>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vesna Teršelič: Zatočenici smo slavljenja ratova

Voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta: Danas političari koji se distanciraju od pogrešne politike iz 1990-ih, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, dobivaju prijetnje smrću. Nasljeđe tadašnjeg predsjednika Tuđmana ima pozitivni i negativni dio, a s negativnim dijelom naše bi se društvo trebalo baviti. Dobra prilika za to bila je presuda Prliću i drugima, ali je propuštena

U Hrvatskoj je, prema podacima beogradskog Fonda za humanitarno pravo, poginulo nešto više od tisuću građana Srbije. Documenta je utvrdila broj žrtava u zapadnoj Slavoniji i Sisačko-moslavačkoj županiji. Što nam o karakteru rata u Hrvatskoj govori činjenica da je u tim krajevima poginuo podjednak broj Srba i Hrvata?

Prema podacima Documente prikupljenima iz pisanih izvora i od 6890 članova obitelji i poznanika žrtava, nakon zaokruženog većeg dijela terenskog istraživanja, tvrdim da rat u Hrvatskoj ima kompleksan karakter koji uz agresiju i obrambeni rat sadrži i elemente građanskog rata. Kada se opisuje sudbina svake pojedine ubijene ili nestale osobe, uvijek treba vrlo pažljivo sagledati i zabilježiti okolnosti stradanja. Rezultati terenskih istraživanja govore da su promašene pojednostavljene interpretacije. Rat se ne može svesti samo u kategoriju agresije i obrambenog rata.

Povjerenstvo Ministarstva branitelja za žrtve seksualnog zlostavljanja u novom sazivu je donijelo puno negativnih rješenja koja retraumatiziraju preživjele

Zašto je jednom dijelu hrvatskog društva teško priznati da je rat u Hrvatskoj imao karakter građanskog rata?

Zato što smo uhvaćeni u prijepore oko uljepšavanja prošlosti, koju nije moguće uljepšati. U ratu su počinjeni zločini i ono oko čega se sve vrijeme od okončanja oružanih sukoba bave mnogi u društvu je nametanje dominantne interpretacije. U Hrvatskoj je ona opisana i u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu. U javnosti se povećava pritisak da se ona nametne kao jedina istina i da se izbjegnu interpretacije koje odudaraju od nje. Stalno se sužava javni prostor za pluralizam interpretacija. Sada je već posve jasno da nećemo imati jednu interpretaciju ni među povjesničarima i povjesničarkama u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini ili Srbiji. No smatram da je primarna civilizacijska obaveza utvrditi činjenice. Kada pogledamo činjenice koje su već utvrđene van razumne sumnje, kako pred Haškim tribunalom i pravosuđem tako i u znanstvenim istraživanjima, to jasno upućuje na kompleksnost ratnih zbivanja. Problem je emotivne prirode, sve vidljiviji što se više odmičemo od rata, da se unutar pojedinih država, ali i nacionalnih grupa, favorizira ‘naše’ žrtve. Civilizacijski minimum, a to je pijetet prema svim žrtvama, još nije dostignut. Nijedna postjugoslavenska zemlja nije još objavila podatke o svim ubijenima i nestalima. Političari se, doduše, protokolarno klanjaju i žale za svim žrtvama, ali se istovremeno ukopavaju u vlastite pozicije i u proračunima ne izdvajaju sredstva za istraživanja sudbine svih i obeštećenje svih.

Važan čin Marka Jelića

Zašto je tako teško napraviti korak više?

Imamo situaciju u kojoj na komemoracije rijetko dolaze predstavnici skupina s druge strane, a predstavnici građana iz mjesta stradanja se ne stide reći ‘ja bih se u ime naše udruge, institucije, organizacije ili udruženja otišao pokloniti njihovim žrtvama, kada se oni poklone našima’. Po mom mišljenju, civilizacijski ne bi smjelo biti nikakvog uvjetovanja. Svi bi se trebali pokloniti svim žrtvama i priznati činjenice, kao i patnje svih. Treba nam neki novi početak, neki novi jezik izgradnje povjerenja i uvažavanja. Radeći u Documenti sve ove godine, vidim da naše oglašavanje čuje samo jedan dio hrvatskog društva. To je dosta velik dio, ali je to samo jedan dio. Ovaj drugi dio, iz kojeg dolaze optužbe da smo pristrani, ne čuje nas. No možda je protokom vremena najviše u porastu grupa koja ne mari za nasljeđe rata, mada su nepriznate patnje i neprocesuirani zločini nešto što stalno koči bilo kakvu kreativnost i napredak. Dok se ne stvori neki zaokret u kojem bi se s jedne strane priznalo patnje žrtava, a s druge osudilo pogrešne politike, mi se ne možemo pomaknuti. Toliko je pokazatelja koji govore koliko smo zakočeni. U BiH je ubijeno i nestalo 100.000 ljudi, a sada se dovodi u pitanje sam njen opstanak. Podaci o ubijenima objavljeni u ‘Bosanskoj knjizi mrtvih’, kao i podaci iz popisa stanovništva, govore nam što se zapravo dogodilo. Mada popis pokazuje da je najveći broj Hrvata napustio BiH, još se ne osuđuje pogrešna politika koja se tamo vodila.

Tribunal nije prava adresa za izgradnju povjerenja ni za pitanje političke odgovornosti za ratove. Vijeće sigurnosti je i samo trebalo reći nešto o političkoj odgovornosti, a to je izbjeglo

Kada ste nedavno podizali kaznenu prijavu za ratni zločin nad Srbima u Uzdolju kraj Knina 1995., napala vas je skupina građana pred DORH-om, a kada ste malo kasnije podizali kaznenu prijavu za zločin nad Hrvatima u Bogdanovcima 1991., nije bilo nikoga?

Bilo je nekoliko novinara, ali manje nego kada smo DORH-u predavali kaznenu prijavu za zločin u Uzdolju. Podnošenjem kaznenih prijava i raznih priopćenja uvijek tražimo način kako potaknuti na pijetet i kako doprinijeti stvaranju uvjeta u kojima će biti normalno da na komemoraciju jednim žrtvama dođu i pripadnici druge strane. Krenuli smo putem kaznenih prijava, jer samo izjave nisu bile dovoljne, ali uz sve to vjerujem da trebamo raditi na aktivnoj izgradnji povjerenja. Bilo bi strašno važno komemorirati žrtve zajedno.

Kao što je to prošlog ljeta u Gošiću, kod spomenika Srbima ubijenim u Oluji, napravio kninski gradonačelnik Marko Jelić?

To je vrlo važan individualni čin i važno je da su tu bili i neki branitelji, to su važni iskoraci. Naši prijatelji iz Centra za nenasilnu akciju u Sarajevu uspješno rade na poticanju sudjelovanja boraca u komemoracijama za žrtve. To u Hrvatskoj teško zaživljava, jer je kult ratnih heroja toliko snažan da se obeshrabruje i one branitelje koji bi rado izrazili pijetet žrtvama s druge strane. Rekla bih da smo zatočenici slavljenja ratova. Nekada se u središte pažnje stavljalo pobjede iz NOR-a i marginaliziralo žrtve. Danas su u središtu pozornosti branitelji, a civilne žrtve ne mogu ostvariti svoja prava. Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata najavljuje se već tri godine. Žrtve su marginalizirane. Izgradnja povjerenja se ne može bazirati samo na onome što mi radimo, samo na suočavanju s prošlošću, samo na komemoracijama, vlada mora preuzeti odgovornost za priznanje patnje.

Potrebne su neke nove inicijative?

Doista trebamo neko novo ishodište i nove puteve za izgradnju povjerenja. Puteve koji će biti uključivi i koji će povezivati, a ne razdvajati ljude. Situacija na terenu je takva da ljudi prije svega vide žrtve iz svoje nacionalne grupe, i to vide samo njih, pa onda dugo, dugo nikoga, i ne čine ništa da bi se priznale tuđe žrtve. To blokira cijelo društvo.

Tribunal je utvrdio činjenice

Nedavno je Povjerenstvo za žrtve seksualnog zlostavljanja pri Ministarstvu branitelja odbilo priznati status silovanoj Srpkinji, iako su činjenice o njenom zlostavljanju utvrđene na sudu. Documenta je pritom napadnuta zato što je, navodno, brojila krvna zrnca žrtava? Ovako bizaran napad još niste imali?

Oglasili smo se priopćenjem u kojem nacionalnost žrtve nije spominjana, naglašavajući manjak senzibiliteta Ministarstva spram civilnih stradalnika rata. U veljači 2017. odbili su zahtjev preživjele za stjecanjem statusa i ostvarivanjem prava, i to unatoč nepravomoćnoj presudi protiv dvojice pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a. Naglasila bih i da je Povjerenstvo u novom sazivu donijelo puno negativnih rješenja, koja retraumatiziraju preživjele. Bilo bi važno pogledati zašto su brojne žene i muškarci odbijeni. Čini mi se da je nervozna reakcija na naše priopćenje povezana s nelagodom oko prihvaćanja neophodnosti suradnje za priznavanje patnje svih žrtava koju često susrećemo. Sve su skupine preživjelih nezadovoljne. Kada pogledamo sporo rješavanje sudbine nestalih, Hrvatska još nije ni ratificirala Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka, koja je potpisana 2007. godine. Na regionalnoj razini praktički nema komunikacije između Hrvatske i Srbije. Proces osude pogrešne politike toleriranja zločina iz devedesetih, kolokvijalno nazvan detuđmanizacija, započet 2000., uvelike djelovanjem tadašnjeg predsjednika Mesića, ali i Račanove vlade, je ugašen. Danas političari koji se distanciraju od pogrešne politike iz 1990-ih, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, dobivaju prijetnje smrću. Nasljeđe tadašnjeg predsjednika Tuđmana ima pozitivni i negativni dio, a s negativnim dijelom naše bi se društvo trebalo baviti. Dobra prilika za to bila je presuda Prliću i drugima, ali je propuštena.

Spomenuli ste pitanje nestalih. Stalno se proziva Srbiju u vezi toga, ali je broj nestalih Hrvata i Srba gotovo podjednak. Zašto se manipulira time i usporava rješavanje?

Na popisu ima više nestalih Hrvata. Ne vidim volju za rješavanjem tog problema ni u Hrvatskoj, koja godinama ima premali tim pa smo u više navrata javno postavili pitanje nedostatnog proračuna i kapaciteta, a ni u Srbiji, u kojoj vjerujem da ima novih podataka o mogućim lokacijama sahrana. Kako se u tamošnjim optužnicama tek vrlo stidljivo počinje otvarati zapovjedna razina, onda bi više podataka o grobnicama moglo značiti više optužnica. Oni koji izvlače kraći kraj su obitelji i porodice nestalih.

Uložili ste godine rada u utvrđivanje činjenica o ratu, žrtvama i zločinima, i imali ste velika očekivanja od Haškog suda. Kako komentirate bilancu njegovog rada?

Međunarodni tribunal utvrdio je velik broj činjenica. Većina istraga ne bi bila provedena da ih nisu radili haški istražitelji, da njihovi tužitelji nisu podignuli optužnice i da tamošnja sudska vijeća nisu donijela presude. Moja evaluacija je primarno pozitivna, ali imam i dosta zamjerki, posebice u vezi suđenja za zločine u Vukovaru i u tijeku i nakon ‘Oluje’. No niti jedan sud nije savršen. Očekivanja od Haškog suda su bila daleko prevelika, posebno u dijelu njegova utjecaja na procese pomirenja. Tribunal nije prava adresa za izgradnju povjerenja ni za pitanje političke odgovornosti za ratove. Vijeće sigurnosti je, osim što je delegiralo istrage i suđenja tribunalu, i samo trebalo reći nešto o političkoj odgovornosti za ratove, a to je izbjeglo. Mislim da nešto slično rade političari u Hrvatskoj, kada neke nepopularne odluke delegiraju pravosuđu. Težak posao nastavka istraga sada je na pravosuđu u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama.

DORH je potkapacitiran

Na suđenju hrvatskim generalima utvrđene su činjenice o brojnim zločinima u ‘Oluji’. Tadašnji premijer Milanović je tvrdio da će uslijediti suđenja u Hrvatskoj, ali se ništa nije dogodilo. Je li moguće da zločini iz ‘Bljeska’ i ‘Oluje’ ostanu nekažnjeni?

Iako su Gotovina, Čermak i Markač oslobođeni, Hag je vrlo jasno istražio što se dogodilo i ukazao na činjenice o ubojstvima, primjerice za zločin u Uzdolju, ali i na politički kontekst, primjerice na to kako je odmah nakon ‘Oluje’, dok su zločini bili svakodnevni, u Saboru donesena Uredba o privremenom preuzimanju i upravljanju privatnom imovinom. Ona je pretvorena u zakon koji je predvidio rok od 90 dana za povratak, u situaciji kada se ubijalo nemoćne starce. Hag je podsjetio da je Tuđman 26. kolovoza 1995., obraćajući se okupljenima u Kninu, rekao da nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji razara hrvatsko nacionalno biće. Tuđmanovi transkripti upućuju na to da je jedan od aspekata hrvatske politike tada bilo poticanje Hrvata da se nasele u kuće koje su napustili Srbi i blokiranje povratka. Hag je dakle vrlo jasno rekonstruirao kakvi su zločini počinjeni i što se dogodilo iz aspekta političke odgovornosti za zataškavanje zločina i obeshrabrivanje povratka, i to se sve može iščitati iz presude u dokumentaciji koja je objavljena. Što se DORH-a tiče, on je kronično potkapacitiran za istrage i u svom radu nije pokrio cijelo područje Hrvatske, pa je bilo nužno da mi podnesemo kaznenu prijavu za zločin u Bogdanovcima. Zločini bi se istraživali ozbiljnije kada bi DORH imao političku i financijsku podršku. Još 2001., kada se osnivao Uskok za suzbijanje korupcije, trebalo je stvoriti sličan tim za istrage ratnih zločina.

Kako ste doživjeli presudu šestorki i napade na Stipu Mesića, Gorana Beusa Richembergha i Vesnu Pusić?

Za jedan dio hrvatske javnosti Praljkovo samoubojstvo zasjenilo je samu presudu i sudbinu žrtava, no rekla bih da je za drugi dio javnosti to bila prilika da se prisjete kakvi su zločini počinjeni u Mostaru, Stocu, Dretelju i drugim mjestima. Tu imamo opet polarizaciju. S jedne strane imamo prijetnje Mesiću, Pusić i Beusu Richemberghu koje su totalno neprihvatljive i svjedoče da čuvari jedne istine upisane u Deklaraciju o Domovinskom ratu ne prezaju ni od prijetnji smrću. Ključno je pitanje priznanja patnje i obeštećenja, odnosno to da bi na regionalnoj razini trebalo pristupiti pregovorima o ustanovljenju regionalnog fonda za obeštećenje, koji bi osnovali Hrvatska, BiH i Srbija zbog svih obitelji žrtava te samih preživjelih, koji nisu dobili nikakvu mogućnost približavanja pravdi i kojima zakoni u tim državama ne garantiraju nikakve reparacije. U trenu kada se reaktualizira inicijativa za REKOM, mislim da se uz tu inicijativu treba pokrenuti i druga inicijativa koja će se baviti obeštećenjem, jer je to civilizacijski neophodno.

1/1