>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Štrajk kao školovanje

Mogli bismo reći da je štrajk u školi za sve strane ‘u sukobu’ jedan uistinu pedagoški čin. Skoro pa kao seks u školi. To je nepostojeći ‘uvod u marksizam’ u kojem se uči da i odgajatelj treba biti odgojen!

Sada kada su prosvjetne radnike u štrajku napustili gotovo svi društveni faktori koji imaju tu privilegiju da budu pripušteni u tvorenje javnog mnijenja – a tu privilegiju imaju Vlada, Ministarstvo obrazovanja, ravnatelji obrazovnih institucija, sindikalisti, pa čak i roditelji učenika i studenata (interesantno, individualni pogledi pojedinih nastavnika slabo koga zanimaju) – potrebno je stvar štrajka i dalje držati otvorenom. Jer tako glasi novinski naslov: ‘Štrajk se nastavlja, ali sve više nastavnika odustaje’. A štrajk je školovanje! Ustvari, točnije bi bilo reći kako su štrajk napali svi gore spomenuti (osim sindikata koji su ga organizirali, ali samo djelomično), a iz logika koje imaju, ili bi trebalo da imaju, malo veze s obrazovnim i odgojnim procesom. Na sceni je niz partikularnih i uglavnom nepoopćivih interesa.

Počnimo od najmanipulativnijeg nivoa, onog izbornog. I navodno stranačko-političkog. Politički organizirana ‘ljevica’ tvrdi kako sindikati nisu slučajno izabrali ovaj trenutak da bi prosvjedovali. I to je istina. Nisu. Piloti mogu zaustaviti avionske letove i njihovi zahtjevi bit će razmotreni, a često će im biti i udovoljeno u roku nekoliko dana, ako ne i sati. Industrijski radnici mogu štrajkati mjesecima, čak im može biti neisplaćeno i po nekoliko plaća. I neće se dogoditi ništa! Dijelom zato jer industrijska proizvodnja nije na popisu prioriteta u ovom društvu. A dijelom i zato što su oni, ‘fleksibilizacijom’ radnih odnosa, postali potpuno zamjenjiva roba među robama. Pa znaju da ih se poslodavac lako može riješiti i naći si nove (eto što stoji iza meteorološke sintagme o ugodnoj poslovnoj klimi). Prosvjetni radnici negdje su u sredini po svojoj potrebitosti za vladajuće u društvu. Naravno, i oni su svedeni na konfekcionalizirano osoblje, ali njihov pogon ‘proizvodnje društvene općenitosti’ – obrazovne ustanove – poretku je, na izvitoperen način, i dalje važan.

Što se tiče ideologije u užem smislu – onome što novinarska ideologija sada zove ‘pogledom na svijet’, za razliku od ‘stvarnih društvenih problema’ – tu su obrazovne ustanove odmah na početku ‘demokratskih promjena’ skinule gaće. I to što je niža obrazovna razina (a djeca manja), to više! Ta ove države su i napravljene iz školske lektire. Hrvatovanje od stoljeća sedmog bilo je dakle obrazovni i odgojni način da se i djecu na prevaru uvede u rubni kapitalizam. I to je tako i ostalo, a sve pod vidom vječnosti (kako i treba, dok je Hrvata). Tako da o nekoj ideološkoj prodaji HDZ-u više ne može biti govora. Jer to se sada razvlači u izbornoj kampanji, domoljubi smo svi mi (a SDP najviše). U aforizmu Oscara Wildea izraženo: jednom kada smo ustanovili da ste kurva, problem može biti samo cijena. A kurve su danas – i eto nas na sada i od obrazovnih institucija zagovaranom terenu slobodnotržišne ponude i potražnje – sve jeftinije. Tako da prosvjetari ne mogu više gajiti iluzije da će ih neka od buržoaskih stranaka u budućnosti više trebati. Oni su sada duhovno ne više u devedesetima, već u osamdesetima. Već tada je ideologija kraja ideologije pjevala ‘Uzmi novac i bježi!’ Samo što je u međuvremenu nestalo novca, tvrde. Ne, akumulacije u proizvodnju neinvestiranog kapitala u društvu su veće no ikada. Ali je u međuvremenu izvršena velika preraspodjela. A prosvjetni radnici u njoj sigurno nisu ušli u onih vladajućih jedan posto. Točnije, i u obrazovanju je zaživio najsuroviji piramidalni sistem, u kojem šačica preplaćenih birokrata (koje čak ni ne zovu obrazovnim menadžerima, iako se oni tako ponašaju) sa svojih državom omogućenih vrhova vlada ustanovama, prepunim sve ‘fleksibilnije’ zaposlenih osiromašenih prosvjetara. No tu pomaže samo klasna borba unutar vlastitog društvenog polja. A to znači sa, ali i protiv sindikata, koji su i sami uglavnom neoliberalno strukturirani. Sve do Ribićevog Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, koji se hvali svojim špekulativnim rentijerskim podvizima.

I dok radnici u školstvu dobivaju u javnosti lice uglavnom posredno, preko svojih predstavnika, neinstitucionalizirana institucija ‘roditelja’ ima pravo na neposrednost i sve ‘osobne’ prigovore. Pa ipak je nama obitelj veća svetinja od škole! Na kraju krajeva, tko je ‘naš’ prvenstveno je pitanje kućnog odgoja. Da tome nije tako, zar bi društvo uspjelo održati rascijepljenosti iz vremena Drugog svjetskog rata i danas aktualnima? A roditelji, naravno, prigovaraju na kaos u organizaciji štrajka. Jer ne znaju koga slušati, nastavnike, ravnatelje ili Ministarstvo. Ove instance pak gledaju na ‘dobrobit djece’ dosta različito, a praktički i suprotno. Tako bi neslanje djece u škole bila solidarizacija sa štrajkačima. A slanje pritisak da se štrajk ugasi. Iako, uopće nije jasno zašto bi tome moralo biti tako. Pa djeca bi – da je nekome stvarno do odgoja i obrazovanja – sada mogla dobiti svestranu i svome dobu primjerenu poduku o tome što ih čeka na njihovim budućim radnim mjestima. Bilo da će na njima štrajkove pokretati ili ih gušiti.

Na ovom primjeru vidi se drugi, posredni karakter odgojnosti školskih ustanova. A on se ne tiče sadržaja nastave. One naime svojom represijom nad učenicima ove utjeruju u svijet budućih radnih odnosa. A u tom svijetu njihova prava vrijediti će… pa primjerice koliko i prava njihovih baš zato (a ne samo zbog novca) posramljenih nastavnika. Sa stanovišta roditeljske utreniranosti za postojeće, škola je prvenstveno depozitorij za čuvanje djece dok oni rade. I svaka promjena u tom funkcionalnom javno-privatnom partnerstvu samo škodi urednom obnavljanju vladajućih odnosa.

U tom smislu, mogli bismo reći da je štrajk u školi za sve strane ‘u sukobu’ jedan uistinu pedagoški čin. Skoro pa kao seks u školi. To je nepostojeći ‘uvod u marksizam’ u kojem se uči da i odgajatelj treba biti odgojen! A da se s time ne bi pretjeralo, vlast na terenu ima ravnatelje. I kao što u medijskim redakcijama urednici nisu prvi među jednakima u novinarskom kolektivu, već zadnji među privilegiranim menadžerima vlasnika, tako i ravnatelji u školama služe kao oficiri za vezu između baze i prosvjetne nadgradnje. Da bi im ta nezahvalna uloga bila olakšana, vlast im je omogućila vlastito udruženje, internetsko umrežavanje i sve što je potrebno da uspješno, komandama i uredbama, provode želje prosvjetnih vlasti. Prema unutra vlast je u institucijama komandna, a prema van trudi se izgledati demokratska. Primjerice, na način izjave predsjednice Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Suzane Hitrec: ‘Ne mogu govoriti generalno, ali kod nas u školi svakoga dana dvoje-troje ljudi odustane od štrajka. Većina je nastavnika očekivala da će štrajk trajati jedan ili najviše dva dana i da će se postići dogovor. U slučaju da štrajk potraje do kraja tjedna, propušteni će se satovi nastave morati odrađivati.’

Bude li to subotom, roditelji će štrajkati, kaže jedan takav u novinama. Bude li se štrajk odužio, Ministarstvo će dva puta razmisliti hoće li plaćati nastavnicima dane provedene u njemu, poručuju otamo. Jedna od mogućih definicija obrazovanja glasi: obrazovanje je bitan medij tradicijskog posredovanja epohalno priznatih vrednota. Ono je, kaže druga definicija, i sastavni dio procesa održavanja postojećih proizvodnih (općenitije: društvenih) odnosa. Nekada je ono bilo i nužan preduvjet za tvorenje ‘svestrano razvijene ličnosti’. Ali to se gledište ispostavilo totalitarnim.

1/1