Pavo Marinković javno je u svijet filma ušao početkom devedesetih kao kritičar generacijskog časopisa Kinoteka, a u to je doba bio zapažen i kao dio mladog naraštaja dramatičara predvođenog Ivanom Vidićem. U filmu se prvi put okušao 2001. kao scenarist rado gledanog televizijskog uratka s kinodistribucijom "Ajmo žuti!" režisera Dražena Žarkovića, društveno-kritičke komedije s gorkim premazom, o dvojici luzerskih navijača nižerazrednog nogometnog kluba koji je preuzeo novopečeni tajkun.
Taj takozvani češki recept gorko-slatkog i društveno-kritičkog Marinković će prakticirati u svim svojim igranim filmovima, od 2006. i "Trešete", još jednog TV-filma s kinodistribucijom, i kao režiser. Spomenuti redateljski debi o trojici sredovječnih otočana koji traže četvrtog za naslovnu kartašku igru, ostvaren u suradnji sa Žarkovićem kao koredateljem, ostao je do danas njegovo najsolidnije ostvarenje, ono u kojem su likovi ponajviše karakteri, a humor ima najgorkije, melankolično-depresivno zaleđe.
Stanovite zanimljivosti nisu bili lišeni ni autorovi "pravi", samostalno režirani kinofilmovi "Ljubavni život domobrana" (s nažalost nedavno preminulim Nenadom Cvetkom u naslovnoj ulozi), snimljen 2009., i "Ministarstvo ljubavi" iz 2016. Potonji je naslov posebno zapamćen jer ga je brutalno napala desničarska udruga Žene u Domovinskom ratu Zadar, iako je ta priča što problematizira pravo hrvatskih ratnih udovica na mirovinu poginulih supruga najbenignija u autorovu opusu.
Marinkoviću je ponovo trebalo sedam godina da realizira novi film, ovog puta u hrvatsko-austrijsko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji, s radnjom smještenom u Graz (sam Marinković stanovnik je Beča i kaže da novi film sadrži i pokoji autobiografski element). Glavni lik "Bosanskog lonca" je Bošnjak Faruk (Senad Bašić), vanjski suradnik kulturne redakcije lokalne gračke radiotelevizije na kojoj je upravo dobio otkaz suradnje pa mu prijeti deportacija ako ne uspije dokazati da bitno doprinosi austrijskom kulturnom životu.
Pritom mu činjenica da se zove Faruk nije olakotna okolnost. Na svakojake načine pokušava iskamčiti potvrdu o vlastitoj "važnosti", odlazi u diplomatsko i vjersko predstavništvo, a spreman je i stupiti u brak s radnicom Dragicom (Bruna Bebić), koja ima dozvolu boravka, ako se sve druge mogućnosti izjalove. Također, poveže se s Therese (Birgit Stöger), voditeljicom lokalnog kazališta, i njezinim intimnim i poslovnim parterom, redateljem Mannijem (Andreas Kiendl), kako bi njih dvoje postavili njegov dramski tekst još iz dana sarajevske mladosti.
Kroz ta nastojanja Faruk se profilira kao očajnik istovremeno sklon samosažaljenju i gledanju drugih svojih zemljaka u Grazu svisoka, te kao takav nije naročito simpatičan protagonist jedne komedije, makar i vrlo gorke, a u prilog liku ne ide ni skučena izvedba Senada Bašića koji igra sa samo dvije glumačke note – namrgođenosti i osmjehivanja. Svi oko njega, osobito Bruna Bebić i glavni austrijski glumački par, pružaju puno snažnije izvedbe na puno manje prostora, no Marinković naposljetku, takoreći protiv svih izgleda, uspijeva Faruku osigurati dostojanstvo u dugoj, odlično smišljenoj i dobro realiziranoj predzavršnoj sekvenci kazališne izvedbe njegova teksta.
Pritom dolazi do ruba patetike, ali ga ne prelazi, nego upravo suprotno – postiže autentičnu emociju. I glavni lik i sam film time bivaju iskupljeni, a da ne podilaze gledateljima. "Bosanski lonac" skuhan je od sastojaka koji mu daju slojevitost i intrigantnost, uključujući na stilskom planu i novovalno nasljeđe – kameru iz ruke, minimalnu umjetnu rasvjetu i nagle, gotovo skokovite rezove. Najsvježiji je to i ponajbolji film dosadašnjeg Marinkovićeva "čistog" kinoopusa.
