Početkom 1940-ih jedan je dječak usred noći bosonog pobjegao iz Rieucrosa, logora na jugu Francuske u kojem je bio interniran zajedno s majkom. Majka i dječak u logoru su završili nakon poraza republikanskih snaga u Španjolskom građanskom ratu. Francuska vlada proglasila ih je "nepoželjnima" i poslala s drugim "sumnjivim stranim osobama", pripadnicima Internacionalnih brigada, u logor blizu Mendea. Kada su nacisti okupirali Francusku, dječak je čvrsto odlučio pobjeći iz logora i pješice otići do Berlina kako bi vlastoručno ubio Hitlera. Stražari su ga pronašli pet dana kasnije, iscrpljenog i onesviještenog, u nekom šupljem deblu.
Dječak koji je kanio zadaviti Hitlera jest Alexander Grothendieck, matematičar koji je između 1958. i 1973. na čelu tima proizveo desetke tisuća stranica projekta čiji je cilj bio ambiciozan koliko i radikalan: razotkriti strukture koje počivaju u osnovi svih matematičkih objekata i pronaći "srce srca" matematike. Grothendieck je uz Fritza Habera, Karla Schwarzschielda, Erwina Schrödingera i Wernera Heisenberga jedan od junaka knjige "Kada više ne razumijemo svijet". U svom fascinantnom romanu/eseju čileanski pisac Benjamín Labatut (rođen u Rotterdamu 1980., djetinjstvo proveo u Hagu, Buenos Airesu, Limi i konačno Santiagu) spaja svjetske ratove s nekima od najvećih matematičara, kemičara i fizičara 20. stoljeća, uglavnom njemačkog podrijetla.
Pitanje "kada smo prestali razumjeti svijet" Heisenbergu, ocu kvantne mehanike, postavlja tajanstveni muškarac. Kada? Možda onda kada je Fritz Haber patentirao pesticid čije je djelovanje bilo tako razorno da je nazvan Zyklon, ciklon. Kada, ako ne tada. Haber je dobio Nobelovu nagradu za ekstrahiranje dušika i bio tvorac bojnog otrova iperita. S jedne je strane proizvodnja umjetnog gnojiva na bazi dušika prehranila stotine milijuna ljudi, s druge je njegov plin pobio tisuće vojnika. Haberova supruga ubila se nakon masakra u Ypresu, on sam umro je u Baselu gdje se kao Židov sklonio poslije dolaska nacista na vlast. Pesticid čijem je stvaranju pridonio nacisti će upotrijebiti u plinskim komorama, gdje su ubijeni i Haberova "polusestra, šurjak, nećaci".
Ima li u tome nekog smisla? Znanstvenog, pripovjednog? Ili smo došli do ruba shvatljivog i objašnjivog svijeta? Labatut s jedne strane postavlja najveća dostignuća znanosti, od ekstrahiranja dušika do kvantne mehanike koja je preobrazila naš svijet kroz internet i računala, a s druge postavlja rat, smrt i razaranje. Već na osobnoj razini stvaralački napori spajaju se s bolesničkim agonijama. Schwarzschield je matematički dokazao Einsteinovu teoriju relativnosti prekriven krastama i čirevima pemfigusa, Heisenberg je bolovao od teških alergija zbog kojih mu je lice bilo posve izobličeno, Schrödinger je patio od tuberkuloze, a za Grothendiecka se govorilo da je jednostavno sišao s uma: živio je bez struje i vode, sam izrađivao odjeću i obuću i spavao na vratima koja je iščupao iz šarki. "Nakon lutanja po jugu Francuske, sklonio se u seoce zvano Lasserre, u Ariègeu, u sjeni Pireneja", piše Labatut, "na manje od sat vremena udaljenosti od koncentracijskog logora gdje je njegov otac proveo posljednje mjesece života, prije nego što su ga poslali u smrt u nacističkim plinskim komorama." Tražeći "srce srca" Grothendieck je na kraju došao do "srca tame". I tako se sve povezuje. Dječak koji je bosonog otišao ubiti Hitlera u matematici je otišao najdalje od svih. Ali u stvarnosti nije daleko odmaknuo od logora. U cipelama vlastite izrade vratio se tamo odakle je kao dječak krenuo. Ozbiljan pisac, taj Labatut.
