>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Solidarnost bez folklora

Tko ostaje kao kandidat za nosioca realne solidarnosti u jednom društvu? Čak i oni koji mrze sve lijevo u politici nejasno osjećaju da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti – radnička klasa. Ali koja i čija radnička klasa? Je li to isto što i ‘hrvatsko radništvo’? Ili je to u sindikate i radničke stranke organizirano radništvo zemalja EU-a?

Prošli put smo se na ovom mjestu bavili solidarnošću, na način kako je proizvodi humanitaristička, viktimološka i uopće identitetska svijest. Rekli smo kako takvi oblici društvenih interakcija nužno završavaju u nekakvom folklorizmu. A pod time mislimo na inscenacije zajedničkosti između manjine koja ima sredstva i ovladala je uvjetima svojih i tuđih života i većine potrebitih, razvlaštenih, ‘poniženih i uvrijeđenih’ ljudi, kojima treba pomoć. Uz sve nezanemarive međusobne razlike, ne svode li se na to tako različiti društveni fenomeni kao što su kninska proslava ‘Oluje’, javna prikupljanja sredstava u humanitarne fondove za pomoć žrtvama ovih ili onih predrasuda, dobrotvorstvo raznih lutrija i kladionica ili od vlasti potpomognuti bezbrojni festivali ‘španciranja’ u eskapizme? Ne na kraju, u to bi spadali i razni stranački skupovi koji reklamiraju lažnu zajedničkost insceniranog jedinstva unutar partije ili čak između partije i naroda. Usput, ovaj autor nikada nije shvaćao one ‘političke analitičare’ koji su prodavali HDZ kao narodni pokret, jer on to nikada nije bio. Apologeti skiciranih događaja, često sami ne bez interesa u njima, stalno ističu kako oni pokazuju da je, eto, ‘naš’ narod dobar, milostiv i solidaran. Samo kad mu se da prilika da ta svoja svojstva i pokaže. Ne mari što kad cirkus ode iz grada, za njim ne ostaju toliko dobra djela koliko financijske dubioze i netransparentnosti u dodjeli i trošenju od slavnih poreznih obveznika prikupljenog novca. Ali ne radi se tu toliko o narodnim duhovima, koliko o manipulaciji njima.

No to je lažna solidarnost. Ili, u jednoj osebujnoj tradiciji filozofičnog marksizma govoreći, to je formalna mogućnost ljudskog zajedništva koja se ne pretvara u realnu. A to stoga jer kao takva nikad nije ozbiljno ni mišljena. Kao što ni formalna demokracija ne može na sebe preuzeti odgovornost za to da birači imaju realne uvjete u kojima njihov izlazak na izbore ima smisla.

I tko onda ostaje kao kandidat za nosioca realne solidarnosti u jednom društvu? Čak i oni koji mrze sve lijevo u politici nejasno osjećaju da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti – radnička klasa. Ali koja i čija radnička klasa? Je li to isto što i hrvatsko radništvo, kao jedan od stališa među hrvatskim stališima, kako je to koliko jučer projektirao Tuđmanov zaboravljeni ‘Kardelj’, notorni Zlatko Canjuga? Ili je to u sindikate i radničke stranke organizirano radništvo zemalja EU-a, kako ‘svoj’ subjekt vidi današnja euroljevica? Bilo kako bilo, velik je pritisak mainstreama da se najprije samo postojanje radnika općenito negira (to je svoj ‘teorijski i kulturološki’ vrhunac imalo još 1980-ih godina). Pa ako to ne uspije, onda da se radništvo tretira kao identitet među nacionalnim identitetima. Primjerice, u tzv. trostranom zastupanju u pregovorima između hrvatskih radnika, hrvatskih poslodavaca i hrvatske države. No u tom nesvetom trojstvu oca, sina i duha svetoga, strane poslodavaca i države, koje sudjeluju u tom procesu, odavno su kozmopolitski uvezane i kao takve čine sve što mogu da spriječe pojave tome adekvatnog odgovora u mogućem radničkom internacionalizmu.

Ovo je općepoznato: kad je radnički pokret slab, a danas on jest takav, ne postoji solidarnost dalja od one sindikalne. Radničke stranke, gdje i postoje, nemaju realne moći. Sindikalna solidarnost postoji samo na nivou jednog poduzeća ili, u najboljem slučaju, jedne proizvodne grane. A preko državnih granica samo simbolički, ali ne i stvarno. Dok sipaju fraze o radničkom bratstvu, sindikati su danas uglavnom uredno državno-šovinistički. Prerastanje atomiziranog radništva u klasu sprečava se, mogli bismo reći, uz primjenu načela supsidijarnosti, na svim nivoima na kojima je to moguće učiniti. U biti neoformljeno ni u nacionalnu radničku klasu, radništvo ne uspijeva pokazati svoju internacionalističku prirodu. To se vidi u kriznim događajima oko nas, gdje primjerice narodnooslobodilačka borba kurdskog naroda, usporediva s drugim sličnim povijesnim borbama, ne izaziva nikakvu realnu i organiziranu solidarnost na ljevici (pomoć u ljudima, novcu ili opremi), veću od eventualne simboličke podrške. Ili grčka kriza, koju evropska ljevica promatra pasivno, u nadi da će Siriza inspirirati slične pokrete u drugim zemljama, a bez snage da se toj istoj lijevoj grčkoj vlasti nekako organizirano i djelatno pomogne.

Da radništvo iz svoje formalne mogućnosti da bude ‘hrvatsko’ to nije i realno postalo, vidi se, osim izostanka akcija od nacionalnog značaja, i po tome što ono nema svojih proslava, pa čak ni mitova i rituala, koji bi se bitno razlikovali od onih njima suprotstavljene građanske države i njezinog retrogradnog državotvorstva. Je li to uopće i moguće ili veću snagu još uvijek ili ponovno može imati pozivanje na tradicije jedne druge, naime jugoslavenske radničke klase (i u kakvoj su vezi nacionalne i ta ‘postnacionalna’ konstelacija), ostavljamo ovdje kao otvoreno pitanje. Ono što iz tradicije radničkog pokreta ipak možemo sa sigurnošću znati jest da radnička klasa ne treba da ‘ozbiljuje nikakve ideale’. Njezin je zadatak da ‘samo’ stalno iznova ‘oslobađa elemente novog društva’. Spominjanim rječnikom filozofičnog marksizma, ona treba prijeći put od klase ‘suprotne kapitalu’ do ‘klase za samu sebe’.

No realnost tih realnih mogućnosti i sama je stvar i proizvod klasne borbe kao takve. Poput baruna Münchhausena, i radnička klasa mora sebe izvlačiti iz živoga blata u koje je zapala, tako da se uhvati za vlastiti perčin. O tome kako razvoj proletarijata izražava unutrašnju strukturu povijesti jednoga društva, koju on stalno iznova, kao da je prvi put, spoznaje, Marx u ‘Kapitalu’ piše ovako: ‘Njegov rezultat (rezultat njegovog razvitka, op.pr.) pojavljuje se stoga isto tako stalno kao njegova pretpostavka, kao što se njegove pretpostavke pojavljuju kao njegovi rezultati.’ Metodičko gledište totaliteta – o kojemu kao o svom centralnom problemu najdublje razglaba još između dva rata mađarski filozof Georg Lukács – u dvostrukom je smislu proizvod povijesti. Prvo, formalna objektivna mogućnost historijskog materijalizma kao spoznaje nastala je tek pomoću onog ekonomskog razvitka što ga je proizveo sam proletarijat. Dakle nastajanjem samog proletarijata, pomoću tako nastalog preoblikovanja subjekta i objekta spoznaje društvene zbilje. Ali i kao drugo, ova se formalna mogućnost pretvorila u realnu tek u toku razvitka samog proletarijata. U slici koju u feljtonu o volji naroda u ovom broju ‘Novosti’ koristi teoretičar Peter Hallward: za proletarijat kao narodnu volju vrijedi da put stvaramo hodajući! Mogućnost da se shvati smisao povijesnog procesa kao smisao koji je imanentno svojstven tom procesu, a ne više kao transcendentno, mitologizirajuće ili etičko pridavanje smisla jednom materijalu koji je po sebi lišen smisla, pretpostavlja visokorazvijenu svijest proletarijata o svom vlastitom položaju. Dakle jedan dugi, prethodni razvitak. Odgovor na pitanje zašto na to metodičko stanovište totaliteta, s kojega se vidi proletarijat, u nas ne dolaze oni koji navodno realno, a ustvari formalno, oblikuju stranački i medijski život, glasi da oni imaju od toga suprotne kratkoročne interese.

Za razliku od njih, naš put marksistički filozof naziva i putem od utopije do spoznaje zbilje, od transcendentnog postavljanja cilja prvih velikih mislilaca radničkog pokreta do jasnoće Komune 1871. godine. Mi danas i ovdje možemo se pozvati i na, ma koliko proturječno, ipak veliko iskustvo jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja. Pa i po pitanju realne, a ne samo formalne solidarnosti. A tko je jednom pio vode s čistog marksističkog izvora, više se ne može zadovoljiti splačinama koje mu nude u ime zajedničarske, građanske humanitarne i identitetske solidarnosti.

1/1