>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Stipe Grgas: Pokret Crni životi vrijede neće uzdrmati logiku kapitala

Može doći do stanovitih reformi, mogu se sankcionirati najokrutniji čuvari reda, ali predviđam da će poredak nadživjeti ovu kušnju, a ako u budućnosti dođe do razornije prijetnje, onda će sustav, bez obzira na to tko ga bude personificirao, upotrijebiti sredstva kojima je sada prijetio američki predsjednik

Dr. Stipe Grgas voditelj je Katedre za amerikanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva američkih studija. Uz stotinjak znanstvenih radova s područja književnosti, 2015. godine objavio je knjigu ‘Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost’. S njim razgovaramo o društvenim previranjima u Americi.

Kapitalizam i rasizam u SAD-u su uvijek bili u simbiotičkom odnosu. Američki kapitalizam nastaje na praznom, američki ideolozi bi rekli ‘djevičanskom’ kontinentu. No ta tvrdnja prešućuje činjenicu da je kontinent ispražnjen od domorodaca u pothvatu rasnog genocida

Protesti u Americi usmjereni su protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima, no u pozadini je i masovni porast nezaposlenosti koja je disproporcionalno pogodila rasne manjine. Možete li reći nešto o povezanosti rasizma i kapitalizma u američkom društvu?

Kapitalizam i rasizam u Sjedinjenim Državama u simbiotičkom su odnosu uvijek bili, a ni danas ta veza nije prevladana. Nejednakosti američkog društva, položaji u kapitalističkom odnosu rasno su obilježeni. Razni statistički pokazatelji to nedvojbeno potvrđuju. Međutim, odgovor na vaše pitanje iziskuje kratku povijesnu rekonstrukciju. Povezanost koju spominjete jasno je uočljiva ako uviđamo da je američki kapitalizam nastao u, možemo kazati, laboratorijskim uvjetima, hoću reći da nije nastao, kao u Europi primjerice, na ruševinama starije feudalne formacije. Američki kapitalizam nastaje na praznom, američki ideolozi bi rekli ‘djevičanskom’ kontinentu. No ta tvrdnja prešućuje činjenicu da je kontinent ispražnjen od domorodaca u pothvatu rasnog genocida. Imamo li to na umu, nema dvojbe da je genealogija američkog kapitalizma uvijek već rasno obilježena. U sljedećoj etapi razvoja na dijelovima očišćenog teritoriju uspostavljena je osebujna poljoprivredna djelatnost koja je zahtijevala besplatnu radnu snagu. To su plantaže američkog Juga. Afrički robovi su bili temelj proizvodnje pamuka na tim plantažama pa u mjeri u kojoj je pamuk važan za jednu konjunkturu kapitalizma, neplaćeni rad robova je njegov temelj. Kao što je netko zamijetio, bez Mississippija ne bi bilo Manchestera. Ne zaboravimo taj širi kontekst u kojemu su Sjedinjene Države samo jedan krak atlantskog trokuta čiji su procesi prouzrokovali okrutnu komodifikaciju afričkog življa. Stoga ropski rad nije samo američka specifičnost. Osebujnost američkog iskustva se sastoji u tome što je upravo ondje ropstvo najdulje bilo zakonito. I nakon građanskog rata i trinaestog amandmana opstali su tragovi segregacije, negdje se ona intenzivirala, a tek su se šezdesetih godina prošlog stoljeća institucionalno izjednačila prava crnaca i bijelca. U sklopu povezanosti kapitalizma i rasizma, ropstvo treba sagledati kao sastavnicu imperativa stvaranje viška vrijednosti. Kapital uvijek traži što jeftiniju radnu snagu pa je američki kapitalizam u raznim svojim fazama privlačio populacije iz raznih dijelova svijeta. Te populacije su se s vremenom integrirale u američko društvo i u njemu uspinjale gubeći obilježenost svoje razlike. Skupina koja je dospjela na američki kontinent ne svojom voljom nego prisilom je ona skupina kojoj nije uspjelo to uspinjanje. Njihova je razlika bila i ostala neizbrisiva.

Etiketiranje Sandersa

Izbor Baracka Obame za predsjednika države bio je doživljen kao mogućnost da se rasno uvjetovana ekonomska nejednakost barem smanji, no to se nije dogodilo. S obzirom na iskustva koja pokazuju da ‘crna lica na visokim pozicijama’ ne mogu donijeti suštinske promjene, može li se zaključiti da postojeći društveno-ekonomski sistem nije u stanju dokinuti rasizam?

Općenito govoreći, moj odgovor proizlazi iz uvjerenja da je sustav nadređen pojedincu. Vaše pitanje implicira prevratnički značaj izbora Baracka Obame, dakle uvjerenje da pojedinac može značajno utjecati na sustav. Ne umanjujući simbolički značaj njegova izbora, ja ću ipak ustvrditi da Obama nije izabran da poduzme temeljite transformacije američkog ustroja. To mu nikada nije bila nakana. Dovoljno se prisjetiti sastava njegova bankarskog kabineta, a pogotovo postupaka kojima je reagirao na financijsku krizu pa da zaključimo kako je njegova administracija zdušno radila na spašavanju društveno-ekonomskog sustava. Obama je bio najbolja stvar koja se u trenutku poslije Busha mogla dogoditi Sjedinjenim Državama, bio je dovoljno bijel da ga izaberu bijelci a dovoljno crn da se s njime identificiraju Afroamerikanci. Međutim, i taj simbolički čin izbora prvog Afroamerikanca i, ja bih dodao, dolazak prave pravcate američke crnkinje u Bijelu kuću bili su dovoljni da probude gnjev bijelaca.

Za razliku od Sandersa, Biden se u očima afroameričke populacije vidi kao netko tko može izvojevati pobjedu nad Trumpom

Statistike su pokazale da su u mnogim državama za ispadanje Bernieja Sandersa iz utrke za predsjedničku kandidaturu presudni bili upravo glasovi Afroamerikanaca, premda je njegov program sadržavao mnoge ekonomske mjere koje bi im išle u korist. Odlučili su se podržati Joea Bidena, iako on u svojoj polustoljetnoj senatorskoj karijeri ima niz poteza koji su išli na štetu afroameričke populacije. Kako to objašnjavate?

Po meni razlog leži manje u kvaliteti Joea Bidena, a više u poziciji koju je Sanders zauzeo u kampanji. Naime, etiketiranje Sandersa kao socijalista i radikala unaprijed ga je osudilo na neuspjeh. Američki glasači, pa i većina crnačkih glasača, neće podržati radikalne projekte i ostat će vjerni svojim strankama, u ovom slučaju demokratima za koje Afroamerikanci redovito glasuju. Ne valja umanjiti činjenicu da se Biden povezuje s Obamom. Biden se u očima afroameričke populacije vidi kao netko tko može izvojevati pobjedu nad Trumpom, dok se Sanders, koji je pored ostalog počinio niz pogrešaka u kampanji, smatra kao opcija koja nikako ne može pobijediti Trumpa. Analize pokazuju da su mlađi Afroamerikanci bili spremniji glasovati za Sandersa, dok kod starijih on nije imao podršku. To svakako zrcali i činjenicu da su stariji, dakle populacija koja više od mlađih koristi svoje pravo glasovanja, konzervativniji, da više drže do uvriježenih vrijednosti, primjerice crkve i vjere, i da su nespremniji prihvatiti radikalnije programe iako oni nude egzistencijalno važna rješenja.

U svojem kolegiju ‘Američko sada’ obrađujete, između ostalog, temu ‘odsustva pitanja klase iz američkih studija’. Čemu, po vašem mišljenju, služi to odsustvo i koje su njegove posljedice?

Odsustvo pitanja klase u čitanjima Sjedinjenih Država služilo je prikazivanju američkog projekta kao nacije koja ne podliježe društvenim zakonitostima koje su na djelu drugdje u svijetu. To samopredočenje je temelj doktrine američkog ekscepcionalizma, doktrine koja nije prihvaćala činjenicu da su Sjedinjene Države još jedno kapitalističko društvo. Pored toga, u hladnoratovskom razdoblju ta elizija je htjela pokazati manjkavost marksističke analize društva. SAD se nije prikazivao kao kapitalističko društvo nego kao demokracija. Valja istaći da je izostavljanje klase iz slike američkog projekta pridonosilo homogenizaciji nacije i perpetuiralo mit da je u Sjedinjenim Državama svakome dostupna mogućnost društvenog uspona. Odsustvo klase iz rasprava o Sjedinjenim Državama prikriva pitanje moći u društvenim odnosima i naposljetku legitimira postojeće stanje. Danas kada svjedočimo sve većem raslojavanju američkog društva, kada je stopa nejednakosti dostigla nezapamćene razmjere, klasno se pitanje, kako god definirali klasu, vraća na scenu. Dodajmo da se ono vraća na scenu u trenutku kada su nestale sve pejorativne konotacije oko pojma kapitalizma, kada kapital slavi svoju svemoć i kada kao da mu nema alternative.

Zatvoreni kampusi

U izjavama običnih ljudi koji sudjeluju na protestima često se može čuti tvrdnja da je službena historiografija ‘ukrala’, odnosno falsificirala afroameričku povijest. Kako danas izgledaju programi Afroameričkih studija u SAD-u, kakav je tretman crnačke povijesti u akademskim krugovima?

Već duže vrijeme svjedočimo intenzivnom proučavanju afroameričke povijesti, teorijskim obradama afroameričkog identiteta i širokoj recepciji njegovih kulturnih artefakata. Kao nasljeđe buntovnih pokreta šezdesetih institucionalizirani su Afroamerički studiji. To dokazuje da su se akademski krugovi u velikoj mjeri suočili s tamnom stranom američke prošlosti. Tijekom zadnjeg boravka u Sjedinjenim Državama bio sam u centru Africana sveučilišta Cornell odakle je prije više od pola stoljeća potekla ideja za pokretanjem institucionaliziranog izučavanja crnačke povijesti i kulture. Boravak u tom centru bilo mi je dragocjeno iskustvo i za razumijevanje partikularnosti rase i šireg okružja unutar kojega se ona nalazi, ali isto tako i granica koje dijele američke kampuse od okolnog svijeta.

Amerika ima izrazito bogatu povijest borbi za građanska prava, koja uključuje i nasilne i nenasilne metode i pokrete, a njihov baštinik danas je pokret Black Lives Matter. Možete li usporediti pokrete iz 20. stoljeća i ove današnje?

Pokrete dvadesetog stoljeća pa i one koji su u Sjedinjenim Državama prijetili ustroju u devetnaestom stoljeću valja sagledati u svjetsko-povijesnim okolnostima u kojima nije bila na djelu potpuna hegemonija kapitala nego su postojale opcije koje su ga stavljale na kušnju. Ti pokreti su ishodili iz radikalnog propitkivanja postojećeg stanja i iz projekcije alternativne budućnosti. Po meni, zadnji put je ta dinamika viđena šezdesetih godina. Usput ću spomenuti da su sveučilišta bila poprište pobune. Budući da su zbog pandemije američki kampusi zatvoreni, nećemo nikada saznati bi li pobuna kojoj svjedočimo bila drukčija da su sveučilišta bila otvorena. Međutim, odmah valja dodati da je subverzivni potencijal tog desetljeća efikasno neutraliziran pa su za sagledavanje današnjice relevantnija potonja desetljeća nego turbulentne šezdesete. Mislim pritom na razmah neoliberalnih politika i na restauraciju kapitalizma u nekadašnjem socijalističkom bloku. Krize koje su uslijedile zadnjih desetljeća nisu uspjele uzdrmati razvojnu logiku kapitala pa predviđam da to neće ni pokret Crni životi vrijede. Može doći do stanovitih reformi, mogu se sankcionirati najokrutniji čuvari reda, ali poredak će nadživjeti ovu kušnju, a ako u budućnosti dođe do razornije prijetnje, onda će sustav, bez obzira na to tko ga bude personificirao, upotrijebiti sredstva kojima je i u ovim prosvjedima prijetio američki predsjednik. A s njime ću i završiti jer nas Trump ne prestaje iznenađivati izravnošću kojom razotkriva istinu trenutka u kojemu živimo. Na umu imam njegovu skandaloznu izjavu kada je spomenuo Georgea Floyda i kako nesretni Afroamerikanac s neba gleda uspjeh američke ekonomije. Izjava je izazvala mnoštvo kritika koje nisu spoznale istinitost tvrdnje. A ta istina je da je u današnjoj konjunkturi ekonomija važnija od svega ostaloga. Moguće joj je izmaći samo u zagrobnom životu. U ovome životu ona prožima i arbitrira o vrijednosti svega. Bezvrijednost ljudskog života nije svugdje jednaka, a u Sjedinjenim Državama ona je bila, još uvijek jeste i još će biti povezana s bojom kože.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1