Novosti

Intervju

Sean O’Hagan: Fotografijom se uvijek moglo lako manipulirati

Mislim da je fotografija oduvijek plovila slobodno izvan konteksta i da se može koristiti za bilo što, za bilo koju potrebu. Također, mislim da danas fotografiju kontroliraju desničarski mediji: mi već sada govorimo o unaprijed pripremljenom narativu koji su nam oni plasirali

Kmewz8moozbrux6mfxoeqj5dgo2

Sean O'Hagan (foto Samir Cerić Kovačević)

Međunarodni festival fotografije Organ vida započeo je 2009. kao skromna manifestacija koja je u zagrebačkom Studentskom centru publici predstavila uglavnom crno-bijele fotografije amatera. Nakon godina razvoja temeljenog uglavnom na entuzijazmu i volonterskom radu, deveto festivalsko izdanje, najambicioznije i najbolje dosad, Zagrebu je početkom rujna predstavilo fotografska imena kao što su Cristina de Middel, Dana Lixenberg i Pieter Hugo. Ovogodišnji gosti bili su i profesor i teoretičar fotografije David Bate i Sean O’Hagan, dugogodišnji foto-kritičar Guardiana i Observera, s kojim razgovaramo za Novosti.

Imam teoriju da fotografija ponovno mora postati stvarnom da bi se možda opet stvorilo neko novo foto-novinarstvo. U eri lažnih vijesti fotografija bi trebala biti medij, jer smo došli do momenta u kojem recikliramo ono prethodno

Pišete o fotografiji, koja je u posljednjih dvadeset godina evoluirala od filma do digitalne kartice za pohranu podataka i mobitela: je li uopće moguće i dalje govoriti o istom mediju?

To je dilema koja me i samog često muči, no zapravo mislim da možemo, unatoč tome što postoje velike razlike u fotografiji nekad i sad: i nije riječ samo o fotografiji nego i o društvenim medijima koje smatram izvanrednima. Ne mogu se sjetiti točnih podataka, ali svakodnevno se na internetu objavljuje toliko fotografija da to postaje besmislenim. Studenti su me često znali zapitati kako se uopće može biti fotograf kad je danas to svatko. Ali ipak nije svatko fotograf, za to biti treba i posebna inteligencija. Dana Lixenberg, koja je na festivalu govorila jučer, pričala je o svojih dvadeset godina rada na projektu koji bi se teško izveo mobitelom; možda bi to i bilo moguće, no sumnjam da bi tada bila riječ o istom projektu. Stoga ne mislim da umjetnici i fotografi trebaju biti zabrinuti. Prisjećam se kako je poznati fotograf Robert Frank sredinom šezdesetih godina, kad je više od polovice američkih domaćinstava posjedovalo Instamaticove ili Kodakove kamere i kad su fotografi masovno paničarili da je to kraj fotografije, govorio da to nema nikakvog smisla. Istovremeno, smatram da bi fotografija svejedno bila u krizi, jer je od tada napravljeno puno sjajnih fotografija, pogotovo u dokumentarizmu u kojem danas gledamo konstantne varijacije na temu već snimljenih slika. Bavite li se foto-žurnalizmom, mislim da možete biti zabrinuti, jer doista ne znam što će postati ili što bi mogla biti takva vrsta novinarstva. Magazini više ne rade velike foto-reportaže kao nekad.

Gubitak foto-urednika

Vidite li i danas snagu u suvremenoj fotografiji? Mislite li da taj medij još može proizvesti ikoničke slike što mogu dovesti do stvaranja kritične mase koja će pokrenuti promjenu određenih društvenih stavova?

I da i ne, to je zaista teško pitanje. Recimo, fotografija mrtvog migrantskog djeteta na plaži repliciranjem je postala globalnom slikom stradanja, ali nju je jednako tako mogao mobitelom snimiti i neki šetač obalom, samo ju je igrom slučaja snimila profesionalna fotografkinja. Vjerujem da fotografija može donijeti promjenu i o tome sam puno raspravljao s britanskim ratnim fotografom Donom McCullinom, koji smatra da fotografija nema takvu moć. Mislim ipak da su njegove slike pridonijele okončanju rata na Cipru, kao što su to učinile i one iz Vijetnama. Prilično sam zapravo siguran u to, jer smo tada živjeli u razdoblju medijske pokrivenosti. Danas veliku snagu ima građansko novinarstvo, ali ono nije posredovano i ne predstavlja foto-žurnalistički esej. Gubitak foto-urednika je stvar o kojoj se ne priča, a za koju mislim da je izrazito značajna. To je golemi gubitak. Isto tako, mislim da danas fotografiju kontroliraju desničarski mediji: mi već sada govorimo o unaprijed pripremljenom narativu koji su nam oni plasirali.

Umjetničko obrazovanje postalo je ekskluzivno, namijenjeno bogatima, pogotovo u Londonu – radnička klasa je društveno isključena kad je riječ o takvom tipu obrazovanja

Iako je fotografija mrtvog Alana Kurdija prije dvije godine pobudila emotivni naboj, te se smrti više uglavnom i ne sjećamo; uostalom, otad je oko 8.500 tisuća osoba izgubilo život na Mediteranu ili se vode kao nestale.

Ta fotografija nije na isti način bila tretirana u jednom Guardianu i u jednom Daily Mailu, koji potiče rat i antiimigrantske stavove. Fotografija je oduvijek imala problem o kojem govorite. Nisam veliki obožavatelj Susan Sontag, ali ona je jako dobro dodirnula to pitanje i o fotografiji pisala s velikim podozrenjem, počesto opravdano. Mislim da je fotografija oduvijek plovila slobodno izvan konteksta i u svijetu se može koristiti za bilo što, za bilo koju potrebu. Izuzetno je teško pisati o sadašnjosti kad u njoj živite. Drugačije je danas, jer su mozgovi mladih generacija povezani žicom i koncentracija je sve manja i slabija. Fundamentalno se promijenio i način na koji ljudi upotrebljavaju fotografije, a pod tim podrazumijevam to kako se one koriste u medijima i brzinu kojom se apsorbiraju. Ljudi danas više ne gledaju fotografiju kao prije, no ona je uvijek bila problematična jer se njome može lako manipulirati.

Ali drugačija je prezentacija kad govorimo o ljudima sa Zapada i o ljudima iz zemalja tzv. trećeg svijeta…

Da, to je istina. Ista je stvar bila i s golom vijetnamskom djevojčicom koja bježi i plače zbog rana nanesenih napalmom: da je to bila američka curica, svijet vrlo vjerojatno nikad ne bi vidio tu fotografiju. Mislim da je slično i s puno drugih ratnih fotografija. Danas je to i gore zbog činjenice da su fotografi pridruženi članovi vojske i pod vojnom cenzurom. Postoji velik problem u bavljenju tim važnim temama, i razumijem da se puno fotografa tome opire. I dalje sam fasciniran time što je neki fotograf odabran za galerijski svijet, a neki drugi nije…

No i sami ste u poziciji da odabirete fotografe koji će biti prepoznati odmah nakon vaše kritike, pa makar i negativne?

Pokušavam biti sumnjičav prema svijetu umjetnosti i procesima u njemu, pogotovo onima pri vrhu piramide, gdje je npr. i Andreas Gursky. Primjerice, radovi jednog Damiena Hirsta nakon financijske krize izgledaju vulgarno, kao da su sami sebi svrha. Imam teoriju da fotografija ponovno mora postati stvarnom da bi se možda opet stvorilo neko novo foto-novinarstvo. U eri lažnih vijesti fotografija bi trebala biti medij, jer smo došli do momenta u kojem recikliramo ono prethodno. Jeste li u posljednje dvije-tri godine vidjeli nekoga tko bi vas u potpunosti ‘otpuhao’? Mislim da se nešto mora promijeniti. Ipak, postoje fotografi koji su potpuno u procesu i koji su fenomenalni umjetnici. Moram reći i da su fotografi sjajni pisci i to me izluđuje u pozitivnom smislu. Fotografija je danas na čudnom mjestu, ali stvarno mislim da ljudi i dalje rade sjajna djela jer je riječ o formi koja je u svojoj biti demokratična. Ako razmišljate o tome što je rock bio 1960-ih ili punk 1970-ih, bit će vam jasno da je sve ono što je ona politički i kulturno predstavljala zaista nestalo. Muzika je postala životni stil. Možda u drugim kulturama, koje nemaju našu zapadnu povijest, muzika i fotografija mogu opet postati važnima.

Tvrđava SAD i Europa

Na zagrebačkom predavanju govorili ste o osjećaju nepripadanja i kako takvo stanje suspendiranosti zapravo može ujediniti puno onih koji se slično osjećaju: izbjeglice i tražitelje azila, kao i sve one koji se osjećaju isključenima zbog jačanja nacionalizma, u vašem slučaju i Brexita. Mislite li da se njime otvaraju i neki stari konflikti u Velikoj Britaniji?

Kad se desio taj glup referendum, simplificiran na pitanje ‘da ili ne’, svi su desni mediji nastupili pod parolom ‘povratimo našu Veliku Britaniju’, što je dovelo do populističke i izolacionističke politike. Za mene je to bilo otrovno. Dolazim iz Sjeverne Irske, zamalo sa same njezine granice, gdje su ljudi uvijek imali jak otpor prema Britancima. Ta je granica većinu mog života bila izuzetno teška i militarizirana, trebali su vam sati da se prođete sve kontrolne točke. S time sam živio velik dio života, misleći da će to zauvijek tako biti. A sada me fascinira da u Belfast mogu doputovati za sat i pol, koliko se nekoć minimalno prelazila granica. Ideja da iznova može doći do takve situacije čini mi se i provokativnom i glupom, posebice kad se ima na umu da je Sjeverna Irska od Europske unije dobivala goleme svote novca. To je samo jedna od mogućih posljedica Brexita, a bit će ih puno. Ondje odakle dolazim i dalje ima ekstremističkih grupa, koje su prije nekoliko mjeseci pokušale ubiti policajca. Bojim se da bi opet mogli krenuti napadi na samu granicu, pa i ako na njoj ne bude vojske. Također, treba imati na umu da je Sjeverna Irska na referendumu većinski glasala za ostanak u EU-u, a vrhunski je cinizam da je vlada dala goleme iznose strankama koje su za to skupljale glasove. Odgajan sam u katoličkom irskom duhu, u London sam otišao za razdoblja punk-rocka i ondje se osjećao kao Irac; i drugi su me tako vidjeli i pogrdno me zvali paddy. S vremenom sam na sve to zaboravio, sve dok se pitanje granice nije reaktualiziralo… Danas se osjećam podvojeno, iako se kulturološki i dalje osjećam Ircem, kao i cijeli niz mojih prijatelja koji zasigurno ne bi ginuli ni za Irsku ni za Britaniju. Vjerojatno se jednako osjećaju izbjeglice, svi oni koji su zapravo ‘ni tu ni tamo’. Mislim da isto osjeća svatko iz Afrike tko je bio u Njemačkoj ili Calaisu: ako i jest deportiran, osjećat će da nije u potpunosti doma ni u Europi ni na rodnom kontinentu. A ako i dobijete azil, osjećat ćete vjerojatno ono što Portugalci zovu saudade a teško je opisati riječima. Užasava me ideja da su i SAD i Europa postali tvrđavama.

Prije nekoliko godina u jednom od svojih tekstova složili ste se s izjavom svjetski poznate fotografkinje Nan Goldin: ‘(…) jebeš postmodernu i rodnu teoriju. Mislim, koga je uopće briga? Ljudi su sve to smislili kako bi dobili posao na univerzitetima.’ Naravno, ona je to govorila iz specifične pozicije, no zanima nas vaše osobno mišljenje o odnosu teorije i fotografije?

Govorimo li o umjetničkom obrazovanju, mogu reći da je to jedan veliki segment s kojim imam problema. Takav oblik obrazovanja postao je ekskluzivnim, namijenjen bogatima, pogotovo u Londonu. Mislim da su umjetnički studiji, gluma, pa i glazba, danas gentrificirani i da je radnička klasa društveno isključena kad je riječ o takvom tipu obrazovanja. U kompliciranoj smo situaciji, ja sam npr. mogao dobiti stipendiju za svoj studij, a danas netko takvog porijekla nema tu šansu: zatvorena su mjesta na kojima su se niže klase mogle tako obrazovati. Britanske klase, fotografija i umjetničke galerije su izuzetno zanimljiva tema, jer se uglavnom radi o jednom posebnom dijelu visokog društva, npr. o galeristima koji su jako bogati. Cijeli je sustav jako čudan, ali nitko ne misli da je tu nešto pogrešno. Ista stvar je i s novinarstvom, u kojem se ugovori dobivaju na određeno vrijeme. Čudno je ovo vrijeme, ali sam optimist pa mislim da će se sve to nekako promijeniti.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više