>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Tina Morad: Europa ne vidi ljude nego brojeve

Dešavanja u posljednje dvije godine pokazuju da Europa više ne poštuje samu bit ljudskih prava ni međunarodno humanitarno pravo. Pitanje migracija postalo je politizirano u negativnom smislu, što je omogućilo širenje straha i dozvolilo da populizam preuzme kontrolu nad fundamentalnim razumijevanjem što znači pravo na dobivanje azila

U biografiji Tine Morad piše da je životno posvećena manjinama, ženskim pravima i održivim društvenim promjenama. Za sebe kaže da je ni ljevica ni liberali često ne mogu svrstati kojem dijelu političkog spektra točno pripada. Ona pak smatra da joj je cilj djelovati tako da pomogne ljudima u ostvarivanju njihovog dostojanstva i boljeg života. Za svoj rad s izbjeglicama u Stockholmu je 2016. dobila američku nagradu Raoul Wallenberg. Iste godine nominirana je za prestižnu švedsku nagradu Swedish Heroes. Osim kao aktivisticu, ovu politologinju moguće je vidjeti kako za švedske i inozemne medije komentira pitanja migracija. U Zagrebu je nedavno boravila kao gošća Human Rights Film Festivala. Osim rada u svojoj organizaciji Refugees Welcome Stockholm, pokrenula je i Fondaciju Arend Morad koja djeluje u Švedskoj i u Južnoafričkoj Republici.

Za vrijeme ratova na Balkanu dolazak otprilike 80.000 izbjeglica iz Jugoslavije rezultirao je suzdržanim prihvatom i njihovom slabom integracijom u Švedskoj. Za mene je jedina prirodna reakcija bila da se borim za jednaka prava za sve

U svom govoru u Zagrebu spomenuli ste da je jedan od razloga vašeg angažmana i rada s izbjeglicama vaša obiteljska priča iz Iraka.

Da, to je točno. Rođena sam za vrijeme genocida koji je tada počinjao u Iraku. U prvih nekoliko mjeseci svoga života s roditeljima i starijim bratom odvedena sam iz našega doma samo zato što nas je režim Sadama Huseina nazivao neprijateljima BAAS-a. Moj otac je nakon ispitivanja trebao krenuti za nama, ali je ostao zatvoren u zloglasnom bagdadskom zatvoru za političke zatvorenike. Godinama kasnije, nakon pada Sadamovog režima, saznali smo da je 1982. strijeljan. U međuvremenu smo bili deportirani na granicu s Iranom, a kasnije i u Iran, gdje smo kao izbjeglice proveli iduće četiri godine. Baš sam jučer od svoje majke saznala da smo na našem putu prema Zapadnoj Europi nakratko boravili i u Dubrovniku, gdje smo također bili zatvoreni. Nakon toga smo narednih godinu i pol kao izbjeglice proveli u Italiji, gdje smo čekali na politički azil koji se nudio unutar postojećih izbjegličkih kvota. Na kraju smo preko Italije dobili politički azil u Švedskoj 1985. godine. Tako je izgledalo mojih prvih pet godina života.

Moja majka je imala tek dvadeset i četiri godine i prije toga je vodila privilegiran život. Onda je iznenada jednog dana nestao njezin identitet i uništena je budućnost njezine obitelji. Naše godine u Iranu bile su poprilično intenzivne, ispunjene teškoćama i ugnjetavanjem jer nismo bili Iranci, a ni Arapi. Bila nam je ograničena svaka mogućnost za rad, uskraćen pristup stanovanju i ubijene sve nade u budućnost. Sveukupno iskustvo za nas djecu u Italiji bilo je pozitivno, iako je stalna prisutnost nesigurne budućnosti umanjivala našu vjeru da će nam se životi ikada obnoviti. Bili smo smješteni kod jedne talijanske obitelji koja je bila ljubazna i od velike pomoći, a pomagala nam je i crkva. No bili smo bez korijena.

Demokracija je krhka

Kao aktivistica, s navršenih petnaest godina, bili ste aktivni i u pomaganju izbjeglicama koji su dolazili s ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije. Što je bio razlog da ste već tako mladi uključili u politiku?

Za vrijeme ratova na Balkanu dolazak otprilike 80.000 izbjeglica iz Jugoslavije rezultirao je suzdržanim prihvatom i njihovom slabom integracijom u Švedskoj. Politički diskurs prema njima postajao je sve negativniji, što je na koncu dovelo do napetosti. Kasnije smo svjedočili usponu neonacista, nasilja i govora mržnje, koji su postajali sve intenzivniji i vidljiviji. Grad u kojem sam tada živjela primio je oko tisuću izbjeglica i bili su mi jako blizu srcu; smatrala sam da je jedino ispravno da brinemo o onima u potrebi, baš kao što je nekada i mojoj obitelji trebala potpora. Ako ništa drugo, iz prve ruke sam znala da se borimo protiv diskriminacije i nepravde. Za mene je jedina prirodna reakcija bila da se borim za jednaka prava za sve. S vremenom je nastao pokret Youth Against Racism i sa sugrađanima istomišljenicima osnovala sam lokalnu ekspozituru ove organizacije kako bismo ustali protiv neonacizma u našoj zajednici.

Budućnost neovisnog Kurdistana vidim jedino onda ako za to postoji jaka podrška međunarodne zajednice, čvrste diplomatske veze i regionalni saveznici. Bilo koji drugi pristup uzrokovao bi još veću nestabilnost u inače nestabilnoj regiji

Dvije godine nakon zatvaranja granica i dotadašnjih izbjegličkih ruta situacija se u Europi čini gorom nego ikad. Istovremeno, mediji rijetko izvještavaju o nasilnim vraćanjima, dok su deportacije svakodnevne. Koje je vaše mišljenje o aktualnoj situaciji?

Dešavanja u posljednje dvije godine pokazuju da Europa više ne poštuje samu bit ljudskih prava ni međunarodno humanitarno pravo. Gledajući samu srž Europske unije, vidimo da je ona jaka samo onda kada je jaka njezina najslabija karika – jedinstvo, koje se sve češće ugrožava osporavanjem europskog identiteta. Pitanje migracija postalo je politizirano u negativnom smislu, što je omogućilo širenje straha i dozvolilo da populizam preuzme kontrolu nad fundamentalnim razumijevanjem što znači pravo na dobivanje azila. Jednom kada se makne čovjek i ostave brojevi, onda se ljudima oduzima mogućnost razumijevanja drugog čovjeka i svih njegovih ožiljaka, strahova i želja za pripadanjem. Izgubi se mogućnost empatije i to je zapravo ono što je Europa izgubila – mogućnost da vidi ljude umjesto brojeva.

Kako je došlo do toga da mediji više nisu zainteresirani za pokrivanje teme migracija? Ako usporedimo izvještavanje u odnosu na prije dvije godine, vidjet ćemo da nema izvještaja o stradanjima izbjeglica. Jesu li ljudi u migracijama iznova postali nevidljivima?

Riječ je o kombinaciji nekoliko faktora, a jedan od njih je svakako i politički diskurs. Kada političko vodstvo traži jaču potporu društva, povijesna taktika koja osigurava relativan uspjeh među biračima je proizvodnja straha. Dakle, kao lančana reakcija, političari signaliziraju i dodaju sve negativne pridjeve temi migracija kako bi dobili veću podršku i povećali izglede za svoj mandat, koji onda kontrolira i aspekt sigurnosti, dok talasanje dovodi samo do toga da javno mnijenje prestaje favorizirati izbjeglice. Za dobivanje veće medijske pokrivenost teme migracija potrebna je pozitivna ili negativna naracija. Nažalost, pozitivne priče obično zahtijevaju holističku podršku svih sektora, kako političkog tako i onog medijskog. Jednostavno rečeno, javni interes veoma lako zanijemi na patnju ‘drugih’.

U tom smislu, kako komentirate odluke EU-a da pomogne libijskim vlastima u presretanju i zaustavljanju ljudi u migracijama i njihovoj detenciji?

Riječ je o sličnoj suradnji koja već postoji s jednom drugom autokratskom državom, Turskom, uz nekoliko dodatnih i složenih činjenica. Libija je slaba država koja jedva preživljava građanske nemire. Ako pomažemo državi koja nema nikakvog osjećaja za ljudske živote, onda vidimo da EU krši ono što je etički, pravno i moralno ispravno.

U Švedskoj, koja se i dalje doživljava kao jedna od najprogresivnijih europskih država, radikalno desne organizacije konstantno napadaju izbjeglice. Neke od tih organizacija, poput Nordic Resistance Movementa, napale su više od 40 prihvatilišta za izbjeglice. Je li to znak da je i u nordijskim državama došlo do krize ideje socijalne države i uopće ideje tolerancije?

Demokracija je krhka. Isto tako i socijalna država. To je društveni ugovor između vlade i njezinih građana, a temeljni dio funkcionalne države koja se razvija je vlada koja se oslanja na civilno društvo. Ukratko, NRM je svoje prijetnje s interneta preselio u javni prostor, tako da danas moramo bez prestanka raditi kako bismo zaštitili sva demokratska prava i principe. Tolerancija i prihvaćanje su procesi koji neprekidno traju. A trenutak je da protiv NRM-a iskoristimo sav pravni i sudski okvir kako bismo radikalnim skupinama zabranili da zloupotrebljavaju pravo na slobodu govora. Ne bih rekla da smo trenutno u krizi, ali to bi nam se izuzetno lako moglo dogoditi ako dopustimo normalizaciju rasizma, ksenofobije, antisemitizma i islamofobije.

Odnos kulture prema religiji

Mislite li da su onda migracije postale najvažnija politička tema u parlamentarnim demokracijama, pogotovo imajući u vidu su to bile i na nedavnim njemačkim izborima?

Da, vjerujem da migracije jesu i da će ostati pojedinačno najvažnije pitanje kada procjenjujemo budućnost Europe. Prošli izbori pokazali su nam da se pitanja migracija i azila nalaze u samom vrhu tema. I na predstojećim švedskim izborima migracijske politike bit će snažna tema za određivanje smjera aktualne vlade, kao i oporbe.

Dolazite iz iračke kurdske zajednice. Nakon nedavno održanog referenduma o stvaranju kurdske države na području Iraka, kako vidite budućnost Kurda?

Ovo pitanje zahtijeva puno više prostora od ovoga koji imamo. Budućnost neovisnog Kurdistana vidim jedino onda ako za to postoji jaka podrška međunarodne zajednice, čvrste diplomatske veze i regionalni saveznici. Nadalje, ključni faktori za budućnost uključuju i bilateralnu trgovinu i otvoreni dijalog sa susjedima u regiji. Bilo koji drugi pristup uzrokovao bi još veću nestabilnost u inače nestabilnoj regiji. Kurdski narod i njegova vlada spremni su na dijalog, ali ne na osnovu trenutnog ultimatuma – nulte ponude Iraka. Ako govorimo o izbjeglicama, kurdske izbjeglice s kojima sam se susrela tražili su sigurnost od Daeša, čiji su ih pripadnici progonili, mučili i silovali jer su Kurde odlučili proglasiti nevjernicima. U usporedbi s drugim nacijama, recimo Sirijcima, tijekom 2015. među izbjeglicama je bio mali broj Kurda, iako je te iste godine oko 100.000 Kurda pobjeglo iz Sirije i Iraka u Kurdistan i Tursku.

Kada govorimo o muslimanskim ženama, što je područje kojim se također bavite, to često činimo iz europske perspektive. Na koji je način moguće govoriti o pravima muslimanki, koje su uz djecu najugroženija skupina među izbjeglicama?

Riječ je o izuzetno važnom pitanju, ali i veoma kontroverznom, ovisno o tome pitate li sekularnu ili konzervativnu stranu unutar muslimanskog svijeta. Kada se govori o ljudskim pravima, perspektiva nije bazirana na rodu ili religiji. Zato bih ovdje, prije svega, gledala više na perspektivu nego na demokratski princip, koji razlikuje strukturalno i patrijarhalno ugnjetavanje od temeljnih prava na prakticiranje vlastite religije. Ako promatramo ženska prava kao prava muslimanki, baš kao i u svim drugim religijama, sloboda vjeroispovijesti trebala bi se primjenjivati na isti način. No tradicija i kultura obično se prepoznaju kao vjerski alati koji ženama nameću nove na već postojeće rane. Činjenično i dubinsko poznavanje odnosa kulture prema religiji i obrnuto bilo bi dobro polazište za rješavanje ove teme.

1/1