>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Nobelova nakarada

Činjenica da je Nobel za književnost ove godine otišao Peteru Handkeu nikoga ne bi trebala čuditi – u 119 godina postojanja nagrade ona je već dodijeljena zagovorniku fašizma Knutu Hamsunu i proroku britanskog imperijalizma Rudyardu Kiplingu, a zahvaljujući političkim kalkulacijama žirija dobivali su je Winston Churchill i Aleksandar Solženjicin

Austrijski pisac Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i verbalni podržavatelj politike ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, prestao je davati izjave za medije. Uhvaćen ispred ograde svoje kuće, iznerviran pitanjima o politici novinara austrijskog ORF-a, izjavio je da nitko od novinara nije vjerojatno pročitao nijednu njegovu knjigu i da niz komentara Nobelove nagrade samo pokazuje kako svijet površno reagira. Napadajući novinare zbog njihovih pitanja, Handke je zaboravio da ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori. Ipak, danas je nešto umjereniji u odnosu na devedesete kada je, suočen s leševima i dokazima o srpskim zločinima, poručio da novinari koji postavljaju takva pitanja iste te leševe mogu sebi nabiti u guzicu. Uostalom, nije nužno pročitati Handkeove knjige da bi se moglo reagirati na njegove političke izjave.

Danas je Handke nešto umjereniji u odnosu na devedesete kada je, suočen s leševima i dokazima o srpskim zločinima, poručio da novinari koji postavljaju takva pitanja iste te leševe mogu sebi nabiti u guzicu

Kritike koje na njegov račun traju još od devedesetih, kada je u liku Slobodana Miloševića vidio spasitelja Jugoslavije, a ne ratnog zločinca, započele su najviše zbog njegovog teksta ‘Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju’, napisanog 1996. godine. Trivije radi, prijevod ove knjige na engleski trenutno ruši sve moguće rekorde i dostiže cijenu od vrtoglavih tisuću i po dolara na internetu. Iako se trenutno Handkea pokušava obraniti kao pisca, to je nemoguće kada se govori o njemu kao političkom biću. Najgori primjer nepreuzimanja odgovornosti i relativizacije njegovih izjava predstavljaju Henrik Petersen i Rebecka Karde iz tima koji evaluira nominacije za Nobelovu nagradu za književnost i daje preporuke za laureate Švedskoj akademiji, koji su medijski plasirali tvrdnju da je riječ o ‘antinacionalistu’ koji je zagovarao mir.

Nisu kod Handkea problematični jedino spomenuti tekst i izjave koje daje novinarima, pokazujući politički idiotizam. Problematična je njegova ignorancija realnosti i nedostatak osjećaja za pravdu koji su se najbolje mogli vidjeti u prijateljstvu s nekadašnjim predsjednikom Srbije Miloševićem u trenutku dok je ovaj ratovao po bivšoj Jugoslaviji i vlastite građane držao u bijedi i izolaciji. Handke tada nije prošetao po Srbiji i vidio jad i bijedu koja se nalazila posvuda. Kasnije, iako je Handke odbio svjedočiti u Miloševićevu korist, nekoliko puta je prisustvovao njegovom haškom suđenju, a govorio je i na njegovom sprovodu 2006. godine.

Svi oni koji Handkeove izjave danas relativiziraju i brane ga kao književnika ističu prije svega njegovu literarnu vrijednost, koja je neosporna čak i među njegovim najvećim kritičarima. Podsjetimo, s Wimom Wendersom radio je na četiri filma, bio je koscenarist njegovog filmskog klasika ‘Nebo nad Berlinom’, a kao pisac bio je i miljenik književne publike koja je gutala njegove romane poput ‘Kratko pismo za dugo rastajanje’ i ‘Strah golmana pred jedanaestercem’, dok je kritika slavila ‘Užas praznine’. Međutim, pritom se namjerno prešućuje da je sve, pa i književnost, pod utjecajem politike, a posebno je pitanje politika žiriranja, odnosno tko će i kada biti nagrađen. S druge strane ulazi se u psihologiziranje i kao uzrok spornih stavova predstavlja autorovo odrastanje.

Na političke izjave Handke je dobio političku reakciju i u tome nema ništa pogrešno. Međutim, dodjeljivanje Nobelove nagrade piscu kojeg veliki dio književne scene desetljećima ignorira pokazuje da je riječ i o političkoj odluci Švedske akademije i članova žirija koja se može tumačiti kao pokušaj jasne rehabilitacije Handkea. Ali književnici, kao ni svi drugi, nisu izuzeti od odgovornosti za svoje riječi i djela.

Činjenica da je Nobelova nagrada za ovu godinu otišla Handkeu zapravo više nikoga ne bi trebala čuditi. Osnovana 1901. godine s velikim ambicijama, nagrada je desetljećima ostajala zatvorena za pisce izvan Europe i Sjeverne Amerike. Sve do sredine osamdesetih niti jedan pisac iz Afrike, Kine ili arapskih država nije je osvojio. Također, kako je primijetio Boris Postnikov u prošlom broju Novosti, samo je 15 ženskih autorica do danas dobilo ovu nagradu. Ove godine nagradu za 2018. dobila je Olga Tokarczuk jer se prošle godine odabir i dodjela nisu održali zbog afere zataškavanja silovanja nad 18 žena koja je počinio bliski suradnik Švedske akademije, fotograf Jean-Claude Arnault. Među članovima Švedske akademije koji čine žiri za književnost nalaze se isključivo Šveđani, a žena nikada nije bila predsjednica žirija.

Ovakve odluke predstavljaju veliki šamar i našim autorima koji su u vremenu zla i nasilja pokušavali ostati na strani razuma, protiv nacionalizma i šovinizma koje su neki dobitnici ove nagrade podržavali

Osim svega navedenog, u čemu se zapravo ogleda sva konzervativnost ovog projekta, čak i površno promatranje liste dosadašnjih dobitnika u polju književnosti pokazuje da Handke nije prvi pisac čije je političko djelovanje problematično. Na samom početku te liste nalazi se Joseph Rudyard Kipling koji je nagradu dobio 1907. godine. Bio je zagovornik kolonijalizma, a George Orwell ga je nazivao prorokom britanskog imperijalizma, istovremeno ga ipak braneći od napada onih koji su ga proglašavali fašistom. Kiplinga danas mnogi i dalje doživljavaju kao imperijalista i rasista, poput studenata koji su u Manchesteru prošle godine krečom prebojili mural s njegovom pjesmom ‘Ako’. Za njegovu ‘Knjigu o džungli’, koja spada u obveznu lektiru, brojni kritičari smatraju da polazi s rasističkih osnova.

Puno radikalniji je primjer Knuta Hamsuna. Iako se ni njemu ne mogu osporiti literarna dostignuća, riječ je o čovjeku koji je otvoreno podržavao Hitlera i njemačku okupaciju Norveške. Rasprave koje danas Hamsuna ističu kao važnog pisca i posrnulog čovjeka koji je svoju Nobelovu nagradu poklonio njemačkom ministru propagande, ozloglašenom Josephu Goebbelsu, kao da otvaraju prostor u kojem bi se, na primjer, kod nas moglo slaviti Milu Budaka kao pisca, a ne ustaškog ideologa. Još jedan osvjedočeni desničar, Mario Vargas Llosa, dobio je Nobelovu nagradu za književnost, što je naišlo na žestoke kritike u njegovom rodnom Peruu i ponovno dovelo u pitanje način dodjele same nagrade. Švedska akademija je pritom podbacila kada je trebalo zaštititi Salmana Rushdieja, na kojeg je 1989. godine ajatolah Homeini bacio fatvu.

Iako se članovi Švedske akademije od optužbi za političke odluke najčešće brane izjavama kako je važna samo književna vrijednost, vlastite ih odluke opovrgavaju. Tako je nagradu za književnost dobio Winston Churchill i to u svom drugom mandatu na mjestu premijera Velike Britanije. Također, tu je i stara priča o Aleksandru Solženjicinu za kojeg mnogi i danas tvrde da je nagradu, kao ruski disident, dobio isključivo iz političkih razloga. Spomenimo i, u odnosu na Handkea, umjerenijeg Harolda Pintera koji je zahtijevao puštanje Slobodana Miloševića iz haškog pritvora, pokazavši potpuno nerazumijevanje situacije kada je za etničko čišćenje krivio isključivo Vojislava Šešelja.

Lista skandala mogla bi se upotpuniti i dobitnicima Nobelove nagrade u drugim poljima, u kojima također ne nedostaje politički zanimljivih likova, fašista i rasista. Iz svega navedenog proizlazi da se nagrade često dodjeljuju prema političkim odlukama, a nerijetko i prema različitim kalkulacijama. Koliko god da se Nobelova nagrada upravo zbog svojih kalkulacija i političkih promašaja urušava kao institucija, ovakve odluke ipak predstavljaju veliki šamar i našim autorima koji su u vremenu zla i nasilja pokušavali ostati na strani razuma, protiv nacionalizma i šovinizma koje su neki dobitnici ove nagrade podržavali.

Priča oko Nobelove nagrade za književnost podsjeća i na slučaj Leni Riefenstahl, jedne od najkontroverznijih umjetnica 20. stoljeća, koja je s nacistima dijelila ideje o reprezentaciji tijela, stavove o društvu i propagandnim metodama reprezentacije ideologije u umjetnosti. Upravo je Susan Sontag, koja je svojevremeno kritizirala Handkea zbog njegovih stavova o genocidu u Bosni i Hercegovini, istaknula da godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata Riefenstahl nije odustala od svojih uvjerenja.

Pišući o njenom najkontroverznijem filmskom radu, ‘Trijumfu volje’ iz 1934. godine, nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, Sontag kaže da je problematičan upravo zato što slika nije više jednostavan zapis realnosti, već je realnost konstruirana prema slici koja direktno korespondira s nacističkom idejom čistoće prikazane kroz snažna tijela atleta koji su zadovoljavali ideal arijevske rase. I ‘Trijumf volje’ i Handkeove knjige, posebno one iz šezdesetih, predstavljaju prekretnice kada govorimo o kinematografiji ili književnosti. Ali ideje koje Handke zastupa već više od dva desetljeća i od kojih ne odustaje za žrtve genocida i njihove obitelji znače prije svega nastavak takve politike.

1/5