>

novosti logo

Srpski ples na žici

Rastuće nezadovoljstvo plaćama radnika u zapadnim kompanijama, kao i utjecaj ruskog, ali i kineskog faktora, tjera Srbiju da tokom dugotrajnog čučanja za prijem u članstvo Europske unije pleše između Istoka i Zapada

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić ni prošloga tjedna u Bruxellesu nije uspio iskamčiti okvirni rok u kojem bi Srbija mogla biti primljena u članstvo Europske unije. Njegov domaćin Donald Tusk ponovio je ono što mu govore i drugi europski lideri: da će Srbija biti primljena kad ispuni propisane kriterije i kad normalizira odnose s Kosovom. Vučić se nadao da će mu Tusk barem obećati da će Srbija biti ukalkulirana u naredno petogodišnje proračunsko razdoblje, što bi ipak bio znak da bi do 2024. mogla postati članicom Unije.

Kako se to nije dogodilo, postala je bespredmetna i rasprava o tome hoće li se i kad Srbija zarad EU-a odreći suradnje s Rusijom i slijedeći europsku politiku uvesti joj sankcije. Ta se pak rasprava u srpskoj javnosti rasplamsala uoči Vučićevog puta u Washington na susret s američkim potpredsjednikom Michaelom Penceom. Uoči službenih državnih razgovora, naime, s one strane Atlantika stizale su poruke da će se u njima posebna pažnja posvetiti srpsko-ruskim odnosima, pogotovo njihovoj vojnoj suradnji: ruskom naoružavanju srpske vojske, zajedničkim vojnim vježbama te rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu za koji Amerikanci na temelju nedokazanih sumnji tvrde da je ruska vojno-špijunska baza na Balkanu. Pritom je niški centar postao svojevrsni lakmus papir u odnosima Srbije s EU-om i SAD-om, odnosno s Rusijom, jer dok joj sa Zapada stižu zahtjevi da ga ugasi, iz Moskve traže da Beograd ruskim državljanima koji u njemu rade dodijeli diplomatski status kakav imaju pripadnici NATO-a na njezinu teritoriju još iz vremena Tadićevih predsjedničkih dana.

Vučić je odmah nakon susreta s Penceom potvrdio da je s američkim potpredsjednikom razgovarao o svim otvorenim pitanjima u srpsko-američkim odnosima. Pritom je naglasio: ‘Srbija ne može odgovoriti svačijim zahtjevima. Mi imamo neovisnu politiku i ne možemo na sva pitanja odgovoriti kako domaćin želi. Pence je bio veoma korektan i nije me nijednog trenutka stavio u nezgodnu situaciju.’

Premda nije iznio detalje razgovora, Vučić je izjavio da mu je Pence saopćio jasan stav i pozicije Srbije u odnosima s Rusijom, kako Srbija gleda na konkretne procese u regiji i gdje i na kojim pitanjima ima podršku Rusije, koju od drugih zemalja nema. Na upit kako je američki potpredsjednik na to reagirao, Vučić se pohvalio: ‘Bio sam veoma otvoren. Govorio sam nešto drugačije, bez rukavica, i u jednom trenutku Pence je rekao da mu se dopada što govorim otvoreno.’

Srpski predsjednik nije otkrio jesu li se Penceu osim njegove otvorenosti svidjeli i stavovi koje mu je predočio o srpsko-ruskim odnosima, ali je dodao da ‘SAD nije neprijatelj Srbije’ te naglasio da ‘moramo da radimo na tome da imamo drugačiji stav SAD-a prema Srbiji’. Potom je zaključio: ‘Nećemo se u svemu usuglasiti, to nije realno i moguće, ali te razlike ne trebaju naše odnose činiti lošijima. Srbija mora imati stabilnu poziciji i ne smije biti ugrožena. Srbija čuva slobodu za njezine građane i slobodu u donošenju odluka. Nismo ničiji ljubimci, svi nas poštuju.’

Držanje Srbije na dugom štapu, kad je riječ o njezinu prijemu u članstvo Unije, očito je Vučiću omogućilo da i u razgovorima s Michaleom Penceom otvoreno brani aktualne pozicije Srbije u odnosima s Rusijom i njezino pravo na ‘slobodu u donošenju odluka’, jer još uvijek ne mora dosljedno slijediti politiku EU-a, pa i onda kad je ona usuglašena sa SAD-om, a pogotovo kad je mekša i kooperativnija od američkog tvrdog stava prema Putinovoj politici.

Kao novoizabrani srpski predsjednik Vučić je nedavno izjavio da mu je jasno da bi se Srbija riješila mnogih problema koje sada ima kad bi se učlanila u NATO, no većinski dio javnosti i političkih elita odabrao je vojnu neutralnost kao njezinu optimalnu poziciju u aktualnim regionalnim i globalnim međunarodnim odnosima, unatoč pritiscima kojima je zbog toga s raznih strana izložena. No i to većinsko, vojno neutralno opredjeljenje vjerojatno bi se lakše istopilo da Srbija nije tako ovisna o ruskoj podršci njezinu teritorijalnom integritetu i sraslosti njezine energetike s ruskim energetskim kompanijama. Od kad su ruske naftno-plinske kompanije preuzele većinsko vlasništvo u srpskima, a pogotovo nakon što se to preuzimanje pokazalo uspješnim i efikasnim, Srbija nema kuda nego poslušno veslati u ruskom energetskom čamcu. Jer kao što zapadni pritisak, pogotovo instaliranje NATO-a na njezinim granicama, gura Rusiju na istok i sveopće povezivanje s Kinom i drugim azijskim državama i ekonomijama, slično su na Srbiju utjecale euroatlantske sankcije i izolacija kojima je godinama bila izložena, jer su razorile njezinu ekonomiju i društvo barem koliko i ratovi. Pomoć u njihovoj obnovi sa zapada je praćena brojnim uvjetovanjima, dok se ona koja stiže s istoka, iz Rusije i Kine, čini kao da je ponajprije vođena zajedničkim ekonomskim interesima.

Rusko državno željezničko poduzeće, primjerice, već tjednima i mjesecima televizijskim spotovima srpskoj javnosti poručuje da zahvaljujući povoljnom ruskom kreditu uspješno obnavlja pruge, a sve u okviru velikog pospremanja srpske privrede i restrukturiranja njezinih državnih i javnih poduzeća koje se provodi pod budnim okom MMF-a, Svjetske banke i drugih međunarodnih institucija. Ruski željezničari propagiranje svojih uspješnih poslova u Srbiji intenzivirali su nakon što je Svjetska banka restrukturiranje Željeznica Srbije proglasila uspješnim primjerom koji trebaju slijediti i druga državna i javna poduzeća. Rusi poručuju: mi smo ovdje da vam pomognemo pa i kad vam zapadnjaci nametnu modele i načine kako da upravljate svojom ekonomijom i zemljom. Kineske investicije imaju barem isti, a zapravo još upečatljiviji efekt u srpskoj javnosti, pogotovo od kada su iz pepela digle Željezaru Smederevo.

Istovremeno, u Srbiji su se počeli događati štrajkovi radnika zaposlenih u zapadnim multinacionalnim kompanijama koji prijete da se pretvore u masovni socijalni bunt. Radnici Tvornice vagona Goša, koja je donedavno bila u vlasništvu slovačke kompanije, već mjesecima štrajkaju tražeći da im se isplate neisplaćene plaće i uplate socijalne naknade. Štrajk radnika u kragujevačkom Fiatu ušao je u četvrti tjedan jer talijanski vlasnici odbijaju s njima pregovarati dok ne prekinu štrajk, iako ih srpski zakoni obavezuje na pregovore sa štrajkašima koji ponajprije traže da im se prosječne plaće podignu s mizernih 300 na 400 eura. Na štrajk su se odlučili i zaposleni u valjevskom Gorenju, tražeći veće plaće jer više ne žele biti najjeftinija radna snaga u slovenskoj multinacionalki.

Srpski radnici počeli su ‘gledati u zube’ europskim investicijama i nisu više tako oduševljeni kao što su bili kad su im spašavale ili otvarale nova radna mjesta, jer su im plaće nedovoljne za normalan život. Kad se tom rastućem nezadovoljstvu plaćama u zapadnim kompanijama doda utjecaj ruskog faktora, ali i kineskog, koji je Srbiju odabrao za jednu od ključnih balkanskih zemalja u kojoj će razvijati jednu od dionica svojeg novog Puta svile, onda dugotrajno čučanje u čekaonici za prijem u članstvo Europske unije tjera Srbiju da pleše na žici između Istoka i Zapada i njihovih globalnih sila koje se međusobno natječu i sapliću kako bi ostvarile nadmoć svojih geopolitičkih i ekonomskih interesa diljem svijeta, pa i na Balkanu.

1/1