>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Nobel za privatizaciju

Paul Milgrom i Robert B. Wilson, dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, skromni su ‘dizajneri tržišnih modela’ zaokupljeni rješavanjem konkretnih problema, a ne krupnim ideološkim bitkama. Ali u tome i jest poanta: dodjeljujući im nagradu, Akademija koja je nekada slavila očeve neoliberalizma sada poručuje da je ideološka bitka ionako gotova

Nobel

Nobelova nagrada za književnost ide ove godine američkoj pjesnikinji Louise Glück, što znači da je Švedska akademija nakon duljeg vremena uspjela ne proizvesti svjetski skandal. Eto lijepe prilike da se u kulturnim rubrikama okrenemo drugom Nobelu: onom za ekonomiju. Ne bez razloga, jer dvojica laureata, Paul Milgrom i Robert B. Wilson, svoje će zlatne medalje primiti za izradu novih modela aukcijskog nadmetanja.

OK, profesorski tandem sa Stanforda nije osmislio samo modele za prodaju umjetničkih slika, skupocjenih skulptura i ostalih kulturnjačkih drangulija: žiri nagrade obrazlaže kako su pametne aukcijske formate posebno prilagodili ‘onim dobrima i uslugama koje je teško prodati na tradicionalan način, poput radijskih frekvencija’. Učinili su to – dodaju iz Nobelovog komiteta – na zajedničku korist ‘prodavača, kupaca i poreznih obveznika širom svijeta’. Ili, nešto konkretnije: Milgromov eksperimentalni model premijerno je isproban još 1994. godine, kada je SAD pokrenuo rasprodaju radijskih frekvencija telekomunikacijskim kompanijama, a osigurao je – tvrde ekonomski stručnjaci – da frekvencije ne kupi ona korporacija koja naprosto ponudi najviše novca, nego ona koja će osigurati da budući korisnici interneta i mobilnih telefona budu najzadovoljniji. Zato su, valjda, nakon dodjele Nobela sada tako zadovoljni i svi utjecajniji mediji, strani i domaći. Ugledni ‘The Economist’, recimo, posebno hvali odluku da nagradu dobiju ‘dizajneri tržišnih mehanizama’, ljudi koji rješavaju konkretne, svakodnevne probleme, umjesto da se bakću apstraktnim pitanjima i makroekonomskim začkoljicama. Sve u svemu – koliko se iz laičke perspektive da zaključiti – Nobel za ekonomiju završio je ove godine u pravim rukama. Ili bi se tako barem dalo zaključiti da nije nekoliko sitnih nevolja.

Nevolje

Jedna je primjerice ta da Nobelova nagrada za ekonomiju uopće nije Nobelova nagrada za ekonomiju. Za razliku od svih ostalih koje je onim čuvenim testamentom prije stotinu i nešto godina utemeljio stari Alfred, naime, ovu je osnovala Švedska narodna banka, i to tek 1969. Čak joj i pravo ime glasi nešto drugačije nego što ga mediji u pravilu prenose: zove se ‘Nagrada Švedske narodne banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela’. Ono što je isto, novčani je iznos, zlatna medalja i bizarni proces izbora u kojem nepoznati članovi žirija, bez jasnih kriterija, poskrivećki biraju pobjednika. Nobelovi potomci protiv takve su nagrade često – i uzaludno – rogoborili: njegov pranećak, odvjetnik Peter Nobel, recimo, čitavu je operaciju nazvao ‘PR-ovskim udarom ekonomista koji samo žele poboljšati svoju reputaciju’. Prilično točno, možemo se složiti. Ali uz mali dodatak: svoju reputaciju pomoću lažne nagrade nisu poboljšali svi, nego točno određeni ekonomisti.

Krajem šezdesetih, kada ju je utemeljila, Švedska narodna banka bila je naime u višegodišnjem sukobu s tadašnjom socijaldemokratskom vladom, kritizirajući njene mjere javnog poticanja zapošljavanja i dostupnog stanovanja s pozicija ideologije slobodnog tržišta. Nimalo čudno, stoga, što su neke od prvih ekonomskih Nobela dobili najrazvikaniji slobodnotržišni ideolozi poput Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana. U doba kada se neoliberalna doktrina tek širila s teorijskih margina, Nobel za ekonomiju odigrao je zapaženu ulogu u njenom guranju prema medijskom mainstreamu. S vremenom, nagradu će primiti i neki umjereno lijevi ekonomisti kao što su Joseph Stiglitz ili Paul Krugman, ali mahom kao iznimke od jasnog pravila: popis laureata podugačka je lista starih bijelih muškaraca koji strastveno promiču prednosti i ljepote slobodnog tržišta.

Milgrom i Wilson, vidjeli smo, ipak nisu sasvim takvi: oni su skromni ‘dizajneri tržišnih modela’ zaokupljeni rješavanjem konkretnih problema, a ne krupnim ideološkim bitkama. Ali u tome i jest poanta: dodjeljujući im nagradu, Akademija koja je nekada slavila očeve neoliberalizma poput Friedmana i Hayeka sada nam poručuje da je ideološka bitka ionako gotova. Vrijeme je, ispada, da nakon velikih stratega svoja priznanja pokupi i sitna pješadija: obični izvođači tržišnih radova. Pa zato u popratnom obrazloženju, koje hvali premijernu primjenu Milgromovog aukcijskog formata u prodaji radijskih frekvencija, nema ni govora o tome što je ta prodaja sredinom devedesetih zapravo značila. A značila je – redom – najavu velikog privatizacijskog vala, državno prepuštanje zajedničkog dobra telekomunikacijskim gigantima, početak uspona big tech kompanija do razine na kojoj će postati moćnije od većine država, dirigiranu transformaciju interneta u vlasništvo nekoliko korporacija… Bez prve aukcijske rasprodaje frekvencija – i svih onih koje su zatim uslijedile – naša komunikacija i naši mediji danas bi, drugim riječima, bili itekako drugačiji. Možda bolji, možda lošiji: nikad nećemo saznati. Osnovna zadaća Nobelove nagrade za ekonomiju jest da se takvo nešto niti ne zamisli. Da fake news, klikbejt novinarstvo i ostale čarolije komercijaliziranog interneta ostanu samorazumljiva mjera stvarnosti: da ususret novoj ekonomskoj krizi lakše progutamo vijest kako je Jeff Bezos, vlasnik Amazona, usred pandemije podebljao svoje bogatstvo za 74 milijarde dolara. Medijske vijesti o ovogodišnjem Nobelu za ekonomiju ništa od svega ovoga, naravno, neće spomenuti, jer za njih je svaka privatizacija, uključujući rasprodaju radijskih frekvencija, logična činjenica koja se ne dovodi u pitanje. Sasvim razumljivo, uostalom: Paul Milgrom i Robert B. Wilson – dvojica običnih izvođača privatizacijskih radova – upravo su takve medije pomogli stvoriti.

Fatima

Čim se s laičkog izleta u složene ekonomske sfere vratimo na uže kulturne teme, priča o prednostima slobodnog tržišta, međutim, nepovratno iščezava. U Sjedinjenim Državama filmski režiseri upravo šalju otvoreno pismo Kongresu i Senatu, tražeći hitnu pomoć države kinima: bez javnih financijskih fondova, pišu Clint Eastwood, Martin Scorsese i ostali, propast će oko 70 posto malih i srednjih distributera, trenutno zatvorenih zbog pandemije. U Njemačkoj, vlada već pomaže: 16 milijuna eura odvojeno je u najnovijem paketu posebno za umjetničke galerije, ne bi li se – riječima ministrice kulture Monike Grütters – privremeno ‘stabiliziralo tržište’. Galerije, naravno, nisu jedine: Frankfurtski sajam knjiga, najveći na svijetu, morao je u posljednji trenutak odustati od publike pa se ovih dana svi programi odvijaju onlajn, bez prihoda za organizatore. Velika Britanija istodobno ubrizgava više od milijardu i pol funti u kulturni sektor, ali tamo imaju nesreću da im nadležno ministarstvo vodi Oliver Dowden, čovjek koji se prije nekog vremena proslavio tajnim pismom javnim muzejima, od kojih zahtijeva ‘najkomercijalniji mogući pristup’ kao uvjet za državnu pomoć. Ovoga puta specifičan osjećaj za socijalna pitanja demonstrirao je rijetko nesuvislom reklamnom kampanjom: usred borbe za očuvanje radnih mjesta u kulturi, njegova je vlada objavila oglas s fotografijom balerine i natpisom ‘Fatimin naredni posao mogao bi biti u tehnološkoj industriji (samo što ona to još ne zna)’. Umjesto da se hvali obilnom financijskom injekcijom, Dowden je tako danima morao objašnjavati medijima što je zapravo pokušao poručiti Fatimi i njenim kolegama kulturnjacima, a kolege kulturnjaci za to su se vrijeme zabavljali dopisujući na onaj plakat malo drukčije slogane. Naš favorit: ‘Fatimin naredni posao mogao bi biti spaljivanje kapitalističkih struktura koje njenu umjetnost smatraju nepotrebnom i plesanje na njihovom pepelu (i ona to jebeno dobro zna).’

Pismo

Ma što Oliver Dowden mislio o tome, kroz ova ćemo se vremena teško provući bez elementarne društvene solidarnosti. Zato ovotjednu rubriku zaključujemo pismom podrške koje je više hiljadu američkih književnica i književnika uputilo trans-osobama, reagirajući prvenstveno na nedavne javne istupe J. K. Rowling, autorice ‘Harryja Pottera’ i brojnih transfobnih izjava. ‘Pisma ne rješavaju probleme’, kaže inicijatorica akcije Maureen Johnson, ali barem ‘nose jasnu poruku’. A poruka ovoga puta glasi: ‘Mi smo pisci, urednici, novinari, agenti i profesionalci zaposleni u nakladništvu. Mi vjerujemo u moć riječi. I želimo učiniti ono što možemo kako bismo pomogli da se povijest usmjeri prema pravdi. Zato kažemo: ne-binarni ljudi su ne-binarni, trans-žene su žene, trans-muškarci su muškarci, trans-prava su ljudska prava. Zamjenice kojima se koristite su važne. Vi ste važni. I vi ste voljeni.’ A među potpisnicima nalazimo imena Margaret Atwood, Stephena Kinga, Neila Gaimana

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1