Naši sugovornici su znanstvenici Tanja Petrović iz Ljubljane i Andrea Matošević iz Pule. Povod je izlazak prijevoda knjige "Pruga: Avantura izgradnje" koju je britanski povjesničar Edward P. Thompson uredio nakon učešća na Omladinskoj radnoj akciji (ORA) Šamac – Sarajevo 1947., na kojoj je mladi Englez predvodio britansku brigadu, te njoj pridodanog zbornika radova naših suvremenih teoretičara "Duh pruge: Zbornik radova o knjizi E. P. Thompsona" koji je ovo dvoje autora uredilo, a zajedno objavila beogradska Fabrika knjiga.
Intencija da se reaktualizira knjižica koju je 1948. uredio britanski povjesničar, tada još student, Edward P. Thompson, kao da je visjela u zraku jer su se dogodila čak dva njezina reizdanja. Kako ste vi nadošli na tu temu?
Petrović: Zaista, 2020. je godina velikog povratka E. P. Thompsona u studije jugoslovenskog socijalizma. Izdavačka kuća Rab-Rab Press iz Helsinkija je ranije ove godine nanovo objavila zbornik "Pruga: Avantura izgradnje" na engleskom, sa odličnim uvodnim tekstom Slobodana Karamanića koji osvetljava fenomen radnih akcija, kritički se osvrćući na dominantne poglede na njihove učesnike kao izmanipulisane ideologijom, prisiljene, ili vođene pragmatizmom i ličnim interesom. Naša knjiga, s druge strane, donosi prvi prevod Thompsonove "Pruge" na neki od jugoslovenskih jezika, koji je praćen zbornikom radova čiji se autori dotiču niza pitanja povezanih sa trenutkom njenog nastanka i naknadnim istorijskim procesima te ulogom E. P. Thompsona kao istraživača u razumevanju tih procesa. Ovi tekstovi su, pre svega, motivisani interesom za perspektive koje čitanje teksta "Pruga: Avantura izgradnje" nudi danas, u specifičnoj temporalnosti uslovljenoj normativnošću diskursa postsocijalističke tranzicije i globalnog neoliberalnog momenta.
Matošević: U "našem" dijelu knjige bilo nam je i važno vratiti se vremenu izvornog iskustva 1940-ih godina u čijem je kontekstu Thompsonovo djelo i nastalo, ali na način kako se to iskustvo otkriva u vlastitoj vremenitosti, a ne toliko kroz prizmu kasnijih događaja, poraza ili pak "naknadnog znanja". Glavni razlog našeg posvećivanja ovoj zbirci radova s "Pruge" je njezin kapacitet da aktivno potiče na postavljanje pitanja koja su relevantna za razumijevanje prošlih imaginacija budućnosti, ali i njihovog potencijala za našu sadašnjost i budućnost. Pritom smo pokušali izbjeći "akademski senzacionalizam": činjenica da je tako važna figura za historiografiju i humanistiku druge polovice 20. stoljeća sudjelovala na radnoj akciji Šamac – Sarajevo i o tome objavila knjigu nije zaodjenuta u hagiografiju. Drago nam je da su to primijetili i recenzenti Stef Jansen i Nerzuk Ćurak.
Infrastruktura imaginacije
Nakon što pročita nadahnuto Thompsonovo djelo čitalac gotovo teško ulazi u svijet njegova tumačenja, jer mu se on može učiniti i suvišnim. To ima veze i sa samom metodologijom knjižice koja govori kako je iskustvo na radu ORA na pruzi Šamac – Sarajevo teško prepričati ako niste sudjelovali u samom događaju.
Petrović: Ja drugi deo knjige ne razumem kao tumačenje Thompsonove knjižice nastale neposredno posle učešća na akciji Šamac – Sarajevo, već kao dijalog sa Thompsonom i njegovim drugovima. Taj dijalog mi, "teoretičari", vodimo iz pozicije danas i ovde, iz trenutka u kome je budućnost puno teže zamišljati nego što je to bilo 1948., i baš zato nam je on preko potreban. Neposrednost i nadahnutost teksta E. P. Thompsona i dugih britanskih akcijaša i akcijašica teško je, verovatno i nemoguće, preneti u poglavlja pisana danas. Ta nemogućnost važan je epistemološki problem sa kojim smo se i sami suočavali tokom uređivanja knjige. Upravo taj problem – odnos neposrednog iskustva i njegove reprezentacije – biće ključan za Thompsona kao istoričara, a ništa manje ne bi smeo biti važan ni svima koji jugoslovensku socijalističku prošlost teorijski promišljaju.
Zanimljivo je da Thompson i britanski akcijaši kroz knjigu spominju cijeli niz obogaljenih i ratom unesrećenih pojedinaca i pojedinki, ali koji ipak sudjeluju u radu na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo
Matošević: Nama je također bila interesantna činjenica da se ta knjiga gotovo nikada ne ističe na popisu Thompsonovih djela. Da li je smatrao da joj nedostaje "povijesnog odmaka" ili je pak i sam kao aktivist i ljevičar bio razočaran kasnijim razvojem državnih socijalizama, ostaje otvoreno interpretacijama, jednako kao i činjenica da knjiga do sada kod nas nije prevedena. To su bila pitanja koja dolaze u paketu s tim djelom, na njih smo se također kroz naša istraživanja osvrnuli.
Što je ono što se u knjizi naziva "infrastrukturom imaginacije" na pruzi?
Matošević: Ta bi infrastruktura prije svega bila ona koja potiče zamišljaje, upisivanje različitih vrijednosnih obrazaca u prugu ili pak šire polje društvene produkcije na tu temu: govor o uskim ili širokim kolosijecima nerijetko je zapravo bio metaforički govor o prošlosti u odnosu na budućnost, a pruga i željeznica dugi su niz dekada važile kao preduvjet modernizacije i boljega života. No zanimljivo je kako osjećaj avangardnosti jedne generacije, one koja je gradila željezničke pruge poput Brčko – Banovići ili Šamac – Sarajevo 1940-ih godina, vrlo brzo zamjenjuje osjećaj avangardnosti jedne druge generacije akcijaša, one koja gradi autoput Bratstva i jedinstva 1950-ih i 1960-ih. Potonji ponekad drže kako je pruga predstavljala razvojni model devetnaestoga stoljeća, dok autocesta epitomizira dvadeseto, pa se "infrastruktura imaginacije" ponekad premeće i u "imaginaciju infrastrukture". Takvi nam uvidi govore mnogo o razvojnim procesima kroz koje je organizacija radnih akcija prolazila, ali i mogućem osjećaju "generacijske" ekskluzivnosti koja ima sidrište u osjećaju važnosti pojedinog infrastrukturnog projekta u kojem se sudjeluje. Nije nevažno da će te procese pratiti i književna, umjetnička, filmska i znanstvena produkcija koje je djelo E. P. Thompsona sastavnim dijelom.
Vi, Tanja, uspoređujete dvije ORA-e iz dva različita vremena, onu iz 1947. i drugu iz 1978. godine. Na tim primjerima, uz sve razlike, vidite i sličnosti u pristupu izgradnji novog društva u socijalističkoj Jugoslaviji. Insistirate na herojstvu brigadira i brigadirki, koje toliki danas dovode u pitanje. Time začinjete i širu kritiku pristupu fenomenu koji se danas različito podvodi pod pojam "jugonostalgije"?
Petrović: Za dve generacije brigadira koji su gradili dva koloseka pruge Šamac – Sarajevo 1947. i 1978. godine zajedničko je uverenje da su kolektivnim radom nesebično davali društvu i doprinosili opštem dobru. I upravo je u tom požrtvovanom davanju njihovo herojstvo, i razlog da su i sami svoj rad videli kao herojski. Iz Thompsonovog zbornika saznajemo da se to herojstvo dovodilo u pitanje i neposredno posle rata – mnogo je redova u knjižici britanskih akcijaša posvećeno upravo opravdavanju jugoslovenskih radnih akcija i odbrani od napada da se radilo o prisili ili propagandi. To da se danas u to herojstvo sumnja, da se akcijaši, ali i čitave generacije Jugoslovenki i Jugoslovena ismevaju zbog svojih naivnih, anahronih ubeđenja i vide kao groteskni jugonostalgičari, rezultat je ukalupljivanja jugoslovenskog iskustva u širi, pravolinijski istorijski tok, koji vodi prema ovome što imamo danas kao jedinoj mogućoj opciji kojoj nema alternative. Podjednako je važno razumeti i činjenicu da odbacivanje svakog pozitivnog emocionalnog odnosa prema sopstvenom socijalističkom iskustvu kao nekritičke, banalne, nereflektovane, "zašećerene" jugonostalgije, iako se argumentuje njenom političkom neproduktivnošću, ima zapravo klasni predznak: oni koji ga takvim vide, po pravilu gledaju iz sopstvene, jasno definisane intelektualne i/ili klasne pozicije. Da veoma pojednostavim – Jugoslavija jeste i može biti izvor inspiracije za promišljanje sadašnjosti i budućnosti, ali za intelektualce, umetnike i teoretičare, no ako se na nju pozivaju oni koji su socijalizam živeli i gradili, onda su oni izgubljeni ili zaglavljeni u vremenu, smešni i neautentični.
Kritični ste spram nekih inicijativa mlađih ljudi danas, koji bi slavili partizanske tradicije, AFŽ i prvu fazu entuzijazma oko nastanka novog društva i revolucije, ali to čine na jedan apstraktan način, u kojem nestaju stvarni ljudi koji su jugoslavenski socijalizam iznijeli? Njih se sumnjiči za svojevrsnu izdaju ili ih se tretira kao nepouzdane svjedoke.
Petrović: I ovde nam E. P. Thompson nudi dragocenu perspektivu svojim promišljanjima o odnosu između iskustva i istorije. Iskustvo je neizbežno kompleksno, fragmentarno i haotično, ali i otporno na neproblematično svođenje na linearni i konzistentni istorijski narativ, i zato predstavlja izuzetno produktivno polje za promišljanje režima istorizacije i refleksije o modernosti, temporalnosti i budućnosti. Ali čak i na levoj strani političkog i aktivističkog spektra jugoslovenskom se socijalizmu tipično pripisuje razvojna trajektorija od autentične utopije do neautentične nostalgije. Između je iskustvo socijalizma koje se odbacuje kao umrljano ideologijom i iscrpljeno birokratizacijom, a poseže se za nekom čistom esencijom revolucije i otpora. Time se milionima ljudi koji su socijalizam izneli, živeli i u njega verovali oduzima svaki glas i legitimitet. Cinični pogled na ove ljude, njihova iskustva i ubeđenja tipična je tranzicijska, liberalna perspektiva i – moram to još jednom ponoviti – neizbežno je prelomljen kroz prizmu klase.
Nekolicina autora u zborniku bavi se logikom dara u vezi rada na pruzi. Koja je razlika između klasičnog rada antropologa Marcela Maussa i novog oblika darivanja koje se među akcijašima razvilo?
Matošević: Dio autora odista pokušava uspostaviti vezu između klasičnih antropoloških tema, moderniteta i suvremenosti uz isticanje specifičnosti teme kojom se u našem zborniku bavimo. Upravo je logika dara jedna od tih velikih etnografskih prizmi kroz koju sagledavamo i radne akcije koju prati pitanje: uz nužno odbacivanje teze o prisilnom radu ili direktne i neposredne materijalne koristi za akcijaše, što ih motivira na jednomjesečni rad i boravak izvan svojega grada ili mjesta boravka? Čini mi se da koncept dara, kako ga je strukturalno postavio Marcel Mauss, još uvijek nudi neke odgovore. Jer davanje, primanje i uzvraćanje, odnosno kontinuirana razmjena između omladinaca i države koju su – važno je to podcrtati – direktno svojim radom gradili, nužno je djelovala na sam status akcijaša koji su gdjekad sudjelovali u izrazito avangardnim poduhvatima. I tu leži razlika između Maussovih dominantnih primjera i radnih akcija: omladinci, u odnosu na klasične primjere francuskog etnologa, ne obnavljaju stari svijet, već grade sasvim novi sustav okrenut prema budućnosti. Ta izgradnja pritom nije podrazumijevala samo infrastrukturu već, još i važnije, potpuno nove ljude.
"Brigada bogalja"
Vi, Andrea, pišete i o daru onih koji bi i sami trebali pomoć, poput primjera "brigade bogalja"?
Matošević: Zanimljivo je da Thompson i britanski akcijaši kroz knjigu spominju cijeli niz obogaljenih i ratom unesrećenih pojedinaca i pojedinki, ali koji ipak sudjeluju u radu na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo. To su ljudi koji su izgubili ud, ruku ili nogu, dio obitelji, a snažni su "hendikepi" također bili i stručne prirode, jer je u zemlji tijekom Drugog svjetskog rata prema Dušanu Bilandžiću poginulo 90000 stručnih radnika. Stoga je "brigada bogalja" sintagma kojom se pokušava ocrtati emergentnost situacije u kojoj su se u poraću našli, ali i sasvim specifične uključivosti, pa djelomično i razotuđenja koje se, koliko mi je poznato, više na radnim akcijama u ovakvom obliku neće ponoviti. S time da će uskoro, već 1948., u Jugoslaviji uslijediti iduća izvanredna situacija raskola sa Sovjetskim Savezom i zemljama narodne demokracije. Oba su ta događaja imala direktan utjecaj na poticanje udarništva i radnoga junaštva kao reakcije na političko, privredno i infrastrukturno "obogaljivanje" zemlje u periodu poraća.
Zašto se danas trebamo sjećati ili ponovno promišljati vrijeme socijalističke Jugoslavije? Može li nam onkraj puke historizacije ono nešto reći i o našoj neizvjesnoj budućnosti? Što je sudbina "jugoslavenskih studija"?
Petrović: Jugoslovenske studije su ne samo potrebne već neophodne. Njihov smisao se, međutim, ne bi smeo svesti na istorizaciju nedvosmisleno završene prošlosti i nadmene poglede na tu prošlost naoružane naknadnim znanjem. Sredinom osamdesetih, kada su se kulturne studije uspostavljale kao disciplina, Richard Johnson je insistirao na produkciji korisnog znanja kao njihovom osnovnom zadatku. I jugoslovenske studije treba razumeti kao istraživački, pedagoški i politički projekat čiji cilj je produkcija korisnog znanja i kao platformu za intervenciju u hegemonijske režime interpretacije prošlosti i na lokalnom i na globalnom nivou.
Matošević: Nisam siguran da li je sintagma "jugoslavenski studiji" najsretnija, no kako god ih nazvali važnim mi djeluje isticanje kritičkog naslijeđa generiranog upravo u kontekstu socijalističke Jugoslavije. Tu bih na tragu korisnoga znanja koje Tanja spominje naveo dva različita primjera – onaj Predraga Vranickog i Gaje Petrovića koji su 1960-ih kritizirali teoriju "bespredmetnosti problema otuđenja", te etnologinje Dunje Rihtman-Auguštin koja je još 1970., dakle prije pola stoljeća, naznačila probleme i mogućnosti odnosa kulture i razvoja turizma kao privredne grane. Srodni problemski sklopovi koje su oni otvarali vrijede, smatram, i u današnjem svijetu, s time da je margina mogućnosti njihova ispravljanja ili poboljšanja kudikamo uža. Ti su, kao i brojni drugi procesi u nama ostavili traga, ali smo kao društvo putem ostali bez pomoći inventara tog naslijeđa, pa je njegova izrada – u tehničkom i epistemološkom smislu – jedna od mogućih zadaća takvih studija.
