>

novosti logo

Društvo Društvo

Tradicija želje za pobunom

Aktualne demonstracije u Hong Kongu, čiji je povod donošenje Zakona o ekstradiciji, samo su jedna epizoda u dugoj tradiciji nemira u tom gradu. Hongkonžani su se bunili još pod britanskom upravom, a prvi val otpora protiv pritiska Kine, tzv. pokret kišobrana, pojavio se 2014. godine

Što se događa u Hong Kongu, gradu koji je 150 godina bio britanskom kolonijom, a sada je dijelom Kine, ali pod vrlo specifičnim uvjetima? Britanskom kolonijom postao je 1842. godine, završetkom Prvog opijumskog rata, u kojem su se Britanci borili za pravo svoje istočnoindijske kompanije da prodaje opijum u Kini. Tako je započela ‘zapadna demokracija’ na jugoistoku Azije. Najprije kontrolom niza manjih luka da bi se međunarodna trgovina mogla nesmetano odvijati, a onda i okolnog zemljišta na kojemu je bio smješten grad. U igri međunarodnih sila toga vremena Britanija je dobila vremenski ograničeno pravo na poseban status grada, pravo da njime upravlja 99 godina, koje je isteklo 1997. godine. Hong Kong više nije, a nije nikada ozbiljno ni bio autonomnom teritorijom, te je sada dio Narodne Republike Kine, pod čudnim ugovorom o ‘jednoj zemlji i dva sistema’. Riječ je o formuli koju je osmislio veliki kineski ‘reformator’ Deng Xiaoping. Prijelazni period do potpune integracije u kinesku državu određen je na 50 godina, što znači da bi 2047. grad potpao pod redovnu kinesku vlast, a stupanj autonomije određivao bi se slično drugim velikim kineskim gradovima.

Demonstranti, koje gotovo svi svjetski mediji nazivaju prodemokratskima, boje se da u prvom planu nije progon klasičnog kriminala, već onoga što Kina shvaća kao prekomjernu političku disidenciju

No uzmimo analogiju s Brexitom, iako se ovdje formalno radi o integraciji – pripojenju, a u slučaju Britanije o dezintegraciji – odvajanju. Što će se tada dogoditi, nitko ne zna. Hoće li to biti ‘tvrdo’ pripajanje ili koncilijantno dogovorno, što će se sve do tada u odnosu sila u svijetu promijeniti, kako će tada izgledati Kina, a ne samo Hong Kong, a kako nekadašnji Zapad? Sva ta pitanja u nestabilnom današnjem svijetu izgledaju poput ulaženja u područje naučne fantastike u kojoj je u budućnosti sve moguće, iako žanr govori o našem realnom sada. U ovom trenutku Hong Kong je poluautonomna teritorija koja ima svoje vlastito zakonodavstvo, porezni sistem, politiku useljavanja. Dakle, drugi sistem negoli Kina. Jedino što je ugovoreno kao već sada zajedničko s Kinom jest vanjska politika i obrana. No da li je i to moguće provoditi u situaciji kada su upravo represivni aparati države Kine i grada Hong Konga glavnom metom demonstranata? Jer u gradu već dugo traju demonstracije. One su u zadnjih mjesec dana eskalirale pa su svakodnevno u vijestima svjetskih medija, no traju puno dulje. I više od toga, one se, osim ovih zadnjih za početak kojih možemo uzeti 2017. godinu, ciklički ponavljaju. Ovaj grad ima tradiciju želje za pobunom. Naime, postojao je prvi val otpora, tzv. pokret kišobrana usmjeren protiv pritisaka Kine još od 2014. godine. A i to je samo epizoda (u kojoj demonstranti nisu polučili svoje ciljeve, ali su se obećali vratiti) u dugoj tradiciji nemira u tom gradu. Hongkonžani su se bunili već i pod britanskom upravom, tako da su masovni prosvjedi na neki način upisani u DNK grada.

A što se to novo sada događa? Zadnja tri mjeseca u središtu pažnje demonstranata je Zakon o ekstradiciji koji bi omogućavao da optuženi za zločine na drugim teritorijima budu izručeni zemljama gdje su zločine počinili. Takvog zakona grad do sada nije imao pa možemo spekulirati, a ima i niz dokazanih primjera, da je postao utočištem prekršitelja zakona iz drugih, uglavnom okolnih zemalja. To vrijedi za Tajvan (koji Kina ne priznaje), ali i za samu državu Kinu. I tu je kvaka. Jer sada dolazimo na teren ljudskih prava i politička pitanja o kakvim kršiteljima zakona će tu biti riječi. Demonstranti, koje gotovo svi svjetski mediji nazivaju prodemokratskima, boje se da tu u prvom planu nije progon klasičnog kriminala, već onoga što Kina shvaća kao prekomjernu političku disidenciju. Što bi to moglo biti, nije najjasnije niti jednoj strani u sukobu. Točnije, razne grupe među prosvjednicima vrlo različito shvaćaju mjere ‘neposlušnosti’, a i gradske vlasti kao i Kina taktiziraju u prozivanju politički nepoćudnih. Jednom su to građani kao žrtve huligana, drugi puta i ‘teroristi’ među njima. Glavna struja među demonstrantima tvrdi da će tim zakonom biti napadnuta stečena ljudska prava, poput onoga na slobodu mišljenja i izražavanja te javnog okupljanja. A to su tekovine koje u Hong Kongu postoje, dok u Kini ne. Ili je barem svađa oko stupnja tih sloboda. No to pitanje bilo je povod, a zahtjevi demonstranata su se s vremenom širili i zaoštravali.

Najzaoštrenije bi to bilo izraziti postojanjem dijela stanovništva koje hoće potpunu autonomiju i koje se ne miri s činjenicom prijelaznog perioda integracije u kinesku državu. Postoje čak i istraživanja na nivou problema smatraju li se Hongkonžani uopće Kinezima i rezultat je da oko 70 posto ispitanih odgovara negativno. Dakle, postoji element koji se doživljava kao ‘hongkonška nacija’. Drugu krajnost predstavljaju oni koji ne samo da se smatraju Kinezima, već im je i proces integracije prespor. A takvih ima i u izabranim tijelima vlasti grada, čiji način biranja sada postaje nova točka prijepora – ‘prodemokrati’ bi rekli manipulativno izabranih organa – a oni imaju potporu od 40 posto birača. No govoreći s točke legalnosti, a legitimnost se očito shvaća toliko suprotno da milijuni izlaze na ulice da bi je negirali, prokineski orijentirani građani imaju svoje legitimne predstavnike u tijelima vlasti, koji su ondje dospjeli koristeći upravo formalnu višestranačku demokraciju koja u Hong Kongu nije upitna.

Interesantno je da u gradskom parlamentu trećinu imaju ne zastupnici građana, već različitih poslovnih udruženja, što dovodi do dubljeg ideološkog problema

Gradonačelnicu ili glavnu upraviteljicu oblasti, a to je sada Carrie Lam, izabralo je tijelo izbornog komiteta koje broji 1.200 članova. Problem koji demonstranti ističu jest da ona, ali i drugi, naročito legislativni organi, nisu neposredno birani, već da sistem omogućava neproporcionalan utjecaj Pekinga na odvijanje demokratskih procesa. Interesantno je da u gradskom parlamentu trećinu imaju ne zastupnici građana, već različitih poslovnih udruženja, što dovodi do dubljeg ideološkog problema. A on itekako ima veze i s tim tko sve prosvjeduje, a tko zagovara ‘red i mir’ u gradu. Naime, tzv. poslovna zajednica je po tom pitanju duboko podijeljena, jer su podijeljeni i njezini realni materijalni interesi. Drugim riječima kazano: bogati lelujaju između većih izgleda trgovanja s velikom Kinom i neposlušnosti spram nje i okretanja drugim globalnim tržištima. Hong Kong je veliki svjetski financijski centar, što u prijevodu znači da je u gradu puno špekulativnog kapitala. Ovdje treba podsjetiti da kada govorimo o neoliberalnoj globalizaciji, počinjemo uvijek s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom. No i Deng Xiaoping je bio dio tog paketa. Tako da posljedice neoliberalnog zaoštravanja suprotnosti među stanovništvom u grad dolaze s dvije strane. I s bivšeg Istoka i s bivšeg Zapada. Bitno je shvatiti da, dalje od ideologije ljudskih prava, ekonomsko raslojavanje i privredno nazadovanje za većinu stanovništva, uz enormna bogaćenja manjine, dolazi i iz ‘zemlje’ (Kine) i iz ‘svijeta’ (međunarodnog biznisa, kakav je danas). Tragika grada, ako se o njoj može govoriti, bitno je socijalna, a ne samo civilno-pravna. On naime gubi na značenju i sada predstavlja samo zanemarivih tri posto BDP-a Kine, a prije je činio od 15 posto do, po nekima, i četvrtinu tog proizvoda. A deindustrijalizacija, po britanskom receptu započeta kući, prenijela se, pogađate, i na koloniju. Zato ridikulozno izgledaju britanske zastave u nekih demonstranata, kao žal za pripadnošću ‘slobodnom svijetu’. Ali tom istom ‘slobodnom svijetu’, shvatimo li ga samo ekonomski, sada pripada i Kina. Uostalom, sam termin je hladnoratovski.

No nije to u centru problema. Osnovni transfer je onaj s gorućih ekonomskih pitanja koja je zakuhao Zapad i koji sada nema volje da ih rješava ni kod kuće, a kamoli u tamo nekoj bivšoj koloniji. Nastavila ih je Kina svojom politikom dodvoravanja postojećim i stvaranjem vlastitih tajkuna koji parazitiraju na ekonomskoj strukturi grada. To za život običnih ljudi znači pad standarda, fleksibilizaciju radnih odnosa, nesigurnost zaposlenja, špekulacije gradskim zemljištem i sl. Transfer u ‘antikomunizam’ zato je krajnje redukcionistički, a tu se i ne radi toliko o pitaju komunizma koliko o nekom širem antikineskom resantimanu. Jer Kina je prvi veliki ‘kolektivni’ poduzetnik pred očima nazadujućeg stanovništva. Samo što demonstranti umjesto socijalne osviještenosti i borbe za društvene reforme sve prebacuju na teren ‘prava na informiranje’, policijske brutalnosti, demokratskog deficita institucija itd. Pa za to im ne treba samo Kina kao najvidljiviji neprijatelj.

U pravu su ljevičari koji najprije vide u svakom masovnom pokretu odozdo, a takav je i ovaj hongkonški protest, prvenstveno socijalni impuls koji se može manipulativno preusmjeriti u raznim pa i nacionalističkim pravcima. O tome bismo mi već trebali nešto znati. Drugi je par rukava što je organizirana ljevica toliko slaba da je svjetski mejnstrim mediji – a što ne bi kada mogu – ni ne vide kao faktor. Da, izvještava se da postoje i kontrademonstracije, one u potporu gradskim vlastima ili kineskoj državi, ali uglavnom samo u lijevim medijima. A i tu su motivi, oni poznati o ‘pravoj’ i ‘krivoj’ ljevici, itekako prisutni. Jer motivacija za mahanje crvenom kineskom zastavom danas može biti doista svakakva. Sve je stvar konteksta.

Pa tko onda masovno demonstrira? Važno je primijetiti da su to uglavnom mladi. Uostalom, prije pet godina predzadnji val pokreta je i počeo kao studentski. No tu su i slobodne profesije, mali privrednici itd. iz čega veliki mediji zaključuju kako su u protestima predstavljeni svi dijelovi društva. A kako se ponašaju velike sile pošto je pobuna eskalacijom postala internacionalno vidljiva? U SAD-u daju mlake izjave, iz EU-a još konvencionalnije, gdje se, naravno, brani pravo na prosvjede, osuđuje policijsko nasilje, ne i ono demonstranata, a sve ide ka pozivanju da se taj sukob okonča, da se vrati ‘red i mir’ na ulice grada, kojemu nemiri i privredno štete. Sjetimo se samo panike kada su demonstranti okupirali zračnu luku. Ona je bila veća nego u slučajevima kada su upadali u institucije vlasti i ‘skrnavili’ njezine simbole. A baš na to ‘osjetljiva’ je Kina, manje realno, a više doktrinarno. Teze da u njoj vlada strah da ako bi prodemokratski demonstranti u svojim zahtjevima za autonomijom u većoj mjeri uspjeli, to bi se moglo preliti na druge kineske gradove, ne djeluju uvjerljivo. Kina je ustvari vrlo suzdržana i usprkos egzerciranju vojnih vježbi u blizini grada i sličnom folkloru ide na taktiku iscrpljivanja. O nekom ozbiljnom većem uplitanju u smislu vojne intervencije ne može biti ni govora. Znaju to i demonstranti pa njihov bijes i masovnost osciliraju, jer vide da ne mogu čak ni smijeniti svoju gradonačelnicu Lam, a ona usprkos reteriranju i izvinjavanju građanima za kaos ne odstupa do kraja ni od primjene spornog zakona (stavila ga je djelomično na čekanje), a niti daje ostavku. To su paradoksi demokracije na ulici danas, a za usporedbu možemo uzeti Francusku. Mase su na ulicama, bijes je velik, a ne padaju vlade. Inače, Francuska je dobar primjer i za usporedbu nasilnosti događanja. Jedna demonstrantica u Hong Kongu je u sukobima s policijom izgubila oko, ima ranjenih, mrtvih nema u obračunima, ali nekolicina ljudi je demonstrativno počinila samoubojstvo (to se u Francuskoj ne događa). No razmjeri policijske brutalnosti i posljedice toga su u usporedbi s pobunom ‘žutih prsluka’ gotovo 1:100. U Francuskoj je stotine ljudi osakaćeno, bilo je i mrtvih pa niti jedna zemlja ‘slobodnog svijeta’ nije intervenirala nekim proglasom protiv francuskih vlasti. Nitko nije čak ni pozvao na prekide demonstracija. Kao da redovno izvanredno stanje u nekim ‘razvijenim demokracijama’ vlastima postaje i poželjnim.

I što će onda biti razrješenje? Vjerojatno smanjenje prosvjeda tokom vremena i njihova ‘normalizacija’. Demonstracije neće uspjeti postati pobunom. Nekog dobrog rješenja u ovakvom odnosu snaga i ovakvom svijetu, koji se konfliktno prelama, u nekim trenucima i u nekim žarišnim točkama, nema na vidiku.

1/2