Početkom godine proces je konačno završen, ostvarena su prava domaćih autora na javnu posudbu u domaćim knjižnicama za 2013. godinu. Isplaćene su naknade na račun 2055 domaćih autora knjiga (uključujući prevoditelje i ilustratore) na temelju posuđivačke statistike koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica prikupila od dvadeset županijskih (narodnih, gradskih) knjižnica. Ministarstvo kulture je za taj projekt ‘odvojilo’ dva milijuna kuna, od čega je milijun i 700 tisuća isplaćeno autorima (najviše 20 tisuća kuna bruto, najmanje 100 kuna), a 250 tisuća završilo je u zoni manipulativnih troškova koje Društvo hrvatskih književnika, udruga ovlaštena za kolektivno ostvarivanje tog prava autora, treba isplatiti udruzi ZANA (Zajednica nakladnika) u svrhu stručne pomoći isključivo administrativno-informatičke prirode.
Tko je od živućih, a koji nasljednik preminulog domaćeg autora koliko tisuća ili stotina kuna dobio, može se provjeriti na popisu na stranicama Nacionalne sveučilišne knjižnice. Takvom zabavom lako se otkriva literarni ukus najšire čitalačke zajednice, uviđa se lošiji status suvremenog domaćeg proznog autora na račun stranih, kao što se shvaća da ‘lektirni autori’ (živi i pokojni) apsolutno dominiraju tom posudbenom scenom. Time se ne bavimo, nego panoramom raspoloživih pragmatičnih materijala.
Primjerice, zašto je DHK tehničku pomoć povjerio ZANA-i, udruzi koja postoji od 2006. i ovlaštena je za prikupljanje naknada za blank tape ili privatno kopiranje koje ubire od proizvođača, uvoznika i distributera IT opreme u Hrvatskoj? Zato što ZANA baštini softver i ostalu administrativnu logistiku od sistema ZAMP-a, vladara zaštite autorskih prava na ovim prostorima i šire. Domaće knjižnice nisu opremljene za takav pothvat, pa im je ZANA ‘izbila’ dobar novac za čistu stvar koju plaća državni proračun. Također, DHK je sa ZANA-om još 2011. dogovorio posao oko autorske naknade za kopiranje djela njihovih članova ‘za fotokopirne, skener, faks-uređaje i multifunkcionalne uređaje’, koji se do tada isplaćivao samo nakladnicima, članovima ZANA-e (čiji popis nije javno dostupan); naknada za posudbu DHK-u nastavak je njihove suradnje.
Zašto se naknada za javnu posudbu u domaćim knjižnicama isplaćuje samo domaćim autorima? Riječ je o ‘pokusnoj godini’, jer DHK do ove isplate nije sklopio ugovore o suradnji sa stranim udrugama koje se bave ovakvom autorskom zaštitom. DHK ima tek dva takva ugovora, ali će, sigurno, nadležne službe za autorska prava Europske komisije brzo i lako pomoći da se popis eksponencijalno proširi po uzoru na dobru europsku praksu. Tako će sljedećih godina, sudeći po ovogodišnjoj posudbenoj statistici, veća svota iz državnog proračuna namijenjena javnoj posudbi otići stranim autorima nego domaćima. Takva su pravila, jer EU ne dopušta diskriminaciju po nacionalnim jezicima u poštivanju autorskog prava, temeljem direktive iz 1992. godine.
Trenutno 53 države svijeta u vlastitoj legislativi prepoznaju pravo javne posudbe, od čega 33 države to pravo konzumiraju u naplati autorima, a od toga ih je 29 u Europi. Kanada, Izrael, Novi Zeland i Australija pridružuju se popisu onih država koje to pravo priznaju, dok SAD, Južna Amerika, Afrika, Azija, Švicarska, članice EU-a Grčka (!), Portugal, Rumunjska i Bugarska, ali i države bivše Jugoslavije koje nisu članice EU-a – pravo javne posudbe ne priznaju.
Ta vrsta autorskog prava (public lending right) ustanovljena je poslije Drugog svjetskog rata: prva ju je 1946. uvela Danska, 1947. Norveška, 1954. Švedska, a 1979. Velika Britanija. Kriteriji i načini isplate naknade za javnu posudbu veoma se razlikuju. Kriterij godišnjeg broja posudbi po autoru koji je preuzela Hrvatska (s tarifom od 1,49 kuna po primjerku) koriste i Švedska, Norveška, Irska, Njemačka, Island, Estonija, Slovenija i Velika Britanija, koja ima ugovor sa svim članicama EU-a i ostalim državama svijeta, pa je (s tarifom od 6,20 penija) općeniti lider tog posla.
Švedska priznaje pravo javne posudbe samo državljanima Švedske i onima koji u toj zemlji imaju stalno prebivalište, što je jedini presedan u tom autorskopravnom polju. Europska komisija, naime, Dansku i Finsku koje radi zaštite književnosti na nacionalnom jeziku isplaćuju naknade samo domaćim autorima, sve oštrijim pregovorima ‘uvjerava’ da promijene agendu. Portugal, Italija, Španjolska i Irska su najprije izabrale fleksibilan pristup omogućen EU-direktivom – da priznaju pravo posudbe u načelu ali je ne naplaćuju, zbog čega je EK pokrenuo postupak koji je okončan (ili još traje, u Portugalu) u totalnu korist EK-a. Belgija je do 2005. odbijala uvesti javnu posudbu u legislativu, ali je te godine prisiljena nakon gubitka spora s EK-om pred Europskim sudom pravde.
‘Politika prema knjizi’ uključuje najmanje četiri različite državne subvencije za knjigu domaćeg autora. Početna apsurdnost primjene prava javne posudbe nalazi se u činjenici istog budžeta koji ‘jede vlastiti rep’
Hrvatska je zakonodavstvo u vezi autorskog prava uskladila sa svim direktivama EU-a još 2005., a obavezala se primjenom u 2007. godini. Ministarstvo kulture, koje je iz budžeta resora 2014. izdvojilo novac za tu formalnopravnu stvar, očito nije imalo nikakvog strateškog izbora. Ili ipak jest? Budući da EU-direktive ne propisuju metode naplate javne posudbe, teorija i europska praksa pokazuju raznolikost kombinacija njihovim provedbama. Primjerice, Norveška dijeli novac kao grantove organizacijama autora, Francuska pri isplati privilegira nabavu knjiga knjižnicama, neke države primjenjuju kriterij broja primjeraka pojedinog autora u knjižnici, druge pooštravaju bodovne kriterije pri naplati.
Hrvatski kontekst javno proklamirane ‘politike prema knjizi’ uključuje najmanje četiri različite državne subvencije za knjigu domaćeg autora. Početna apsurdnost primjene prava javne posudbe tako se nalazi u činjenici istog budžeta koji ‘jede vlastiti rep’, jer domaće nakladništvo ne može figurirati, za razliku od audiovizualnog sektora, kao tržište. Dodatna apsurdnost sad se pokazuje u činjenici jednakih kriterija za sve kategorije autora u (neprijepornoj) izvedbi prava javne posudbe, gdje bi lektirni autori (nelojalna konkurencija broja primjeraka i gustoće posudbi) morali imati posve različit status od, proklamirano zaštićenog, autora na nacionalnom jeziku. Za razliku od DHK-a i ZANA-e, ZAMP je primjerice u tom smislu napravio vrlo lukav bodovni saldo koji jasno privilegira nekomercijalnu domaću glazbu.
U konačnom rebalansu proračuna za 2014. Ministarstvo kulture je nakladništvu ‘skinulo’ 3,5 milijuna kuna. Ukupna svota godišnje potpore za izdavanje i otkup knjiga knjižnicama u 2014. bila je 34 posto manja nego u 2013. godini.
Knjižnicama fatalno fali knjiga, manjim gradovima i selima fatalno fale knjižnice, autori imaju civilizacijsko pravo na naknadu, kulturna politika odlučuje što je strateški prioritet: zato knjiga nema, pa nema.
