>

novosti logo

Piše Dejan Jović

Zašto se kandidiram

Danas, kad i unutar Europske unije jačaju protuprosvjetiteljske populističke politike koje se predstavljaju kao ‘suverenističke’, a zapravo su isključive i ksenofobne, potreban je snažan zagovor ideja i vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Protivnici manjinskih prava, oni koji šire ksenofobiju, ujedno su i protivnici Europske unije

Zašto sam se odlučio kandidirati za zastupnika u Europskom parlamentu? Stalo mi je do Europe: i do Europske unije i do onog prostora koji se trenutno nalazi izvan Unije, a želi joj se pridružiti. Europa je u 20. stoljeću suviše propatila u ratovima i pod ideologijama koje su, nažalost, stvorili sami Europljani. Europska unija nastala je kao odgovor na tu tragičnu evropsku prošlost, na zle fantazije koje su upravo u zemljama koje se nalaze na rubu Europe imale svoje najteže posljedice.

Europska unija nije samo ekonomska zajednica. U to da jest možda mogu vjerovati Amerikanci i Britanci. Za nas koji smo izbliza vidjeli što znači rat ona je prije svega antiratni projekt, pokušaj da se započne ispočetka, da se jednom zauvijek onemogući nasilje. Nastala je iz iskustva dva svjetska rata, kao i iz tragedije ratova na Balkanu u 1990-ima. Rat je uvijek tragedija, a ne neko ‘zlatno doba’ nacije. Treba ga komemorirati i zbog njega žaliti, a ne ga slaviti ili isticati kao uzor budućim generacijama.

Nisam pristalica zatvaranja intelektualaca u ‘akademske bedeme’. Nisam ni dosad bježao od javnog angažmana, od promoviranja svojih ideja i uvjerenja u medijima, pa i na pozicijama koje sam imao u državnoj sferi

Ali to nije dovoljno: treba graditi institucije koje će onemogućiti nove ratove. Europska unija je okvir za stvaranje kompromisa, kako se u Europi nikad više ne bi ratovalo. Koliko god bila nesavršena – a bila je takva i kad je ušla u Uniju, fingirajući i simulirajući mnoge od traženih reformi – Hrvatska je učinila važan i koristan korak kad je postala članicom Europske unije. Oni koji su htjeli iskoristiti ulazak u EU da bi se vratili politici nacionalizma i tzv. suverenizma u razdoblju od 2012. do 2016., doživjeli su ipak značajan poraz. Ali ti protivnici Europe i danas očekuju i priželjkuju njen raspad, kako bi nas vratili nacionalizmu. Oni priželjkuju jačanje svih drugih, osim Europske unije. Žele ‘novo miješanje karata’, nadajući se da će njime profitirati. Nadaju se da bi im raspad Unije omogućio nasilje nad postignutom razinom zaštite manjinskih i ljudskih prava, koja i tako nije dovoljno visoka. Zato je i danas važno biti zagovornik projekta ujedinjene Europe: posebno zbog onih i u ime onih koji pripadaju raznim manjinama i kritičkoj, slobodnomislećoj javnosti.

Europska unija nije savršena. Kritizirao sam i nastavljam kritizirati njeno oklijevanje kad se radi o prihvaćanju svih zemalja zapadnog Balkana. Još od 2002., a posebno nakon ukrajinske krize iz 2014., uporno zagovaram potrebu za novim mišljenjem unutar Europske unije, za zaokretom, za proaktivnom politikom koja bi se temeljila na brzom i zajedničkom uključivanju svih zemalja naše regije u Europsku uniju. To je u interesu progresivnih snaga i u Hrvatskoj i u tim zemljama, kao i u samoj Europskoj uniji. Nakon ukrajinske krize iz 2014. postalo je potpuno jasno da je alternativa Europskoj uniji mnogo lošija od nje same. Jačanje utjecaja drugih – a pritom ne mislim samo na Rusiju i Tursku, nego i na Trumpovu, antievropsku Ameriku – predstavlja ozbiljan rizik ne samo za demokraciju i ljudska prava, nego i za suverenitet onih zemalja koje bi ostale izvan Europske unije. Europa se mora odvažiti, a ne oklijevati. Ona se mora emancipirati od Trumpa, Putina i Erdogana, kao i od njihovih kopija u nekim zemljama članicama i zemljama kandidatima.

Ako Europska unija zatvori svoja vrata zapadnom Balkanu, taj će prostor postati poligon sukobljavanja drugih velikih sila. To je nešto što ne želim. Želim mir i suradnju, a ne stalnu prijetnju novim ratovima. Želim Balkan bez granica u Evropi bez granica – a ne novi hladni rat na Balkanu, a time i u Evropi. Želim da Evropa vrati nadu i pruži ruku svima koji je žele i koji vjeruju u njenu slobodarsku ideju – a ne da ih iznevjeri, razočara i ponizi.

Europa to može – ako hoće. Ona danas nije slaba. Izazov Brexita nije je ni podijelio ni razbio, kako su nacionalisti i ‘suverenisti’ očekivali. Upravo obratno, ostala je ujedinjena. Istodobno se zemlja koja je odlučila izaći iz Unije, koja je povjerovala demagoškim nacionalistima, duboko podijelila i prijeti joj ozbiljna kriza. Europska ideja pobjeđuje nacionalizam. Stoga nije logično da 500 milijuna ljudi koji žive u najbogatijim i najbolje uređenim državama strahuje od prijema novih dvadesetak milijuna Europljana u svoje društvo. Samo zajedno možemo odgovoriti na izazove koji su sve veći i koji nas se tiču – od sigurnosnih do političkih, od klimatskih do ekonomskih.

To što zagovaram brz prijem svih zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju – i to istodobno, a ne jedne za drugom – ne znači da smatram da treba ‘gledati kroz prste’ i privilegirati kandidatske zemlje u odnosu na one standarde koji se očekuju od zemalja članica. Ali dugo čekanje na članstvo u EU-u ne čini zemlje boljima. Upravo suprotno, izolirane i razočarane postat će autoritarne. Izolacija – makar bila pod parolom ‘suverenizma’ – približit će ih promotorima ‘neliberalnih demokracija’, kakvih ima mnogo i unutar njih samih i u njihovu susjedstvu. Ulazak u Uniju učinit će ih stabilnijima, mirnijima i boljima.

Želim Balkan bez granica u Europi bez granica – a ne novi hladni rat na Balkanu, a time i u Europi. Želim da Europa vrati nadu i pruži ruku svima koji je žele i koji vjeruju u njenu slobodarsku ideju – a ne da ih iznevjeri, razočara i ponizi

Htio bih – s pozicije zastupnika u Europskom parlamentu – povećati snagu i utjecaj ovakvog pristupa. Jedna je stvar kad o potrebi za novom politikom, za pristupom koji bi bio drukčiji od dosadašnjeg, govorim kao profesor međunarodnih odnosa, ma koliko koristio akademske konferencije, utjecajne think tankove i javne platforme, a drugo je kad bih to činio kao član Europskog parlamenta, u tom parlamentu i izvan njega.

Nisam pristalica zatvaranja intelektualaca u ‘akademske bedeme’. Ako javnu sferu prepustimo amaterima koji ništa ne čitaju, a ‘sve znaju’ o svemu, ne bismo se trebali iznenaditi karakterom politike koju omogućavamo takvom svojom pasivnošću, iz oportunizma ili komotnosti. Nisam ni dosad bježao od javnog angažmana, od promoviranja svojih ideja i uvjerenja u medijima, pa i na pozicijama koje sam imao u državnoj sferi, među ostalim i kao glavni analitičar u Uredu predsjednika Republike Hrvatske između 2010. i 2014. Pritom nisam odustajao od svojih stavova samo zato što su bili nepopularni ili manjinski, nego sam ih dosljedno branio i unutar institucija i u javnom prostoru. Smisao javnog angažmana je da se utječe na svijet oko nas. Pozicija je samo instrument, ne cilj. Funkcija je tek početak, ne kraj.

U današnjim okolnostima, kad i unutar Unije jačaju protuprosvjetiteljske populističke politike koje se predstavljaju kao ‘suverenističke’, a zapravo su isključive i ksenofobne, potreban je snažan zagovor ideja i vrijednosti na kojima je utemeljena Europska unija. To su vrijednosti antitotalitarizma, slobode, mira i temeljne ravnopravnosti svih, bez obzira na njihov identitet. Europa je nastala na kantovskom načelu stvaranja zajednice slobodnih država koja će štititi sve one koji su nedovoljno zaštićeni u svojim državama. Manjinama, diskriminiranima i neravnopravnima Europska unija bi trebala biti saveznik, a ne protivnik. Strah od manjina, od pojedinaca koji samo traže jednakost i protive se diskriminaciji, nasilju i nepravdi u svojim zemljama, neopravdan je i opasan. Svi smo mi prije svega ljudi. Svi imamo pravo na dostojanstvo, sigurnost i slobodu. Svi imamo pravo na svoj identitet i na njegovo slobodno izražavanje u javnom prostoru, kao što imamo i pravo na privatnost. Europski prostor, kakav god bio – a svi znamo da nije idealan – i dalje predstavlja koristan okvir za ostvarenje tih ideala. Protivnici manjinskih prava, oni koji šire ksenofobiju i sekuritiziraju manjinska i migracijska pitanja, ujedno su i protivnici Europske unije.

Istodobno, i u samoj Uniji se događaju procesi koji ozbiljno brinu. Ideje o zatvaranju u vlastite granice nisu više samo ‘akademske’. Sramno je da se na granicama između dviju zemalja članica – kao što je slučaj sa slovensko-hrvatskom granicom – nalazi žilet-žica. Štetno je i neprihvatljivo da se granice Europe i granice u Europi pretvaraju u tvrđave i bedeme. Dovoljno je samo putovati iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju u doba državnih praznika kad je promet intenzivniji, pa vidjeti što znači Europa čvrstih granica. Čekanja, redovi, usporavanje prometa robe i ljudi: to nije Europa kakvu žele naši građani s obje strane te granice. Želimo Europu bez granica, integriranu na ideji slobode i pravednosti. Europu u kojoj će se poštivati identiteti svake osobe i svih zajednica, bile one većinske ili manjinske. Europu koja će biti osjetljiva na ljudsku nesreću, na tragediju koju proživljavaju mnogi izvan nje, na razlike i nejednakosti koje nisu samo rezultat onoga što smo učinili nego i onoga što su drugi učinili nama. Evropu koja će s povjerenjem pristupati svojim državljanima i koja će uklanjati, a ne postavljati prepreke onima u susjedstvu koji žele biti dio jedne i jedinstvene Unije.

No bez obzira na nezadovoljstvo mnogim aspektima sadašnje europske politike, smatram da je Europska unija i dalje najbolji okvir za slobodu, razvoj i mir. Alternative su lošije. Raspad Europske unije ne bi dovelo do veće suverenosti nacionalnih država, nego upravo obrnuto – do njihove veće ovisnosti o neeuropskim akterima. U dubokoj je zabludi onaj tko misli da bi bez Europske unije male zemlje bile sigurnije, prosperitetnije i samostalnije. Bile bi pod izravnim utjecajem Rusije, Amerike ili Turske, kao što je danas i slučaj sa onim zemljama koje nisu u Uniji. Zbog toga su, uostalom, u suvremenim okolnostima upravo ove tri velike sile tako kritične prema Europskoj uniji, nadajući se da će ona propasti. Nažalost, vidjeli smo na vlastitoj koži kako to izgleda kad se raspadne stari, a ne stvori novi međunarodni poredak i kad se u tom trenutku anarhije i kaosa narodi okrenu nacionalizmu i suverenizmu.

Vidimo i kako izgleda pobjeda nacionalizma – u slučaju Brexita. Ona vodi zemlju u izolaciju i jača unutarnje podjele na koje nacionalisti ne računaju jer su sami sebe uvjerili u tobožnju snagu svojih mitova. Nacionalisti precjenjuju svoju moć, a njihova obećanja završavaju u prevari građana koji su im povjerovali. Pobjeda nacionalizma šteti prije svega i najviše interesima onih zemalja u kojima se dogodi. Ali ta pobjeda nije neizbježna. O nama ovisi hoće li se dogoditi.

Dužnost naše generacije je ne samo sačuvati pozitivna postignuća naših predaka, nego i dati svoj doprinos stvaranju boljeg svijeta. Svatko bi morao učiniti ono što može, ovisno o poziciji koju ima. Postigao sam mnogo u svojoj akademskoj profesiji – i u Hrvatskoj i u inozemstvu, gdje sam živio, studirao i radio punih 16 godina. Vratio sam se u Hrvatsku, želeći dati svoj doprinos obrazovanju novih generacija naših ljudi, studenata. Vratio sam se na plaću koja je bila mnogo manja od one koju sam imao u inozemstvu i na posao koji je više izložen napadima od onog koji sam imao na britanskom sveučilištu na kojem sam deset godina radio. Ali vratio sam se jer sam držao da je moja dužnost učiniti što mogu za dobrobit naše zemlje i naših ljudi. Ne pripadam onim ‘odnarođenim elitama’ koje smisao vlastita života vide samo u svom privatnom interesu, niti onima koji će otići kad im se pruži neka ‘bolja prilika’. Razumijem zašto mnogi mladi i obrazovani odlaze – iz revolta prema amaterokraciji i nepravdi – ali bih volio da to mijenjamo, i da nam se vrate: bolje obrazovani, iskusniji, više zainteresirani za mijenjanje naše zemlje. Odlazak iz zemlje, kao i bijeg u pasivnost, nije rješenje. Time se samo osnažuju pozicije onih koji su prisvojili moć – bilo legalnim, bilo drugim sredstvima – i koji je žele trajno zadržati.

To što sam odlučio izaći na ove izbore na listi SDSS-a možda će nekima biti iznenađenje. Možda će unaprijed zaključiti da nemamo šansi za uspjeh. Ali fatalizam te vrste nije ni koristan ni opravdan. Izlazimo na izbore na kojima svi građani mogu glasati za sve stranke i pojedince, bez obzira na etničku pripadnost. Već i to je doprinos daljnjoj integraciji hrvatskog društva, koje je, nažalost, i dalje vrlo podijeljeno – uključujući tu i nacionalne podjele. Ta se integracija, međutim, ne može i ne treba ostvariti tako što će manjinski identiteti nestati. Kao što Hrvatska, iako mala zemlja, traži da je veliki u Europi tretiraju ravnopravno i s poštovanjem, tako i mali unutar Hrvatske, njene manjine, imaju pravo na ravnopravnost i poštovanje, na slobodu i svoj identitet. Ciljevi za koje se zalažemo u unutarnjoj politici isti su oni koje zagovaramo u odnosu prema Europi. Stoga manjine imaju posebnih razloga da izaberu u Evropski parlament onoga tko će biti njihov izravni glasnogovornik.

U Europskom parlamentu zagovarat ću – ako budem u njega izabran – lijevo-liberalne vrijednosti, za koje držim da su u velikoj mjeri univerzalne. Bit ću zastupnik građana, a ne države. Europa nije niti smije biti samo udruženje država – za to služe Ujedinjeni narodi. Ona mora biti i jest i zajednica građana, Europljana. A u odnosu na neke na sadašnjoj ljevici, razlikujem se po tome što ne smatram da su liberalne vrijednosti kao što su sloboda, individualna autonomija i zaštita posebnih manjinskih identiteta u suprotnosti s idejama socijalne pravde i jednakosti. Ostavimo desnici da vodi politiku odbacivanja liberalizma. Liberalizam je sastavni dio prosvjetiteljske tradicije i u tom nam je smislu saveznik, a ne protivnik. Gradimo savezništva sa svima koji se protive nacionalizmu, ksenofobiji, klerikalizmu i politički inspiriranom revizionizmu. Imamo previše zajedničkih protivnika da bismo jedni od drugih stvarali protivnike.

Zato treba izaći na izbore i glasati za one koji žele raditi u javnom interesu, u interesu slobode i ravnopravnosti, sigurnosti i prosperiteta Europe.

1/1