>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Dejan Kožul

Senka Marić: Okrutno je tijelu koje je prošlo kroz bol uskratiti da se osjeća lijepim

Nije rijetko da žene kojima se dijagnosticira rak nemaju reakcije u smislu plača. Ali isto tako znam da recimo 99 posto njih ili nas u trenutku kad nam se kaže da će nam otpasti kosa, sve počnemo plakati. Zbog toga postaje još važnije insistirati na tome da trebamo nekako prigrliti svoju ljepotu bez obzira na oštećenja koja je možda tijelo pretrpjelo

Ovogodišnju nagradu ‘Meša Selimović’ za najbolji roman objavljen u 2018. godini u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori dobila je Senka Marić za ‘Kintsugi tijela’ o borbi žene s opakom bolešću. Senka je tek treća žena dobitnica ove nagrade. Roman je prvobitno objavio sarajevski Buybook, a nakon nagrade pojavio se i u Srbiji pod etiketom beogradskog Kontrasta. Dva važna događaja, nagrada i izdanje u Srbiji, poklopili su se vremenski s prvom od pet operacija zbog raka dojke. Te trenutke Senka u knjizi i opisuje: ‘A vani je septembar, i svega dva dana ranije kad si došla u bolnicu bilo je ljeto. Sada je kiša u tvom prozoru i vjetar divlja, raznosi ti paru što suklja iz bolničke praonice sa sprata ispod.’

Na ovim prostorima alkoholizam je jedan jako velik problem o kojem se gotovo ne govori. Nekako je slično kao sa rakom. Kod raka se kaže ‘dobio je ono’, a za alkoholizam još smješnije, ‘on voli popit”, kao to je najnormalnija stvar na svijetu

Slučajnost?

Hvala na informaciji, nije mi to bilo previše osviješćeno, tako da moguće da je to bilo stvarno tako, a moguće i da nije, jer ja sam ipak u romanu ispisivala književnu junakinju, nisam baš u potpunosti prenosila svoje iskustvo. Ali ako govorimo o meni, cijeli taj proces dijagnoze i početnog liječenja se desio u septembru 2014. Tako je to onda smješteno i u romanu.

Do same nagrade održano je poprilično promocija romana, a sada dolazite s oreolom dobitnice nagrade ‘Meša Selimović’. Koliko vam to znači?

Nagrade su uvijek važne. Svaka pohvala je važna za bilo koji posao koji radimo, ali mislim da je nagrada koja je regionalna važna na različitim nivoima. Meni je privatno najvažniji taj što ova nagrada promoviše povezivanje i cijeli ovaj prostor drži u zajedništvu, kako jezika tako kulture i svega ostalog. Drugi je, naravno, i to što sam žena, i to treća koja je, evo, u 18 godina dobila nagradu. Mislim da dolazi neko dobro i važno vrijeme u književnosti koju pišu žene. A onda postoje i ti neki ljudski razlozi koji te čine sretnim kada te neko pohvali za rad. Ali koliko god bila važna nagrada, bitno je stvari držati u perspektivi. Nagrada je jedan izuzetno lijep, izuzetno važan, izuzetno vrijedan trenutak. Za književnika može biti pogubno ako to počne da poistovjećuje sa svojim identitetom i onda pravi bilo kakva očekivanja od samog sebe u budućnosti u odnosu na samu nagradu.

Pisanje kao prostor igre

Onog trenutka kad počnu previše ozbiljno da se shvaćaju, tu negdje dođe i kraj?

Apsolutno. Jer kako ja doživljavam pisanje? Za mene je to prostor igre. E sad, ako ja u sve to uvedem neke druge gabarite, pravila, neka vanjska očekivanja, meni se to onda kosi sa cijelom tom razigranošću koja je za mene osnovni razlog zbog kojeg ulazim u cijelu tu priču.

Prije ovog romana prije svega ste pisali, a to činite i danas, poeziju. Kad je nastupio prijelomni trenutak i tko je možda najviše uticao na taj ulazak u svijet proze?

Zaista cijeli život pišem poeziju, ali… Ovo možda zvuči kao neka lažna skromnost, ali ja ne mislim uopšte da pretjerano dobro pišem. Mislim, O.K. je, ali smatram da, što je paradoksalno, na kraju nekako bolje pišem prozu nego poeziju koju pišem cijeli život. A prozu pišem nekih desetak godina i tu je za ohrabrivanje najzaslužnija moja prijateljica, književnica Lejla Kalamujić koja me doslovno tjerala da pišem prozu. Zvala me na telefon i govorila ‘jesi pisala, jel’ pišeš’ i tako dalje. Tako da je Lejla najodgovornija osoba što sam ikad počela pisati prozu. A do ovog romana je ustvari došlo na prijedlog Faruka Šehića, koji je bio moj urednik u Buybooku za prvo izdanje ove knjige, znači za ono bosanskohercegovačko. Faruk je čitao moju prošlu, odnosno zadnju zbirku poezije i tu su bile četiri pjesme koje su govorile o bolesti i njemu se to svidjelo. Mislio je da bi bilo dobro da to probam tematizirati kroz prozu. I ja sam onako prilično nesigurno počela da to promišljam, ali vrlo brzo me cijela ta priča uvukla u sebe. Izuzetno je interesantno kad uzmeš jedan takav materijal, koji je u književnom smislu i vrlo zahtjevan i nezahvalan, kako od njega praviš književnost koja djeluje uvjerljivo, koja u sebi nema ucjenu temom, koja ustvari pokušava da funkcioniše kao dobra književnost bez obzira na temu koju iznosi.

Za dizati revoluciju trebaš pokrenuti više miliona žena. Ali ako svaka samo pomjeri sebe taj jedan korak naprijed, onda smo je riješili u sekundi. Tako da mislim da treba iz sebe djelovati, jer to može da vodi u dobre i važne stvari

Istaknuli ste da je bitno što ste treća žena koja je osvojila ovu nagradu. Dobitnica ste i nagrade ‘Vitez poezije’ koja je za tu priliku preimenovana u ‘Viteškinja poezije’. Nekad viteškinja poezije, a danas viteškinja proze?

Stvarno ispada da utirem te neke ženske puteve. Zezam se, ali… Ne znam. Ima tu cijeli taj način razgovaranja u romanu, to preplitanje i preklapanje mene i junakinje. Ko sam ja, a ko je ona? Tako da je to malo klizavo tlo. Junakinja jeste zasnovana u velikoj mjeri na meni, ali ona nije ja i ja nisam ona, zato što sam ja živ čovjek, a ona je književni lik. Ona postoji samo u dimenzijama koje su opisane u romanu, a ja sam u svakom trenutku svog života postojala u još mnoštvu drugih dimenzija. Tako da mi je važno da se ta dva pojma razdvoje. Razgovor o romanu, o cijeloj temi, ima više smisla kad znamo da li govorimo o meni ili književnoj junakinji. Tako da ja, kao osoba, ne znam… Hrabra sam vjerovatno kao i svaka druga žena. Okolnosti nas u životu, pogotovo ako su teške, nauče stvarima koje nikad ne bismo mogli očekivati da imamo u sebi. Svi se mi često u takvim situacijama iznenadimo i sami i u tome ima vrijednosti, snage i ljepote ljudskog duha. Zaista ne znamo koliko smo jaki dok ne dođemo u neku ekstremnu situaciju koja nas natjera da to propitujemo.

Posebno je interesantna igra junakinje s djetetom, djevojčicom, dok skače iz jednog u drugo vrijeme. Pričamo o osvješćivanju tijela kao o pripremi na ono što se tek treba desiti, kao i odnosu s ocem alkoholičarem. To su elementi koji nas i uvode u bolest?

Inicijalno je bio plan da roman govori samo priču o bolesti, ali onda se vrlo brzo pojavila potreba da se propitaju mjesta koja možda mogu da se tumače kao tačke neke predboli, predbolesti ili prokliznuća, stranputice koje nas dovedu u takva loša fizička stanja. Tako da se prirodno nametnulo propitivanje djetinjstva i onda mi je bilo važno da govorim o stvarima koje mislim da su generalno važne za razmatranje na najrazličitijim nivoima, u smislu načina na koji djevojčice odrastaju, načina na koji mi počinjemo da osjećamo svoje tijelo kao drugačije, načina na koji se društvo odnosi prema našim tijelima i njegovim promjenama i procesima, seksualnim žudnjama na kraju krajeva, o čemu se isto govori u romanu. Bilo mi je važno da ženu od početka, od djetinjstva, pokažem kao višedimenzionalno biće, a ne nekoga ko je tu samo da ispunjava sve te društvene konstrukte i uloge koje joj se nameću. S druge strane, odnos junakinje sa ocem tematizira i instituciju porodice u društvima u kojima mi živimo, i sav taj nesklad koji je vrlo često prisutan, a to su isto stvari o kojima se nikad ne govori. Uče nas da trebamo o njima šutjeti, ne spominjati ih… Mislim da je na svim ovim prostorima alkoholizam jedan jako velik problem o kojem se gotovo ne govori. Nekako je slično kao sa rakom. Uopšte se stvari ne nazivaju pravim imenom. Kod raka se kaže ‘dobio je ono’, pa ‘ono mu je gluho bilo’ ili takve neke stvari, a za alkoholizam još smješnije, kao ‘on voli popit”, znaš neko voli tenis, neko fudbal, a ‘on voli popit”, kao to je najnormalnija stvar na svijetu. Sve su mi to bile velike teme koje sam pokušala na različite načine da unesem u roman, ali nipošto u smislu nekih konačnih odgovora, nego čisto kao pokušaj postavljanja pravih pitanja.

Malim koracima naprijed

Suština priče leži u naslovu knjige. Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije. U uvodu još kažete, ‘ističući oštećenja i lomove, kintsugi pravi jedinstvenu historiju svakog predmeta revitalizirajući ga novim životom i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao’. To se zapravo provlači kroz čitav roman, u kojem glavna junakinja doživi pet operacija, kroz svaku se iznova propituje i uporno insistira na ljepoti svog tijela nakon svake od tih operacija, bez obzira na sve ožiljke koje posjeduje, izvana ili iznutra.

Pa da, to je za mene jedan od najvažnijih aspekata romana, upravo to insistiranje da naš osjećaj sebe, naš vlastiti osjećaj nas samih, po sebi kakvi jesmo, ne treba da bude i ne smije da bude uslovljen ničim vanjskim. I zato mi je bilo izuzetno važno da govorim o tom tijelu koje je u potpunosti nekako izopšteno, koje se smatra sramnim, gotovo odbačeno iz svih društvenih konteksta. Žensko tijelo koje je dobilo takve rezove gdje su dojke odstranjene, bez obzira na to da li je rađena rekonstrukcija ili nije, percipira se tako kao da žena time više nije žena. To mi je apsolutno stravična pomisao i više ne bih željela toliko da ulazim u ta mjesta, u te konstrukte iz kojih to dolazi, iz te poremećene modne industrije, iz muške fantazije… Ja ne mislim da je meni kao ženi ili ženama generalno uloga da zadovoljavamo bilo čije ideje kako trebamo izgledati. I mislim da se ljudska ljepota nalazi u različitostima, da smo svi lijepi na svoj način. Ne dati za pravo jednom tijelu koje je prošlo kroz toliko boli da se osjeća lijepim ustvari je vrlo okrutno. Ta priča je važna, ne samo u kontekstu ovog tijela, već generalno ideje ženskog tijela i kako mi percipiramo sebe. I u kontekstu djevojčica je recimo jako bitno da ih uvjeravamo da mogu izgledati upravo kako izgledaju i da su lijepe takve kakve jesu. Vrijeme u pubertetu prođe u tom užasu kako loše izgledaš jer trebaš izgledati onako kako je neko nacrtao. Mislim da su to važne teme. Vizuelni identitet igra vrlo važnu ulogu u osnovi onoga što jesmo. Zanimljivo je da nije rijetko da žene kojima se dijagnosticira rak nemaju nekakve reakcije u smislu plača. Ali isto tako znam – vjerovatno postoje neki izuzeci – da recimo 99 posto njih ili nas u trenutku kad nam se kaže, iako to već znamo, da će nam otpasti kosa, sve počnemo plakati. Ako tako postavimo stvari, onda postaje još važnije insistirati na tome da trebamo nekako prigrliti svoju ljepotu bez obzira na oštećenja koja je možda tijelo pretrpjelo.

To je zapravo neka vrsta sukoba glavne junakinje s onim što je u društvu zadano. A ono postavlja situaciju u kojoj je gotovo svaka borba izgubljena ako si žena. Samo prihvatanje toga značit će, naravno, da je svaka borba izgubljena. Međutim, kroz čitav roman glavna junakinja se s time suočava i bori i izlazi na kraju kao pobjednica.

Apsolutno. Mislim da je važno ponovno tumačiti mitove da bi se izbjegla ta vrsta identifikacije koja tebe kao ženu, što je najvažnije od svega, uvjerava da je tvoj prostor vrlo ograničen i da ako pokušavaš na bilo koji način da izađeš iz njega, da ćeš to vrlo skupo platiti. Moj stav u životu je da apsolutno nije tako, da sve što ja želim, što osjećam kao sebe i svoje mjesto u svijetu, meni apsolutno pripada samim tim jer tako osjećam i želim i da ja to jednostavno samo uzmem. Hoće li mi se svijet prilagoditi ili neće, to je ustvari njegov problem. Nije moj. Kad kažem ovakve stvari, to možda može zvučati ovako malo kao društveno neodgovorno, kao, evo, trebalo bi pozivati na nekakve revolucije. Treba, treba to raditi, ali hajmo nekako poći tim manjim koracima. Za dizati revoluciju trebaš pokrenuti više miliona žena. Ali ako svaka samo pomjeri sebe taj jedan korak naprijed, onda smo je riješili u sekundi. Tako da mislim da treba iz sebe djelovati, jer to može da vodi u dobre i važne stvari.

1/2