvom, izvrnutim vrijednostima jer se u takvom svijetu zahtjevi za socijalnom pravdom nazivaju – demagoškim populizmom. Bordo je pritom lucidni promatrač, opservator čija je kritika uvijek univerzalno-humanistička i nikad ne prelazi u cinizam.

Pripadao je onoj generaciji koja je, nesrećom, rođena pred strašni rat i pred "moru NDH", kako ju je sam nazvao, no ujedno onoj generaciji koja je, srećom, nakon tog rata imala mogućnosti i uvjete da realizira svoje stvaralačke potencijale. Ni nakon 1991. godine nije imao problema s radom na animiranom filmu, kako je rekao u jednom intervjuu kolegi Nenadu Jovanoviću, no u medijima ga je, u novinama i izdavaštvu, malotko trebao. "Moje karikature i ilustracije pobudile su interes samo manjinskih edicija: časopisa 'Hrvatska ljevica' Stipe Šuvara, izdanja SKD-a Prosvjeta, Novosti, riječkoga dječjeg časopisa 'Bijela pčela'... Da nije toga, teško bih živio isključivo od umjetničke mirovine", kazao je za Novosti te 2017. godine.

S Bordom i gospođom Vesnom našli smo se jesenas kolega Boris Postnikov i ja. Bilo je to u kafiću "Paprika" u Dubravi, po hladnom vremenu, pod dekom i grijalicama. Razgovarali smo o Bordinim sjećanjima koja je zaokruživao u memoare, čije je dijelove ustupio i Novostima, o njihovim putovanjima, anegdotama, Animafestu, o kolegama iz Zagrebačke škole crtanog filma i njihovim sudbinama devedesetih, o političkim i društvenim aktualnostima... Bez Bordinih priča i crteža ni "Paprika" ni Novosti više neće biti isti.