>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Što može poći krivo?

I Sanader se, kao i Plenković, nametnuo kao maneken hrvatske budućnosti, i on je mirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim, i on je došao iz veteranima HDZ-a nerazumljivog bijelog svijeta, kao obrazovan i elokventan političar koji zna spariti čarape i kravatu, ima prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel

Protivno svim prognozama, anketama i vlastitim očekivanjima, HDZ je na izborima osvojio čak šezdeset i šest zastupničkih mandata, taman koliko je potrebno za hladno ignoriranje zahtjeva otmičara iz ustaške imigracije, i sada – na početku drugog mandata HDZ-ova ‘europskog premijera’ – već se polako može početi govoriti o njegovoj eri.

Kad je onomad preuzeo stranku na rubu raspada, opterećenu naslijeđem devedesetih i rastočenu frakcijskim borbama, obavještajnim spletkama i korupcijskim aferama, novi predsjednik HDZ-a nametnuo se kao maneken hrvatske budućnosti. Za razliku od stranačkih senatora i polupismenih veterana koji jedva znaju spariti janjetinu i kapulicu, ali razumiju procese u stranačkim okrugljacima, znaju reći ‘sinergija’, imaju prijatelje u policijskom podzemlju i memoriran broj Vladimira Šeksa, novi je predsjednik HDZ-a bio obrazovan i elokventan, znao je spariti čarape i kravatu, razumio je procese u europskim kuloarima, tečno je govorio engleski, francuski, njemački i talijanski, imao prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel.

Kad je tako uspješno pomirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim i na toj platformi preuzelo stranku, stranačka desnica novog je lidera prokazala kao ‘povjerenika međunarodne zajednice i CIA-e, kojega su na čelo HDZ-a umjesto članova stranke doveli zapadni veleposlanici’. On je, međutim, s nekoliko dobro ciljanih tvrđih stavova oko Domovinskog rata amortizirao otpor desnice i oko sebe okupio suradnike s državotvornog krila. Uz njihovu pomoć najprije je na saboru HDZ-a potukao stranačku opoziciju, a onda prije četiri godine pobijedio i na parlamentarnim izborima, pa im na koncu, poštujući svaki pojedinačni mafijaški klišej, hladnokrvno okrenuo leđa. Okretanje leđa objasnio im je novim, europskim, dakle suprotnim pravcem: pragmatično, ali i vrlo simbolički, uveo je u vladajuću većinu zastupnike srpske i ostalih nacionalnih manjina, a potom simbolički – ali vrlo pragmatično, svjestan neotplaćene stranačke hipoteke – objavio rat korupciji.

Prvi premijerski mandat novog predsjednika HDZ-a obilježili su potresi u vladi i ostavke ministara, ali i buđenje primordijalnog antisrpskog šovinizma. Vječita stranačka desnica tražila je povratak Tuđmanovoj doktrini, dio članstva i glasača ‘reformirane’ stranke priklonio se novoj – koju je jedan bivši odani vojnik HDZ-a osnovao u njihovoj nekadašnjoj utvrdi u Slavoniji – a na lijevoj obali centra pod vodstvom novog mladog lidera snažno je ojačao SDP. Konačno, na sceni su se iznenada pojavili i nekakvi zagrebački zeleni ljevičari.

Novi izbori bili su stoga težak finalni test za predsjednika Vlade, ali i za predsjednika stranke. Njegovo samopouzdanje u obrani ‘modernog europskog HDZ-a’ odjednom je izgledalo kao bahato odbijanje nove političke realnosti. ‘Uopće me se ne tiču reakcije hrvatske desnice na naše približavanje Srbima, jer ćemo onaj dio desnih glasova, koje bi HDZ zbog toga mogao izgubiti, ionako kompenzirati glasovima s centra’, samouvjereno je za novinarima ‘Financial Timesa’ tumačio na njihovu materinjem jeziku. Da se lider HDZ-a u zemlji čudesa malo pogubio, pokazivale su i predizborne ankete, koje su predviđale laganu pobjedu SDP-a i snažan rast krajnje desnice.

Drugi mandat po svemu je tako bio ‘nemoguća misija’, ali je na koncu ispao samo drugi dio franšize: ‘bahati i odnarođeni’ lider HDZ-a na koncu je senzacionalno pokupio šezdeset šest zastupničkih mjesta. Kao i četiri godine ranije, uz njega su stali zastupnici manjina i nekoliko pouzdanih saveznika iz raznih hrvatskih nešto-nekakvih strančica na sezonskom sniženju: točno koliko je trebalo da stari premijer sastavi novu vladu bez HDZ-ovih odmetnika. Najzad, u njegovoj će se novoj vladi – pragmatično, ali i vrlo simbolički – naći i jedno ministarstvo za pripadnika srpske manjine.

Gotovo svi analitičari, kolumnisti i nezavisni intelektualci konsenzusom će se stoga složiti kako Hrvatska konačno ima civiliziranu stranku desnog centra profiliranu po svim zapadnim standardima, i kako je – što god mislili o ‘europskom premijeru’ – njegov trijumf nad zombijima s ekstremne desnice jako dobra vijest za Hrvatsku. Nakon četiri godine, naime, HDZ više nije na početku: novi stari predsjednik Vlade nije više samo moderno lice konzervativnog HDZ-a, već je sam HDZ postao moderna konzervativna stranka.

I zaista, kad tako postavite stvari, što s uljuđenim europskim HDZ-om Andreja Plenkovića uopće može poći krivo?

Što može poći krivo?! Baš ništa, osim što ja na Plenkovića niti sam mislio, niti sam Plenkovića ijednom spomenuo: ovo je, naime, bila ukratko prepričana bilo koja od stotina političkih analiza koje ste u hrvatskim novinama mogli pročitati 2007. godine, kad je svoj drugi mandat na parlamentarnim izborima osvojio – Ivo Sanader.

Sad vam se rastvorilo: kad je sedam godina ranije došao na čelo HDZ-a, i Sanader je – kao i Plenković petnaestak godina kasnije – preuzeo stranku na rubu raspada, opterećenu naslijeđem devedesetih i rastočenu frakcijskim borbama, obavještajnim spletkama i korupcijskim aferama. I Sanader se, kao i Plenković, nametnuo kao maneken hrvatske budućnosti, i on je mirio hrvatski dvadeseti vijek s dvadeset prvim, i on je došao iz veteranima HDZ-a nerazumljivog bijelog svijeta, kao obrazovan i elokventan političar koji zna spariti čarape i kravatu, razumije europske kuloare, ima prijatelje u Bruxellesu i memoriran broj Angele Merkel: valjda slučajno – nema što drugo biti – i Sanader je, baš kao i Plenković, tečno govorio engleski, francuski, njemački i talijanski.

I Ivo Sanader je onda, baš kao Plenković s HOS-ovim ‘Za dom spremni’, u nekoliko dobro ciljanih istupa – poput govora na splitskom mitingu za Mirka Norca – amortizirao otpor desnice i oko sebe okupio državotvorno krilo stranke, uz pomoć svoga vase brkića Branimira Glavaša na Petom saboru HDZ-a potukao svoga karamarka Ivića Pašalića i 2003. pobijedio na parlamentarnim izborima, pa mu na koncu hladnokrvno okrenuo leđa, simbolički uvodeći u vladajuću većinu zastupnike manjina, baš poput Plenkovića, i jednako poput njega pragmatično objavljujući rat korupciji.

I Sanaderov prvi premijerski mandat ostao je obilježen antisrpskim incidentima i odlascima ministara, od Hebranga i Žužula do Vesne Škare-Ožbolt, i od njega je stranačka desnica tražila povratak Tuđmanovoj doktrini, optužujući ga kao ‘povjerenika međunarodne zajednice kojega su na čelo HDZ-a doveli zapadni veleposlanici’: to su zapravo Glavaševe riječi o Sanaderu. I Sanaderov reformirani HDZ dio birača i glasača napustio je okrećući se novoj stranci, koju je, baš poput Škore petnaestak godina kasnije, u nekadašnjoj HDZ-ovoj utvrdi u Slavoniji osnovao Glavaš, a na lijevoj je strani centra novi mladi lider Zoran Milanović – baš kao, shvatili ste, Davor Bernardić 2020. – snažno tada ojačao SDP. Najzad, na izborima 2007. godine zaista su se prvi put pojavili zagrebački zeleni ljevičari: zvali su se Zelena lista.

Sanaderovo samopouzdanje u obrani ‘modernog europskog HDZ-a’ izgledalo je baš kao Plenkovićevo bahato odbijanje nove realnosti – to da će ‘onaj dio desnih glasova, koje bi HDZ zbog toga mogao izgubiti, ionako kompenzirati glasovima s centra’, za ‘Financial Times’ je zapravo izjavio Ivo Sanader – pa su i tada predizborne ankete predviđale laganu pobjedu SDP-a, ali i snažan rast državotvorne desnice. Pa ipak, i Sanader je 2007. senzacionalno pokupio – valjda slučajno, nema što drugo biti – točno šezdeset šest zastupničkih mjesta. I baš kao danas uz Plenkovića, uz Sanadera su tada stali zastupnici nacionalnih manjina i pouzdani podrepci iz raznih HSLS-ova i HSS-ova na rasprodaji, taman koliko mu ih je trebalo da novu vladu sastavi bez ucjenjivača iz HDSSB-a i kojekakvih mutacija HSP-a. Na koncu, i u Sanaderovoj se drugoj vladi, baš kao i u Plenkovićevoj, našlo jedno mjesto za pripadnika srpske manjine: Slobodan Uzelac, sjetit ćete ga se možda, bio je potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj.

Analitičari, kolumnisti i nezavisni intelektualci složili su se tada kako Hrvatska konačno ima civiliziranu stranku desnog centra profiliranu po svim zapadnim standardima – i kako je, što god mislili o novom HDZ-u, njihov trijumf nad zombijima s ekstremne desnice dobra vijest za Hrvatsku – polako onda počevši govoriti o eri Ive Sanadera: on više nije bio samo uljuđeno europsko lice HDZ-a, već je HDZ bio uljuđena europska stranka.

I zaista, sad bez zajebancije, što je moglo poći krivo?

Ja, recimo, jedva čekam vidjeti Hrvatsku petnaestak godina nakon Sanadera.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2