>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Utješna nagrada

Tunis nije završio u humanitarnom limbu, građanskom ratu ili pod raketama prošlogodišnjih Nobelovih slavljenika – oni koji su ga milostivo odlučili ostaviti na miru, sada mu za taj mir dodjeljuju priznanje

Vijest da je norveški Nobelov komitet nagradu za mir dodijelio Tuniskom kvartetu za nacionalni dijalog, širokoj društvenoj asocijaciji koja okuplja sindikaliste, kapitaliste, ljudskopravaške udruge i odvjetnike – ali ne i vojne zapovjednike, komandante specijalnih jedinica ili stručnjake za balistiku – dočekana je s golemim olakšanjem na potezu od Bliskog istoka do Sjeverne Afrike. Posljednjih godina, naime, kada god je ugledni odbor odlučio upisati u povijest mirotvorstva nekoga tko igrom slučaja raspolaže sredstvima za vođenje rata, razmjerno brzo bi uslijedila katastrofa. Vođeni bizarnom pretpostavkom da pigmentacija nečije kože može biti garancija svjetskog mira, 2009. su milijun eura uplatili na račun Baracka Obame, koji je u tom trenutku odgovornu dužnost predsjednika SAD-a stigao obavljati punih jedanaest dana: laureat je u idućih sedam godina napao isto toliko stranih država, preorao bombama Irak, Pakistan i Siriju, samo pomoću dronova smaknuo više ljudi nego što ih je ubijeno u napadu na njujorške ‘Blizance’ i usput posmicao na tisuće civila.

Ohrabreni ovim uspjesima, norveški eksperti za pacifikaciju međunarodnih odnosa tri godine kasnije nagrađuju Evropsku uniju kao projekt koji je pretvorio ‘kontinent rata u kontinent mira’: briselska hipijevska komuna, ne želeći zaostati za američkim uzorom, od tada je pokrenula tri nove inozemne vojne intervencije tako da ih sada vodi ukupno petnaest, iz raketnih bacača zasipala je demokratskim vrijednostima domicilno stanovništvo od Libije do Afganistana, a odnedavno, evo, interne odnose vlastitih članica uspješno regulira bodljikavom žicom.

‘Pluralističku demokraciju u Tunisu’ najuputnije bi bilo shvatiti kao eufemizam za ekonomsko posrtanje, fragilnu političku ravnotežu i niz retrogradnih mjera koje poput duge sjene prate stidljivo tapkanje prema proklamiranim zapadnjačkim idealima

Početak oktobra, drugim riječima – kada Nobelov komitet tradicionalno proglašava osobu ili instituciju koji su najviše doprinijeli miru u svijetu – za svjetski je mir najrizičnije doba: već do ranog decembra, kada se zlatna medalja s Nobelovim profilom dodjeljuje na velikoj svečanosti u Stockholmu, dobitnik će, samo ako mu tehnološki resursi dopuste, bombardirati barem dvije-tri suverene države i likvidirati nekoliko stotina civila. Što više mirotvoraca proglašavamo, ukratko, sve smo bliži hobsovskom stanju rata sviju protiv svih: ozbiljno nam prijeti nešto kao Nobellum omnium contra omnes. Već se pojavila i hipoteza da komitet zapravo pokušava dosljedno nastaviti tradiciju velikana po kojem je nagrada nazvana, osvjedočenog zagovornika mirnog rješavanja sukoba kojeg povijest pamti uglavnom po stvaranju efikasnog oružja za masovna ubojstva. Ne čudi stoga posvemašnja strepnja nakon što su kladioničari dojavili da među ovogodišnjim kandidatkinjama i kandidatima najbolje kotira Angela Merkel, strastvena zagovornica osnivanja ujedinjene armije Evropske unije; oprezniji su sumnjičavo pogledavali čak i prema drugoplasiranom papi Franji, ne isključujući mogućnost da bi onih stotinjak pripadnika Švicarske garde mogli vrlo brzo, dobije li poglavar Katoličke Crkve priznanje, isukati rapire i nazubiti halebarde pa krenuti u ofanzivu na susjednu Italiju.

Podjednako je, zato, razumljivo i olakšanje šire javnosti kada je pouzdano ustanovljeno da se među organizacije Tuniskog kvarteta zbilja nije prošvercao niti jedan bataljon, pomorska eskadrila ili kakav omanji pričuvni vod, pa bi ovogodišnja dodjela utoliko mogla proći bez kolateralnih žrtava. A razumljivo je, konačno, i što je odmah potom splasnuo interes za stvarne domete ‘odlučnog doprinosa izgradnji pluralističke demokracije u Tunisu’, za što je komitet posebno pohvalio pobjednike. Pa se nije pretjerano govorilo o tome kako ta pluralistička demokracija u Tunisu danas točno izgleda: nisu se spominjale ekonomske elite i vlasnici medija koji su neokrznuti prošli kroz tranziciju iz Ben Alijevog režima u višestranački prezent, ni ‘duboka država’ koja još uvijek skriva zločine policije i vojske iz onoga doba, ni nedavno ozakonjenje smrtne kazne nakon četvrt stoljeća zabrane, ni gospodarska stagnacija i visoka stopa nezaposlenosti… ‘Pluralističku demokraciju u Tunisu’, ukratko, najuputnije bi bilo shvatiti kao eufemizam za ekonomsko posrtanje, fragilnu političku ravnotežu i niz retrogradnih mjera koje poput duge sjene prate stidljivo tapkanje prema proklamiranim zapadnjačkim idealima. Ako ta demokracija ipak ima neku vrijednost, ona se sastoji samo u tome što Tunis nije – poput većine država trajno unakaženih Arapskim proljećem – završio u humanitarnom limbu, građanskom ratu ili pod dalekometnim vatrometom prošlogodišnjih Nobelovih slavljenika. Perverzija je tako potpuna: oni koji su ga milostivo odlučili ostaviti na miru, sada mu za taj mir dodjeljuju priznanje, dok nagrađivanje Tuniskog kvarteta funkcionira otprilike kao kolektivno ograđivanje od NATO-ovih raketa.

Prisjetimo li se još i fantomske pomoći od četrdeset milijardi dolara, koju je grupa G-8 glasno obećavala već u prvim danima nakon Revolucije jasmina samo zato da bi obećanje podjednako brzo zaboravila, u ‘pozitivnom primjeru regije’ – kako Tunisu ovih dana papagajski tepaju svjetski mediji – vidimo tek negativ promašenih politika Zapada. Valjda se baš zato, promatrajući izdaleka, čini da je ovogodišnja Nobelova nagrada Tunižanima zamišljena uglavnom kao utješna: barem ih, eto, promašena politika za sada nije ničim gađala.

1/1