>

novosti logo

Kultura Kultura

Split je rastao kroz nas

Nikola Čelan, Nikola Radman, Petar Grimani i Marinko Biškić za Novosti govore o splitskoj alternativi s kraja 1980-ih i iz 1990-ih, kada je taj grad, zahvaljujući zajedničkom entuzijazmu i strasti prema nezavisnoj glazbi i umjetnosti, imao živu i snažnu alternativnu i supkulturnu scenu

Kada bi u nekom televizijskom kvizu na pitanje o ‘gradu punka, rock alternative i hip-hopa’ kao odgovor bilo ponuđeno nekoliko hrvatskih gradova, samo bi najhrabriji odabrali Split. Priča o splitskoj alternativi s kraja 1980-ih i iz 1990-ih prebiva u području urbane legende koju polagano nagriza vrijeme, no svatko tko je u to vrijeme bio sudionikom vrlo žive i zanimljive scene pamti je s posebnom nostalgijom i osjećajem zajedništva koji je u ta turobna vremena vezao dio splitske mladeži. Unatoč manjku strukturne podrške za mlade i kulturu, Split je tih godina zapravo imao živu i snažnu alternativnu i supkulturnu scenu, zahvaljujući zajedničkom entuzijazmu i strasti prema nezavisnoj glazbi i umjetnosti.

Među talentiranim osobama i skupinama istaknuo bih bendove Rumpelstinski, No Comment, Rapa Nui i Zidar Betonsky, zatim Dioniz i Touch Friction. Tu je, naravno, i jedini relikt tog vremena, tbf – govori Nikola Čelan

Rijetki su talentirani bendovi i umjetnici iz tog vremena postali regionalno poznati, no neki od njih svojim su talentom i karizmom presudno utjecali na glazbene i umjetničke trendove koji kasnije na mala vrata ulaze u glavnu struju. S Nikolom Čelanom, Nikolom Radmanom, Petrom Grimanijem i Marinkom Biškićem, četvoricom važnih protagonista ovoga razdoblja, vratili smo se više od dvadeset godina unatrag i pokušali rekreirati tadašnju atmosferu. Temu je ponovno aktualizirala i nedavno izdana knjiga splitskog novinara i glazbenika Nikole Čelana ‘Baština – kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a’. Pitali smo ga tko su ljudi koji su za njega i njegovu generaciju, uglavnom angažiranu oko hip-hop i grunge glazbe, u to vrijeme značili podršku i poticali ih da ne odustaju od vlastitih ideja i vjerovanja.

- To su umjetnici koji su početkom i sredinom 1990-ih gravitirali Peristilu kao gradskom i širem središtu umjetnosti, prije svega glazbe. Riječ je o talentiranim, autentičnim osobama i skupinama čije djelo stjecajem nesretnih okolnosti, ambijenta i društvene klime nije nikada zadobilo pažnju i validaciju javnosti koju zaslužuje. Kronološki bih pobrojao neke od njih: Nikola Radman, plodni autor, gitarist i frontmen grupe Rumpelstinski, kompletna postava grupe No Comment autorski predvođena tada Zdeslavom Vojkovićem Tesom i Tomislavom Vukušićem Tommyjem, bendovi Rapa Nui i Zidar Betonsky koje su, između ostalih, činili Edi Raos, Zdeslav Kukoč, Hrvoje Pelicarić, Tonči Bakotin Ruzina, Davor Gavran s Dionizom, Toni Prug sa svojim Touch Frictionom. Tu je zatim sva sila autora i izvođača među kojima je, naravno, i jedini relikt tog vremena, propupao upravo u trenutku zalaska i gašenja čitave scene – TBF sa Sašom Antićem, Lukom Barbićem i Mladenom Badovincem - govori Čelan.

‘Baština’ sažima njegovu mladost i ulogu insajdera na splitskoj underground sceni 1990-ih i na početku 2000-ih. I premda navodi kako nije riječ o biografiji TBF-a, ‘Baština’ je prilično koncentrirana oko The Beat Fleeta i ekipe koja je prošla kroz bend. Pitamo ga kakav je osjećaj kada je tvoja mladost ugrađena u bend koji je s vremenom nadrastao sam sebe i lokalne underground okvire iz kojih je proizašao.

Pored klupskih i javnih mjesta, druženja i svirke održavali su se i u privatnim prostorima, npr. u podrumu ‘Aždaja’. ‘Aždaja nas je čuvala poput nekog entiteta. Ako je Dubravko Ivaniš kralj Zapruđa i Utrina, onda sam ja cezar Lučca i Manuša’, kroz smijeh kaže Nikola Radman

- Osjećaj je pobjednički, što je i nekakav generalni ton kojim je ‘Baština’ pisana. Zajedno smo prolazili te godine, mnogo je ljudi dalo obol i ugradilo dio sebe u karijeru i umjetnički put TBF-a, koji je publika odabrala kao nešto što vrijedno da nadiđe okvir epohe i zaživi do današnjih dana. Ne mogu reći da je išta u pisanju knjige bilo teško, prije uzbudljivo, iako mnoštvo mračnih i teških detalja u priči može stvoriti suprotan dojam - kaže.

U to doba njegovu, ali i nadolazeće generacije pratio je snažan osjećaj nepripadanja dominantnoj svjetonazorskoj matrici u Splitu, gradu koji je bio i ostao sinonim za zabavnu glazbu i estradu. ‘Baština’ je dokument vremena koji svjedoči o tome da je Split ipak imao svoju drugačiju, alternativniju i društveno angažiranu scenu.

Glazbenik Nikola Radman, jedan od najvažnijih protagonista splitskog undergrounda 1990-ih, prisjetio se dana u kojima je osnovao bend Rumpelstinski.

- Bila su to vrlo čudna i kreativna vremena. Rumpelstinski je taman negdje od 1989. pa do kraja ljeta 1991. imao možda svoj najplodniji period. Uz mene su tada svirali Goran Lekić Leko – bas i Mirjan Jovanović Tošo – bubnjeve. Uz povremene stanke, bend je djelovao sve do 1998., kada je zamrznut, ali nikada ugašen, s tim da smo se još jednom ukazali u Kocki povodom 30 godina punka 2006., odsvirali jedan duži set i na našu radost bili odlično primljeni od publike. Danas mi se taj period u kojem se prije i poslije nas svirala alter glazba u Splitu čini kao da smo mi bili ti koji smo na neki način povezali alter bendove iz 1980-ih s alternativnim bendovima 1990-ih. Mislim da smo bili svojevrstan most urbane glazbene scene 1980-ih s bendovima 1990-ih. Marko Pogačar je na predstavljanju svoje knjige ‘’Jugoton gori’’ u Rijeci rekao da je Rumpelstinski bio prvi pravi splitski alternativni bend, bez obzira na sve dotadašnje bendove koji su prije nas svirali tu glazbu - govori Radman.

Demo albumi i live snimke Rumpelstinskog danas su u cijelosti prisutni samo na Bandcampu.

- Da sam imao bolje uvjete, danas bi vjerojatno Rumpelstinski živio od glazbe, ali ako sam svojom glazbom pridonio da radim nešto što je privlačilo tadašnju splitsku undeground publiku, onda sam sretan. U to vrijeme smo kao od šale napunili kinoteku Zlatna vrata i to kao demo bend, bez albuma, samo s presnimljenim trakama. U Kinoteci smo iskoristili mogućnost da projiciramo slajdove i video na platno iza nas, što me uvijek podsjećalo na rane psihodelične bendove. Moja ideja je bila da Rumpelstinski bude ne samo glazba, tekstovi i parole, nego i vizualni i multimedijalni šou - priča Radman, koji je kasnije svojim gitarističkim umijećem i talentom obilježio dva najvažnija albuma hrvatskog rocka, ‘Žena dijete’ Urbana & 4 i ‘Drveće i rijeke’ Pips, Chips & Videoclipsa.

Smatra kako je svojevrsna odvojenost Splita od ostatka države utjecala na to da alternativna umjetnička scena zbije redove.

- Stalno su nam padale neke zanimljive ideje na pamet, ljudi iz likovne branše i mi glazbenici sve više smo počinjali raditi zajedno, a sve to dovelo je i do toga da se skvotira Dom omladine, gdje smo također svirali i doprinosili da to mjesto jednog dana postane ono što su danas klub Kocka i Multimedijalni kulturni centar - dodaje.

U trenutku kada su trebali snimiti debi album, zatekao ih je rat.

- Dogodilo se i nasilno izbacivanje našeg basiste Leke i njegove majke na ulicu po nacionalnoj osnovi, tako da smo tada izgubili prijatelja i člana benda koji je bio prisiljen da ode iz Splita. Negdje krajem 1991. vremena su se promijenila. Nastalo je zatišje, nije bilo ničeg osim ekipe ljudi koja je prkosila i ratu i zamračenjima, tako da smo se i dalje okupljali po Peristilu i Pjaci, gdje smo po zamračenim ulicama pokušali živjeti kao i prije rata, ali trebalo se naviknuti na to da više ništa neće biti kao prije - kaže Radman.

Splitska alternativa u to se vrijeme okupljala u javnom prostoru i u nekoliko kafića unutar Palače. Sve važno za ovu scenu zbivalo se unutar famoznog četverokuta: Peristil i kafići Tri volta, Ziggy i Jazz.

- To su bila mjesta gdje si uvijek mogao pronaći nekog poznatog. Od kafića koji su bili bitni bila je popularna Tribina tj. bar kinoteke Zlatna vrata. Nikada neću zaboravit da se na skalama, na lijevoj strani, kada bi se ušlo, sve crnilo od darkera i punkera, što je meni bilo uvijek bilo drago vidjeti jer oni su bili uglavnom i naša publika, ali i prijatelji i poznanici s kojima sam mijenjao ploče ili smo ih jedni drugima snimali. Onda je u getu negdje početkom 1990-ih otvoren mali dvoetažni kafić po imenu Ziggy koji je ime dobio po Bowieju. Tamo su ljudi najčešće dolazili da zamotaju i popuše joint, tako da je Ziggy bio prvi splitski coffee shop - sjeća se Radman.

Pored klupskih i javnih mjesta, druženja i svirke održavali su se i u privatnim prostorima. U tadašnjoj Smodlakinoj ulici u Radmanovom stanu i podrumu kodnog imena ‘Aždaja’ okupljala se gradska ekipa s umjetničke i alter glazbene scene.

- Negdje 1985. odlučio sam srediti taj podrum i pozvati ljude da sviramo, slušamo ploče koje sam tih godina nemilo kupovao. Maštao sam o tome da ću se jednom baviti samo mjuzom i biti likovni umjetnik. Dolje sam imao prve probe, ekipa iz umjetničke škole je dolazila i ostavljala po zidovima ili papirima crteže, poruke i parole, ja sam napravio mural. Dolje smo stvarno gubili pojam o vremenu i sve je djelovalo poput sna. Uz sve tulume, slušaonice ploča i otkačene stvari, bilo je i ozbiljnog rada. Kada bih kupio neki odličan gitarski efekt, danima sam odlazio dolje da proučavam kako zvuči, čak sam napravio mali glazbeni studio u kojem sam eksperimentirao i učio kako se radi s audio-tehnologijom. ‘Aždaja’ nas je čuvala i pazila na nas poput nekog entiteta. Ako je Dubravko Ivaniš kralj Zapruđa i Utrina, onda sam ja cezar Lučca i Manuša - kroz smijeh kaže Radman.

Među prvim zaljubljenicima u punk i rock u Splitu bio je Marinko Biškić, nekad član bendova Fon Biskich, Narodno blago i Dijete iz epruvete, danas poznat prvenstveno po svojoj tvornici čokolade i začina Nadalina. Biškićeva pokretačka energija obilježila je ranu fazu gradske alternativne scene. Početkom 1990-ih, nakon što se prestao aktivnije baviti glazbom, osnovao je malu izdavačku kuću Luxor produkcija i postao svojevrsni mecena splitskog undergrounda.

- Vidio sam da skoro svi dobri splitski bendovi nailaze na zid u tadašnjem Jugotonu. Teško su se probijali u njihov katalog, nailazili su na brojne probleme. Kada bi netko spomenuo rock i Split, onda bi taj odmah odmahnuo rukom ili rekao: ‘Ma to je zabavnjački grad.’ Prelazak Velebita je za skoro sve splitske bendove bio strašna prepreka, ali kada ga bi ga jednom uspjeli prijeći, ušli bi u legendu - kaže Biškić.

Đavoli su, prisjeća se Biškić, godinu dana bili u Dalmaciji otkriće, a Jugoton im je prvi probni singl izdao tek nakon koncerta u Kulušiću.

- Slično se dogodilo s Dalekom obalom koja je tada bila gradska underground atrakcija i zato smo u Luxoru 1989. odlučili tiskati stotinjak kaseta njihovog prvog albuma. To je bio njihov prvi demo koji je odmah razgrabljen - dodaje.

Jedan od ljudi bez kojih bi bilo teško zamisliti ondašnje vrijeme i atmosferu je likovnjak i performer Petar Grimani, svojevrsni umjetnički kormilar ove ekipe.

- U 1990-ima nam je grozničavo trebala realizacija u nemogućim uvjetima, bez gotovo ikakve infrastrukture. Split je rastao kroz nas i mi smo mu trebali da ostvari svoju suvremenost. Naravno da toga nismo u prvi mah bili svjesni, radili su čisti instinkt i intuicija. Od potrebe za izražavanjem brzo je osviještena potreba za konkretnijim stvarnim prostorom i jak osjećaj da ne radimo za sebe nego za zajednicu - govori Grimani.

Tada se dosta stvari počelo paralelno kuhati.

- Split kao mediteranski grad ima malu, ali povezanu supkulturu koja živi i preživljava uglavnom zahvaljujući povremenim događajima koji se kasnije prepričavaju u javnom životu na ulici. Split u tom periodu nema ni akademiju ni sveučilište s humanističkim znanostima ni Multimedijalni kulturni centar, Galerija umjetnina ne radi. Tada je to grad škvera, pomoraca, vojne luke, Jugoplastike, radnika, pravnika, inženjera. Split u kojem definitivno umire ribarsko poljoprivredno malo misto, a industrijska moderna nema mehanizme da prepozna i reproducira inventivnost, što se jako dobro vidjelo na primjeru Crvenog Peristila, već do današnjeg dana ostaje većinom konzervativna i u službi dominantnih kulturnih politika - opisuje Grimani.

S pravom smatra kako se mnogo zanimljivih stvari na splitskoj sceni tada događalo zahvaljujući kolektivnim naporima ljudi s različitih gradskih mikroscena.

- Umjetnička scena u tom periodu stvara se i razvija na jednom novom nivou na kojem, kako bi rekao Sveto Punker (pjevač i jedno od poznatijih lica scene, op.a.), surađuju ‘umjetnici ulice’ i sve veći broj onih s akademijama i fakultetskom naobrazbom. Ovaj proces je bio vrlo intenzivan, a ponekad i vrlo bolan jer svi smo bili jedna velika razgranata familija, a i odnos među ljudima je bio topliji, otvoreniji i kooperativniji, tako da ponos nije nešto što bih isticao, jednostavno prestaneš sam sebi više biti važan. Pogotovo iz današnje perspektive. Tu se gotovo uvijek radilo u grupi i o grupnom naporu - kaže Grimani.

Priča o alternativnim splitskim 1990-ima mnogo je veća i kompleksnija od dvije novinske stranice i premda je ovdje moramo zaključiti, za budućnost ostaje ideja prikupljanja svih onih artefakata, dokumenata i sjećanja koji bi ovom razdoblju, ali i ljudima koji su ga obilježili, u nekom budućem dokumentarnom filmu, izložbi ili novoj knjizi mogli dati kontekst kakav zaslužuje.

1/5