>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Šarafljenje Brodosplita

Za Brodosplit jedan skori datum, 28. veljače, ima prijelomnu ulogu. Tad ističe petogodišnja faza po ugovoru između Vlade i novog vlasnika splitskog škvera, samoborskog proizvođača šarafa Tomislava Debeljaka. On više neće primati golemu državnu ispomoć, ali neće morati trpjeti ni onolike radnike

Ako je Uljanik, najuspješnije domaće brodogradilište u ovom stoljeću, dospjelo na rub propasti, kakva li je situacija s ostalim škverovima – to se pitanje nekako samo nametalo zadnjih tjedana i mjeseci. Nema ostalih škverova, međutim, ili gotovo da ih nema, odnosno postoje još tek formalno, na papiru Europske komisije koja je preuzela autoritet odlučivanja o hrvatskoj brodogradnji. Što je točno bilo s njima, dakle kako su prošli razdoblje tzv. restrukturiranja, ustvari oproštajnog preuzimanja državnih subvencija, a nakon privatizacije?

Državne revizije su kroz sve četiri godine dosad revidiranog poslovanja škvera pod novim vlasnikom ukazivale na goleme probleme, generirane upravo na štetu države i, jasno, radnika

Redom, riječki 3. maj utopio se – naposljetku i doslovno, poput davljenika – u pulskom Uljaniku koji ga je imao spasiti. Brodotrogir je ionako zanemarivo malen u poredbi s ostalima, dok je Brodosplit posebna priča u kojoj jedan skori datum, 28. veljače, ima prijelomnu ulogu. Tad naime ističe petogodišnja faza po kupoprodajnom ugovoru između novog vlasnika splitskog škvera i Vlade RH kao starog. Novi gazda, samoborski proizvođač šarafa Tomislav Debeljak, više neće primati golemu državnu ispomoć, ali neće morati trpjeti ni onolike radnike. S kojima taj poduzetnik alanfordovskog profila, inače, ima općepoznato krajnje dinamičan i živopisan odnos.

Brodosplit, u svakom slučaju, očekuje na isteku navedenog perioda i finalnu verifikaciju EK-a: je li program restrukturiranja s državnim subvencijama bio regularan? O tome bi se trebala izjasniti i sama hrvatska država, no od nje ne treba očekivati puno inventivnosti, kamoli raskid ugovora s Debeljakom. Bez obzira na to što su državne revizije kroz sve četiri godine dosad revidiranog poslovanja tog škvera pod novim vlasnikom ukazivale na goleme probleme, generirane upravo na štetu države i, jasno, radnika.

Ususret isteku roka, porazgovarali smo s nekolicinom iskusnih i upućenih škverana o aktualnom stanju. Prvo, o perspektivi samih radnika koji su stvorili Brodosplit.

‘Vlasnik tvrdi i prikazuje da nas je i dalje tamo preko 2000 zaposlenih, koliko je bio dužan minimalno držati nakon privatizacije. Ali nemoguće je znati koliko nas je, previše se to zakompliciralo. Država nije reagirala, njegovi izvještaji su nerazumljivi, a osnovao je i oko 55 novih povezanih firmi unutar Brodosplita. Sindikate je stisnuo do neizdržljivosti, pa se itekako brinemo za moguće masovne otkaze u naredno doba. Evo, sad nas opet ispituje, traži da se izjašnjavamo jedni o drugima, da se međusobno ocjenjujemo. Nakon takvih testova ranije, slijedili su otkazi mnogima’, kaže nam jedan od sugovornika.

Splitski škver, nakon što je isporučio dva ranije ugovorena broda, u proteklih pet godina nije isporučio doslovno nijedan sasvim dovršen veći brod ugovoren u to isto, Debeljakovo vrijeme

Već je javno poznato da škver, nakon što je isporučio dva ranije ugovorena broda, u proteklih pet godina nije isporučio doslovno nijedan sasvim dovršen veći brod ugovoren u to isto, Debeljakovo vrijeme. Gradile su se brane za obranu Venecije od morskih poplava, kao i ophodni brod za Hrvatsku vojnu mornaricu, no s toliko propusta da je i od toga ispala teška medijska afera.

‘Brane su donijele oko 70 milijuna eura’, nastavljaju naši meštri, ‘ali podijelite to na pet godina i vidite koliko ispadne. To za ovoliki pogon nije ništa. Brane su se mogle praviti i negdje iza brda, a mi imamo obalni prostor za gradnju brodova, najveći u ovom dijelu Europe. I još smo morali zatvoriti četvrti navoz, po nalogu Bruxellesa. Znate, ne samo da nam je naređena privatizacija i da je naša vlada na to pristala bez puno otpora, nego se tražilo da s ulaskom u EU smanjimo proizvodnju, čitava hrvatska brodogradnja. Jer mi smo najveća konkurencija nekim jakim europskim zemljama. Tako da ne treba olako vjerovati da će Komisiji zasmetati ove sumnjive stvari u Brodosplitu, da će poništiti privatizaciju.’

Brodosplit je tako morao smanjiti proizvodnju s godišnjih 133 tisuća CGT-a (kompenziranih bruto registarskih tona; ta mjera izražava nosivost i vrstu te stupanj opremljenosti broda) novih plovila, na 122 tisuće. Podatak djeluje sasvim nebitno, sjetimo li se da je proizvodnja pala i do devet tisuća CGT-a godišnje. Debeljak je u međuvremenu izjavio da bi se prebacio i na pakiranje kinder-jaja ako bi to bilo najisplativije, u brk svim blistavim storijama o hrvatskoj brodograđevnoj tradiciji kao najpotpunijem izrazu ovdašnje kulture. Tako bez sumnje i jest bilo, ali danas je novo vrijeme, danas je Brodosplit više nekako Prodosplit.

Nemojmo ipak skretati previše pažnju na Debeljaka, mada je na momente neodoljiv s onim svojim izjavama da je ‘potišten i žalostan’ dok svjedoči kako država i političari mrze poduzetnike. Naravno, taj lik je posljednji koji bi se mogao požaliti na loš tretman. A nedavno mu se u vladu vratio i Ivan Vrdoljak, jedan od HNS-ovaca, uz Radimira Čačića, koji su odradili neke od ključnih rola u privatiziranju hrvatske brodogradnje, i koji nikad nisu poradili na sankcioniranju nepravilnosti u tim i takvim procesima.

Presudnu ulogu u devastiranju te najznačajnije domaće industrije ima politička elita, ukorak s neoliberalnim stadijem suvremenog kapitalizma koji potiče epohalno uzmicanje države, ali prije toga i materijalno-proizvodne ekonomije. Počelo je monetarnom politikom i neopozivim vezivanjem kune za marku, potom euro, koje je izvoz – brodogradnja je tu glavna – bacilo na koljena. Da samo tog detalja nije bilo, izjavljivali su svojedobno u Novostima i profesori sa splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, hrvatski škverovi izvjesno ne bi postali ozloglašeni gubitaši. Pa čak ni uz nametnute korumpirane menadžere i privatne kooperante koji su im izmuzli vrijednost u dugim godinama tranzicije.

‘Brodogradnja u nas ima multiplikacijski faktor gotovo tri. Znači, na svaku uloženu kunu tri se vraćaju u državni proračun. Ali ovaj put se bacilo pare, svih milijardu i pol javnih kuna koje su za pet godina isplaćene Debeljaku radi tobožnjeg restrukturiranja. Pogledajte samo kredit od 36 milijuna eura koji mu je nedavno HBOR isplatio za dovršenje polarnog kruzera, na račun Debeljakove firme – registrirane na Maršalovim Otocima samo da bi se izbjegli porezi hrvatskoj državi’, slušamo od škverana.

Zajedno s konkretnim fakturama koje prikazuju načine iznošenja javnobudžetskog novca iz Brodosplita, sve je to navodno odavno stavljeno na uvid Državnom odvjetništvu. Zašto ništa ne poduzima šef DORH-a Dinko Cvitan?

‘Zato što su takvi u ovoj zemlji najviše zaštićeni’, dobivamo odgovor iz proizvodnje, ‘i zato što nekome visoko gore u EU-u isto odgovara da smo takvi. Onda šalju upozorenja da nam i dalje fale strukturne reforme, svaka čast. To su priče za budale. Nas obične ljude ovdje više ne štiti nitko, a ni mi sami.’

U troškovima Programa restrukturiranja, osnovnog kriterija ugovora o kupoprodaji, Debeljak je morao sudjelovati sa 40 posto. Nije teško izračunati, posrijedi je oko milijardu kuna, ali nalaz da se toga ni približno ne drži nije jedini alarmantan u javno dostupnim izvještajima državnih revizora. Razne stavke poslovanja nisu dovoljno jasne, upozorava se, a samo preusmjeravanje javnog novca nije propisno, i to ne samo zbog činjenice da ugovor definira kako se Program odnosi isključivo na Brodograđevnu industriju Split d. d. i deset povezanih, ranije postojećih društava s ograničenom odgovornošću. Nikakvih crnih 55 novih povezanih poduzeća, kamoli an enterprise from the Republic of the Marshall Islands.

Treba li uopće sumnjati, Debeljak je sve vrijeme uporno prikazivao da troši više svog novca na Brodosplit. Baš kao što danas u medijima tvrdi i da poduzeće djeluje u plusu. Štoviše, tvrdi da je to najuspješnije hrvatsko brodogradilište – iako baš i ne gradi brodove – te usput napada model potpore Uljaniku u kojem država i dalje posjeduje kontrolni paket. Njegovi zaposlenici to objašnjavaju na svoj način: ‘Jest, nego šta smo nego uspješniji od Uljanika, kad ne pravimo ništa, pa ni gubitke. Živimo od subvencija koje su ovih pet godina bile najveće baš u Brodosplitu. A i kako bi bilo bolje kad je škver prodan osobi koja ni nema novac za ovoliki posao.’

Nema, ali je ugovor zato suptilno preinačen, pa obavezu vlastitog uloga više nema nužno sam kupac, nego kupac ili kupljeno poduzeće, a to je već druga pjesma. ‘I onda se pitate – ako poduzeće može samo sebe sufinancirati, zašto je uopće bila nužna prodaja’, u čudu su radnici s kojima smo pretresli ovu materiju, no oni valjda ne razumiju fluidne principe modernog poslovanja kakvi vladaju u razvijenom svijetu kojem stremi i Hrvatska. Ostaje još pitanje čemu točno stremi balkanski kralj šarafa Tomislav Debeljak.

‘Prema izvještaju izvršitelja usluge nadzora namjenskog korištenja subvencije’, a to je Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, revizija Ministarstva gospodarstva za 2017. nalazi da ‘brodogradilište u Splitu primljenu subvenciju ne koristi namjenski, ne ostvaruje unos vlastitog doprinosa troškovima restrukturiranja u iznosu i po namjenama predviđenim Programom restrukturiranja i Smjernicama EK, nema dovoljnu zaposlenost kapaciteta s poslovima za koje je osigurana financijska konstrukcija i koji bi osigurali pozitivan financijski rezultat, te odstupa od organizacijskog i kadrovskog restrukturiranja.’

Dobro, to je ono što Debeljak nema i ne ostvaruje, a mi se i dalje pitamo što jest i što će biti, izuzev onoga što se sumnja da je iznio podalje od škvera na ulazu u splitsku Sjevernu luku. ‘Imamo taj jedrenjak-clipper koji dugo čeka, još mu ni jarbole nismo postavili. Dogovoren je posao s mostom kopno-Čiovo, i možda s Kinezima za Pelješki most, ako to uopće upali. Spominju se i neke vjetrenjače u unutrašnjosti, i to je to. Ništa od gradnje vlastite flote koja se navodila kao osnova restrukturiranja’, rezimiraju perspektivu Brodosplita glasovi koji su nam se povjerili.

U suštini, to i jesu kinder-jaja kao perspektiva, u komparaciji sa zahtjevnošću brodogradnje koja pod istim završnim produktom okuplja desetke drugih industrijskih grana, i tako ima potencijal mobilizacije i daljnjeg unapređenja čitave nacionalne ekonomije i tehničkih znanosti te obrazovanja. Ali nekakva jaja u biznisu očito treba imati, makar i dječja, čak infantilna. Bit će i tolika dovoljna za suprotstavljanje usamljenim opozicijskim kritičarima stanja u brodogradnji, poput Mira Bulja iz Mosta, ili rijetkim sindikalnim liderima, dok se već ima sve ostale na drugoj strani.

Umjesto brodogradnje kao privredne avangarde ovdašnjeg naroda i podneblja, tako ćemo svijetu moći predočiti naročiti novi, inovativni uspjeh domaće pameti. Brodogradilište bez brodova, ali s milijardama kuna obrta. Umjesto predviđenog razvoja i kadrovske obnove, tamo raste udio niskokvalificirane i potplaćene radne snage iz Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Poljske. Ni ona se neće spasiti kad se Tomislav Debeljak sasvim preorijentira na privremene i povremene zaposlenike. On najbolje zna da brodogradnja u Hrvatskoj više faktički ne postoji, ne kakvom smo je znali nekoć, iako nije zatučena do kraja, onako stamena i žilava sama po sebi. Uzgred rečeno, poslali smo i neka pitanja njegovom glasnogovorniku, ali do zaključenja ovog teksta nismo dobili odgovor.

Ipak, sve to zna i vlada, naši političari. Oni su medijatori procesa u kojem s jedne strane stoji tržište, konkurentni europski škverovi ili korejski Hyundai koji gradi osam puta više nego svi hrvatski škverovi skupa, bar u novije doba. S druge pak ostaju deseci tisuća radnika, direktno ili u kooperaciji, životno ovisni o toj industriji. Nije mudrost zaključiti da je ova vlada, kao i prošla ili pretprošla, odustala od njih. I da će realizacija Programa restrukturiranja Brodosplita vjerojatno biti svečano ovjerena, uz lomljenje šampanjca o pramac kojeg nema pa nema.

Uprava Brodosplita: Nije bilo nenamjenskog trošenja

Nakon zaključenja ovoga teksta dobili smo odgovor Uprave Brodosplit grupe na pitanje kako komentiraju navode da Program restrukturiranja te firme nije ispunjen jer nema dovršenih brodova koji su ugovoreni nakon kupnje poduzeća 2013. godine, jer su državne subvencije samim tim potrošene nenamjenski i k tome s vlastitim ulaganjima kupca tj. Brodosplita daleko manjim od ugovorenih, i jer novoosnovana povezana društva stoje u suprotnosti s privatizacijskim ugovorom koji navodi samo deset ranijih povezanih društava. Napomenuli smo im i da značajan dio ovih navoda potvrđuju i državne revizije zaključno s 2016. godinom, kao i revizija Ministarstva gospodarstva za 2017. godinu te nalaz ovlaštenog nadzornika Hrvatska brodogradnja - Jadranbrod.

‘Brodovi koji su ugovoreni nakon kupnje dionica Brodosplita d.d. su isporučeni ili su u gradnji ovisno o vremenu njihova ugovaranja odnosno planiranim rokovima isporuke, sve u skladu s potpisanim Ugovorima o gradnji. Ocjenu o uspješno provedenom restrukturiranju Društva Brodosplit dat će jedinio ovlašteno mjerodavno tijelo, a to je Europska komisija. Državni doprinos restrukturiranju Brodosplita realiziran je neredovito, dijelovi uopće nisu realizirani što je otežalo provođenje restrukturiranja. Da nije bilo nenamjenskog korištenja Doprinosa države je zapisnikom potvrdila i inspekcija Ministarstva financija, čiji je primatelj i Ministarstvo gospodarstva. Doprinos Brodosplita veći je potrebnog, o čemu Ministarstvo gospodarstva redovno izvješćuje Europsku komisiju. Ugovor o prodaji i prijenosu dionica Brodosplita uopće ne obrađuje temu novih poduzeća, niti to može, jer je pravo na osnivanje poduzeća i procedura istog temeljena na zakonu o Trgovačkim društvima. Tzv ‘stara mala poduzeća’ unutar Brodosplit grupe prošla su postupak restrukturiranja. Državna revizija koju spominjete nema nikakvu ulogu niti ovlasti u postupku restrukturiranja Brodosplita, a zašto u svojim izvješćima Saboru RH o provedenim nadzorima poslovanja Ministarstva gospodarstva ne navodi službeni zapisnik Ministarstva financija koji smo gore spomenuli pitajte njih. Hrvatska brodogradnja-Jadranbrod (HBJ) nije ovlašteni nadzornik nego trgovačko društvo koje za ime prodavatelja dionica, a na račun Brodosplita d.d. (s kojim ima Ugovor) sačinjava izvješća isključivo temeljem podataka koje mu dostavlja Brodosplit koristeći metodologije izvješćivanja iz vremena kad su brodogradilišta bila državna, odnosno prije privatizacije koja uopće ne poznaju pitanje provođenja restrukturiranja sukladna EU pravilima, već naturalne pokazatelje u obliku koji više nije primjeren. Na sva mišljenja HBJ s kojima se Brodosplit ne slaže i ne prihvaća ih, dali smo argumentirane odgovore, prilažući analize i studije stručnjaka za državne potpore iz Brisela i konzultanata koji su radili za Europsku komisiju, dakle onih s referencama i znanjima u ovakvim postupcima’, navodi se u odgovoru.

‘Brodosplit d.d. je po svim pokazateljima koji to određuju već restrukturiran, što je posljedica vrlo složenih procesa koji su se odradili, a koji mnogima nisu bili jasni niti su ih podržavali. U cjelokupni proces Brodosplit grupa ušla je sa svim svojim povezanim poduzećima i to nakon trogodišnjeg postupka odlučivanja o prihvaćanju ponude za kupnju dionica u kojem se nagomilalo dodatnih 1,5 milijardi kuna potrebe za novim potporama koje ponuditelj za kupnju, odnosno DIV grupa, na početku uopće nije tražio. Za razliku od Brodosplit grupe, 3. maj je iako je bio likvidno u skoro 2 milijarde boljoj situaciji od Brodosplita, u restrukturiranje ušao tako da su prije privatizacije izdvojena neka problematična poduzeća i ostavljena su u portfelju države, kao na primjer 3. maj TIBO, zatim 3. maj MiD. Brodosplit podsjetimo, nije imao tu povlasticu i u proces je išao cjelovit sa svim teretima.

Nikakvog nenamjenskog trošenja novca nema, što je utvrdila i inspekcija Ministarstva financija koja u svom izvješću navodi da nenamjenskog trošenja državnih potpora namijenjenih restrukturiranju splitskog škvera nije bilo. Sva sredstva koja se spominju isplaćena su iz vlastitih sredstava Brodosplita, a ne iz doprinosa države. Kroz nepunih 5 godina od kada je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica Brodosplita potpisan, nadzora, inspekcija i svih mogućih oblika provjera je prodefiliralo Brodosplitom po osnovama koje više ne možemo niti pobrojati. Ako je postojao bilo kakav uvjet za raskid Ugovora onda ga je imao DIV-brodogradnja d.o.o., tj. kupac dionica jer se država nije pridržavala svojih obveza iz istog Ugovora.

Naša strategija za Brodosplit je od početka bila gradnja samo onih brodova i ostalih projekata na kojima se ostvaruje dobitak. Nismo pristajali na pritiske da potpisujemo nove ugovore za gradnju brodova samo zato da knjiga bude punija radi takozvanih naturalnih pokazatelja, i nismo se dali pokolebati u tome. Brodosplit je 2016. godinu završio s dobiti u koju nisu uračunate državne potpore (za razliku od na primjer 3. maja). Taj rezultat Brodosplita vjerojatno je jedinstven u povijesti društva, i to svakako zaslužuje pažnju.

Cijelo to vrijeme u Društvu radi preko 2000 zaposlenih u što nisu uključeni zaposleni kod podizvoditelja i partnera čime brojka doseže i 2500 radnika. Samo projekt ‘Vrata Venecije’ koji u početku nitko ozbiljno, izvan našeg sustava, nije razumio, donosi nam preko 73 milijuna eura, u čemu je čak 70 posto naše dodane vrijednosti. Od početka restrukturiranja Brodosplitovi kapital i rezerve povećani su preko tri puta, odnosno na 920 milijuna kuna. Pritom smo koristili minimum državnih jamstava, financirajući se iz potpuno komercijalnih izvora.

Kako bi se stekao dojam koliko je takav proces restrukturiranja složen, podsjećamo da je zbog nemogućnosti pravovremenog izvršavanja obveza prodavatelja dionica (državnog doprinosa restrukturiranju), Brodosplit dodatno pretrpio troškove koji su mu umanjili rezultat za preko 45 milijuna kuna. Kako bi dodatno prikazali neravnopravan položaj Brodosplita u odnosu na druge, dodajemo da je država koncesijsku naknadu za 2011.-2013. u iznosu od 24 milijuna kuna od Brodosplita naplatila ovrhom, unatoč tome što je nastala prije privatizacije, a za što se Prodavatelj obvezao da će to obavezu pokriti i za to dao Kupcu dionica potvrdu da je tu obvezu i ispunio. U istom tom razdoblju druga su velika brodogradilišta imala po 4-5 puta manju naknadu (obračun) za koncesiju. Uz to, još uvijek je neriješeno kašnjenje u plaćanju obveznog doprinosa države od 121 milijuna kuna.

Konačno, Brodosplit trenutno u knjizi narudžbi ima 17 brodova novogradnji i niz izvanbrodograđevnih projekata što mu osigurava zaposlenost za ovu i sljedeće dvije godine. Brodosplit je sve svoje obveze koje proizlaze iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica ispunio, te nas iz tog razloga veseli predstojeća stručna ocjena provedenog programa restrukturiranja, naročito ocjena Europske komisije’, navodi se u odgovoru Uprave Brodosplit grupe koji smo dobili nakon zaključenja ovoga teksta.

1/2