>

novosti logo

Signali nad Beogradom

Zalaganje za politiku proširenja EU i za izdašne europske financijske potpore zemljama regije te slanje iskusnog diplomata Hidajeta Biščevića za ambasadora u Beograd bitno popravljaju četverogodišnju bilancu Andreja Plenkovića u pogledu relacije prema Srbiji

Zahuktale su se kampanje za parlamentarne izbore i u Srbiji i u Hrvatskoj, a javni prostor u dvjema zemljama nije ispunjen međunacionalnim i međudržavnim tenzijama: nije da baš ničega nema, i nije da nas glavni protagonisti ne stignu demantirati u idućih mjesec dana ili nešto kraće, ali relativno zatišje na relaciji Zagreb – Beograd, naročito u predizborno vrijeme, fenomen je koji valja primijetiti i promotriti. Predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić spominje tek da će Srbija ubrzo ekonomski prestići Hrvatsku, premijerka Ana Brnabić žali se na to što Hrvatska još nije u potpunosti otvorila granicu sa Srbijom, dok se u Hrvatskoj spominjanje Srba i Srbije zasad svodi uglavnom na nacionalističke istupe vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, koji je napustio HDZ i priključio se Miroslavu Škori, i ponekih članova Mosta, što je zanemarivo i benigno u odnosu na ranija iskustva iz predizbornih vremena. Je li riječ samo o tome da su pandemija koronavirusa i prateći ekonomski sunovrat učinili da se politika i predizborno nadmetanje ipak okrenu konkretnijim i životnijim temama? Radi li se o spletu više-manje slučajnih okolnosti ili se ipak dogodio omanji suštinski pomak u političkom poimanju kompleksnih veza između dvije države i dva naroda?

Predsjednik Srbije konačno je izgleda shvatio i prelomio da će EU, ako izdrži aktualne unutrašnje izazove, biti dugoročno najsigurniji i najizdašniji okvir za ekonomski rast njegove zemlje

Naravno da ne treba isključiti igru slučaja, utjecaj objektivnih kriznih okolnosti i globalni kaos, no vidno, mada i dalje krhko, poboljšanje ili stabiliziranje odnosa službenog Zagreba i službenog Beograda ipak je u donekle rezultat političkih poteza i političkih očekivanja obiju strana. Andrej Plenković nije odustao od svoje nakane da glavna točka hrvatskog predsjedanja Europskom unijom bude nastavak inzistiranja na pružanju perspektive članstva zapadnobalkanskim državama te da centralni događaj bude svibanjski samit europskih čelnika i lidera Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Albanije i Kosova. I bio je centralni događaj, ali se odvio preko video-veze. Snažno hrvatsko zalaganje da završni dokument samita bude relativno optimističan i ohrabrujući za europske ambicije Zapadnog Balkana uvjerilo je Vučića u iskrenu konstruktivnost i dobre namjere Plenkovićeve administracije, a tome valja dodati i nastojanje Hrvatske da Srbija do kraja lipnja, do kraja hrvatskog predsjedništva, otvori još dva pregovaračka poglavlja s EU, uz dosadašnjih osamnaest. Sve bi to trebalo biti popraćeno i ozbiljnim briselskim financijskim paketom interventne pomoći regiji, a za jesen je najavljen i masivni investicijsko-razvojni plan namijenjen Zapadnom Balkanu.

Predsjednik Srbije konačno je izgleda shvatio i prelomio da će EU, ako izdrži aktualne unutrašnje izazove, biti dugoročno najsigurniji i najizdašniji okvir za ekonomski rast njegove zemlje te da je neodgovorno poigravati se s tom prilikom zbog ubiranja lakih izbornih poena. Usprkos svim unutrašnjim problemima s kojima se susreće Unija, vrlo je izgledno da će Hrvatska u idućih sedam godina imati na raspolaganju više od dvadeset milijardi eura iz Bruxellesa. Vučiću je jasno što to znači za financijsku stabilnost i za strukturna poboljšanja nacionalne ekonomije. Europska unija naprosto je logičniji i politički dostojanstveniji oblik ekonomskog i političkog razvoja od vitalnog vezivanja za Rusiju i Kinu. Plenković pak očekuje da će Hrvatskoj i njemu dugoročno na važnim adresama biti priznato i politički honorirano zalaganje za EU-budućnost regije kao najefikasnijeg oblika prevladavanja ratnih trauma i nestabilnosti, uz to što je širenje EU na Zapadni Balkan u interesu Hrvatske iz niza konkretnih razloga.

Ima još jedan svježi moment u odnosima Hrvatske i Srbije koji govori u prilog tome da je Zagreb odlučio zauzeti aktivniju i konstruktivniju poziciju. To je imenovanje šezdeset devetogodišnjeg Hidajeta Biščevića za hrvatskog veleposlanika u Srbiji. Biščević je bio Plenkovićev odabir, a Kolinda Grabar-Kitarović pa onda Zoran Milanović nisu imali ništa protiv. Milanović je Biščeviću uručio vjerodajnice 20. ožujka, a on ih je predao Vučiću 12. svibnja. ‘Biščević je jedan od najiskusnijih diplomata, ne samo hrvatskih nego i europskih’, izjavio je premijer u siječnju ove godine i naglasio važnost Beograda za hrvatsku vanjsku politiku. Hido Biščević, nekoć novinar i glavni urednik ‘Vjesnika’ s početka devedesetih, ‘musliman s velikim H’, bio je jedan od najvažnijih Tuđmanovih diplomata i čovjek od povjerenja, a u proteklih dvadesetak godina uspio se afirmirati i na srednjoj razini europske ili barem regionalne diplomacije. Ambasador Biščević u posljednja dva tjedna dao je nekoliko intervjua beogradskim medijima u kojima je iznio prilično progresivna i ratom neopterećena razmišljanja o budućnosti hrvatsko-srpskih odnosa.

‘Možda ćemo se morati naučiti da stanovito vrijeme živimo s dvije povijesti – što, uvjeren sam, ne mora ostati trajni izvor razdora, pod pretpostavkom da se otklone politizacije, da se izbjegne stalno obnavljanje medijske i verbalne buke, da se držimo temeljnog načela međunarodnih odnosa o nemiješanju u unutarnje poslove i da se okrenemo jačanju uzajamno korisne suradnje u oblastima koje će donijeti koristi građanima obiju zemalja. Nastojim gledati u budućnost: na kojim vrijednostima želimo da odrastaju buduće generacije? Na stalnom perpetuiranju suprotstavljenih matrica?’ rekao je Biščević u ‘Danasu’.

‘Srbija je doista važna za Hrvatsku, doista želimo svojevrsni proboj u našim odnosima, doista želimo da obje zemlje prepoznaju nove povijesne okolnosti, da se uklonimo iz obrazaca naslijeđene povijesti, da iskoračimo iz matrica podozrenja i nametanja, da doista razvijemo odnose ravnopravnosti, uzajamnog poštovanja, nemiješanja u unutrašnje poslove, na jednak način oslonjene o europske vrijednosti demokracije, vladavine prava, ljudskih prava… Nisam, naravno, naivan – stoljeće života u raznim oblicima i sustavima bivših zajedničkih država, s različitim ‘povijesnim pamćenjima’ ne prevladava se preko noći. Ali zakasnimo li, u sadašnjim povijesnim okolnostima… Znate kako se kaže: kad države ne brinu o sebi, netko se drugi uvijek pobrine za njih. I na kraju, sa stanovišta ozbiljne politike, sretna je okolnost da Srbija i Hrvatska, izuzmemo li te ‘psihologijske naboje’ i ‘verbalne buke’ koje se vuku za nama zbog prošlosti, u realnim odnosima nemaju nekih velikih, prijetećih otvorenih pitanja. Nema teritorijalnih pretenzija, nama zadiranja u političke sustave, nema ozbiljnih destabilizacijskih ambicija…’, rekao je u ‘Nedeljniku’.

‘Sve dok politike budu obilježene ‘borbom za bolju prošlost’, dok ne prevladaju racionalnost i odmjerenost, sve dok budemo drugima činili ono što ne želimo da drugi čine nama, sve dok nam budu smetale nečije ‘velike’ karte s našim teritorijima, a mi nastavimo crtati svoje ‘velike’ karte s tuđim teritorijima, sve dok povijest budemo pokušavali oblikovati i tumačiti po mjeri političkih interesa, sve dotle neće biti izlaska iz začaranog kruga. Pa će se održavati nestabilnost šire regije. Da li ta nestabilnost onda u još širem geopolitičkom smislu nekome koristi, pitajte one koji održavaju takvu klimu, neka se oni pitaju hoće li od toga njihova djeca i unuci živjeti bolje. Još jednom, ništa ne zaboravljajući, povijest povjesničarima, a nama više političke racionalnosti i odmjerenosti’, izjavio je novi veleposlanik u ‘Kuriru’.

Ambiciozni i kompetentni Biščević, čiji su prvi nastupi naišli na dobar prijem u političkom vrhu i u javnosti Srbije, očito je naumio da svoju posljednju diplomatsku misiju posveti ostavljanju pozitivnog traga u hrvatsko-srpskim odnosima, koji već više od jednog stoljeća presudno utječu na političku i društvenu sliku ovog okrajka Europe. Rasterećen je od daljnjih karijernih očekivanja, zdesna ga štiti glas o nekadašnjoj bliskosti s Franjom Tuđmanom, a i materijalno je osiguran, pa može sebi priuštiti da se pokuša dokazati i proslaviti na zahtjevnom i atraktivnom terenu. Ambasador je, međutim, ipak samo ambasador, odnosno ne može kreirati državnu politiku i ne može izlaziti iz okvira zadanog unutrašnjim političkim rasporedom, ali ako poslije parlamentarnih izbora 5. srpnja bude formirana bilo kakva vlast mimo Škorinog Domovinskog pokreta, Biščević bi i dalje mogao imati podršku za aktivnije i kreativnije razumijevanje svoje uloge i funkcije. Predsjednik Milanović neće u tome biti smetnja, unatoč negativnom mišljenju o Aleksandru Vučiću i karakteru aktualne vlasti u Srbiji. Milanović je više puta ponovio da Hrvatska ne smije obijesno blokirati europski put Srbije, a i u svom nastupnom govoru kazao je da će se fokusirati na točke spajanja, suradnje i prosperiteta.

Zalaganje za politiku proširenja EU i za izdašne europske financijske potpore zemljama regije te slanje Biščevića za ambasadora u Beograd bitno popravljaju Plenkovićevu četverogodišnju bilancu u pogledu relacije prema Srbiji. Da nije toga, i koalicije sa SDSS-om koja je u HDZ-u ipak rodila svojevrsnu obavezu i nešto veći obzir, skor bi bio vrlo mršav. Plenković je i na unutrašnjem i na vanjskopolitičkom planu težio tome da ne poduzme ništa što bi iziritiralo desnije od njega i u stranci i izvan stranke, uključujući i toleriranje stalne vukovarske produkcije međuetničke napetosti, i kalkuliranje s javnom upotrebom ustaškog pokliča ‘Za dom spremni’, i zatvaranje očiju pred antisrpstvom kao raširenim društvenim osjećajem. Taj oprez nije ga poštedio desnog napada, a razmjeri tog udara kad je riječ o HDZ-u, pa i o hrvatsko-srpskim odnosima, bit će poznati nakon srpanjskih izbora.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1