Chui: Zagreb – Berlin (Dancing Bear)
Izvrsnim petim albumom "Zagreb – Berlin" zagrebački kvartet Chui potvrđuje se ne samo kao odličan jazz rock bend, nego i kao polivalentan instrumentalni stroj koji itekako voli izlaziti daleko izvan žanrovskih okvira. "Zagreb – Berlin" podijeljen je na dva stilski podosta različita diska. Prvi disk "Zagreb" nastavlja prog fusion prethodnog albuma "Iz kapetanovog dnevnika" i još jednom pokazuje koliko su energije i motoričnosti klavijaturist Toni Starešinić i saksofonist Vojkan Jocić dobili dolaskom sjajne i u etno rock bendu Kries uigrane ritam sekcije Konrad Lovrenčić – Ivan Levačić. Prava atrakcija je drugi disk "Berlin", odnosno njihov live soundtrack za dokumentarni film Waltera Ruttmanna iz 1927., "Berlin – simfonija velegrada" koju su premijerno izveli još 2019. Kroz četiri poduže kompozicije kvartet prolazi sve od kičastog smooth jazz fraziranja, preko meandrirajućih space rock sintezajzera, bladerunnerovskih tech noir pasaža do furiozne live techno završnice koje se ne bi posramili ni ABOP, dance rock bend u kojem sviraju Levačić i producent albuma Ivan Božanić. Chui su ovim albumom prerasli status koncertne atrakcije i pokazali da su jedan od konzistentno najkvalitetnijih hrvatskih sastava, ali i da se bez problema mogu mjeriti s aktualnim popularizatorima jazza poput Roberta Glaspera ili Kamasija Washingtona.
Seine: Naizust (Moonlee)
Treći album Seine, benda okupljenog oko kantautora Ivana Šćapeca, u press materijalu je opisan kao album o govoru. Slušajući kako Šćapec svojim androginim vokalom prevrće razne fraze i dosjetke, nije teško zaključiti da je govor centralna tema albuma. Osebujan vokalni pristup uparen je s minimalističkom elektronsko-akustičnom pozadinom čija naglašena ritmičnost samo dodatno naglašava ekspresivnost jezičnih igara. Hipnotična "Malolije" izgrađena je prije svega od jednostavnog perkusivnog loopa i upornog mantranja naslovne fraze, dok "Opaljenje" koristi začudnost fraze pokupljene iz televizijskog intervjua kao ilustraciju besmislenosti javnog nastupa. "Automatsko pisanje" podijeljeno u dva dijela dolazi pri samom kraju i predstavlja svojevrsni manifest cijelog ostvarenja – riječi kao stilsko sredstvo, riječi kao zagonetke, riječi kao ispuštanje frustracija. "Naizust" je zanimljiv, začudan i pomalo hermetičan album koji predstavlja Seine kao tvrdoglavu i samosvojnu pojavu. To je u slučaju ovako tvrdoglavo osobene glazbe najveća pohvala.
Tidal Pull: Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini (Mudri Brk)
Hrvatski i regionalni indie rock bendovi često se klone materinjeg jezika pa mladi zagrebački kvartet Tidal Pull djeluje kao namjerni otklon od anglofonosti koju indie scena mahom slijedi kao neko nepisano pravilo. Glazbeno gledano, u središtu interesa Tidal Pull je zvuk koji se nikad nije pretjerano primio na našim govornim područjima, relativno ogoljeli gitaristički indie rock koji liberalno crpi inspiraciju u rasponu od alternativnih i post punk bendova osamdesetih, preko britpopa i shoegazea, do drugog vala američkog ema iz polovice devedesetih. Na činjenicu da je bend svih tih referenci svjestan upućuje i to što se, ironično ili neironično, nazivaju "big indie" bendom. Taj koktel utjecaja predstavljen je u aranžmanski promišljenom, a produkcijski ogoljenom izdanju koje njihovim pjesmama daje osjećaj urgentnosti kakva bi sigurno izostala u nekoj dotjeranijoj kombinaciji. "Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini", kao i mnogi drugi debitanski albumi, ima grozničavu potrebu pokazati da je bend već u startu višedimenzionalan i sposoban pomiriti različite aspekte željenog zvuka. Ovdje im je to pošlo za rukom, no prostora za razvoj itekako ima. I to bez posezanja za engleskim jezikom.
