>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: SFRJ je bila superiorna civilizacija

Život bivše države nesvjesno produžuju postjugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati kao njeni glavni utemeljitelji, ali i grobari

Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti imaju više uzroka među kojima se može izdvojiti sljedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je generacijska i dijasporska kultura sjećanja; zatim, ona je danas također i simbol svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i cijeli taj apsurdistan na takozvanom Zapadnom Balkanu. Potvrdila se i u duljem međunarodnom kontekstu jer današnji je svijet postao bezidejna moralna ruina koja se ne zna izvući ni iz gomile smeća koja dnevno raste, truje i guši sve manju i iscrpljeniju planetu, tako da se principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju same te postjugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, kao njeni glavni utemeljitelji, ali i grobari.

Njihovi su novi nacionalni identiteti uglavnom negativne konstrukcije u odnosu na SFRJ, međusobno i susjedne narode. Oni su zapravo opsjednuti Jugoslavijom koju su ubili i njezin duh ih progoni tako da su ima se obećani tisućljetni ispunjeni snovi pretvorili u noćne more. Ali kako ta Jugo-Slavija, zemlja Južnih Slavena, nikad nije bila neko strano tijelo izvan njih, nego to su uvijek bili oni sami, samo su se okolnosti i međusobni odnosi mijenjali, tako zapravo dalje uništavaju sami sebe jer u svijetu mitova i samodopadnih fantazija ne mogu živjeti ni izolirane sekte ili ekstremni religijski kultovi, a kamoli nacionalne države. Pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali i kako su svoje nove nacionalne identitete koncipirali od 1990-ih naovamo. Ako se pomire, mogli bi doći u opasnost spoznaje da su mogli sačuvati zajedničku državu u nekom obliku, spasiti ono najbolje iz nje i izbjeći rat koji većini nije ništa dobra donio osim relativno malobrojnim zločincima, pljačkašima i parazitskim elitama. Možda bi se mogli jedinom, prije nego izumru zbog demografske katastrofe i iseljavanja, barem simbolično pomiriti i pustiti povijest na miru da bude kakva je bila, da bi to izumiranje proživjeli u kakvom-takvom dostojanstvu. To bi bila jedina smislena ‘obnova Jugoslavije’.

Ukratko, Jugoslavija iz zlatnog doba (tu spada narodnooslobodilački antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu i neovisni razvoj tamo od sredine 1950-ih do sredine 1980-ih), bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao zapadne ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni, a nije ni zapadno civilizacijski proizvod. Tako bi etničko-klerikalne balkanske nacionalizme koji su proizveli sadašnje države bilo preciznije kategorizirati ne kao nacionalizam prema iskustvu Zapadne Evrope koja ga je izmislila, nego pod terminima kao što su balkanizacija, tribalizam, provincijalizam, etno-klerikalno sektaštvo i slični fenomeni Balkana kao antipoda Evropi. Balkanizacija nije nacionalizam nego besmislena destrukcija i usitnjavanje do nestanka. Današnji srpski i hrvatski nacionalizam su zapravo balkanizacije ispražnjene od balkanskih strasti, provincijski teatri i rituali bez smisla, vizije i ambicije.

SFRJ je u ovom stogodišnjem u kontekstu - u odnosu na prvu zajedničku državu i kvislinške režime iz Drugog svjetskog rata, a napose ove tvorevine etničkog čišćenja nastale devedesetih godina 20. vijeka - bila jedna superiorna civilizacija: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da gledate. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje, osim relativno pristojne i koliko-toliko razumne, ali ne baš izvrsne Slovenije (kojoj bi isto bilo bolje da je ostala u nekakvoj zajedničkoj državi u kojoj se i ostvarila kao nacija), ništa ne valjaju, otpočetka nisu valjale ni u ideji ni u realizaciji, niti će se ikad bitno poboljšati nego će kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti. Bajka je u duljem povijesnom kontekstu relativno kratko trajala: poslije smrti Snjeguljice, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

1/1