>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 4: Karakteristike i faze marksizma

Vrijeme je dakle za jedan kratki kritički pristup povijesti marksizma koji bi, kako su to prvi shvatili Karl Korsch i njegovi njemački kolege Brecht i Benjamin, primijenio Marxov stav o ‘bespoštednoj kritici svega što postoji’ na marksizam sam

Y croaban las estrellas tiernas.

(I kreketaše nježne zvijezde.)

Federico García Lorca, Pjesnik u New Yorku

Prisustvujemo već četvrt vijeka razumljivom ali nelijepom spektaklu koji bi se mogao nazvati ‘trovanjem bunara’. Bunari se truju u ratu e da ne bi više nitko mogao iz njih piti, a pobjedonosni turbokapitalizam boji se da će marksizam, kao deveteroglava hidra, možda ipak ponovno dići koju glavu i omesti ga u democidu i ekocidu koji donose profit. Zato je opravdanim proturječjima koja se u marksizmu mogu (i moraju) artikulirati dodao masu smeća u svrhu trovanja. Ovaj je napis tako mali akt higijene.

Prvo čime se moramo pozabaviti jest činjenica da Marxova povijesna očekivanja, ponekad čak i proročanstva, u 125 godina od njegove smrti ne samo da se nisu ostvarila, nego u zadnjem povijesnom razdoblju izgledaju dalje od ostvarenja nego što su ikada bila. Moglo bi se odgovoriti s Badiouom da nijedna naučna hipoteza nije definitivno odbačena dok se ne nađe takav nasljednik koji bi ju obuhvatio i prevazišao (kao Einstein Newtona). To se s marksizmom nije desilo, nego on ostaje (kako je to Sartre rekao već negdje 1950ih) najdalji horizont svake oslobodilačke misli o društvenoj pravdi. Slažem se kako s Badiouom tako i sa Sartreom, ali bih ovdje volio uprijeti prstom na one karakteristike bilo Marxovog sustava bilo marksizma (ili marksizama!) koje su se do sada pokazale kao pogrešne.

Tokom povijesti se glavni naglasak komunističkog pokreta odlučno pomjerio od Marxovog humanizma, koji teži oslobođenju rada, prema u biti buržoaskoj težnji za što više što jeftinije proizvodnje – dakle k 'produktivizmu' i 'ekonomizmu'

Prvo, radi se o prekomjernom optimizmu da će spoj naučno-kritične filozofije i proleterske pobune razmjerno brzo uspjeti u razbijanju proizvodnih odnosa koji se temelje na iskorištavanju živog rada – danas možemo reći: ne samo industrijskog proletarijata nego svih onih koji žive od svog rada ili rade da bi živjeli, a ne od uloženog kapitala niti od plaća zbog služenja kapitalu (kao napr. političari i drugo nadzorno osoblje). Osim slavnih ali razmjerno kratkotrajnih iznimaka, proletarijat se (a pogotovo seljaštvo, koje je bilo brojčano glavni nosilac svih komunističkih revolucija 20. stoljeća) ponajviše brinuo za sigurni i dobro plaćeni rad. A kritična nauka i filozofija počivale su na postojanju ‘nesretne svijesti’ kod jedine klase koja je nauku i filozofiju masovno proizvodila, naime kod klasičnog građanstva i njegovih intelektualaca – otkud potječu ne samo Marx i Engels nego i Lenjin, a onda i sva svjedočanstva te svijesti u umjetnosti, recimo u proznoj književnosti od Balzaca i Stendhala, preko velikih Rusa 19. stoljeća od Turgenjeva do Čehova, pa sve do Prousta, Dos Passosa, Kafke ili Joycea. Upravo u umjetnosti takva je svijest još manje-više preostala, dok je građanstvo prešlo u čisti pozitivizam i ekonomizam kapitalističke buržoazije. Nova vladajuća elita više ne priznaje nikakvih vrijednosti osim uspjeha koji se mjeri profitom. Za njen nihilizam postoji samo zakon beskonačne akumulacije kapitala, gluha je i slijepa za pomahnitale ljudske i ekološke troškove koje to donosi.

Drugo, tokom povijesti se glavni naglasak komunističkog pokreta odlučno pomjerio od Marxovog humanizma, koji teži oslobođenju rada, prema u biti buržoaskoj težnji za što više što jeftinije proizvodnje – dakle k ‘produktivizmu’ i ‘ekonomizmu’. Veliki je utjecaj na to imala činjenica da su markstističke ideje došle na vlast u zemljama tek početne ili skoro nikakve industrijalizacije, od SSSR-a i istočne Evrope (uključiv Jugoslaviju) do Kine i Vijetnama, gdje je ona zasigurno bila preduslov svakog daljnjeg razvoja. Međutim je ovaj pomak bio ekskluzivan i, u pomanjkanju dubljih tradicija radničke klase, popraćen privatizacijom svakodnevnog života kao jedinim utočištem, sve do potrošačke groznice. A kao povijesnom perspektivom bio je popraćen vjerom u stalni i neminovni društveni progres. Sva su tri ova faktora, produktivizam odnosno ekonomizam, privatizacija odnosno potrošaštvo, te vjera u automatski napredak (kojemu je nužna samo vlast marksističke partije), bila jasno buržoaskog porijekla i otvarala su vrata kapitalističkom načinu života.

Vrijeme je dakle za jedan kratki kritički pristup povijesti marksizma koji bi, kako su to prvi shvatili Karl Korsch i njegovi njemački kolege Brecht i Benjamin, primijenio Marxov stav o ‘bespoštednoj kritici svega što postoji’ na marksizam sam.

Marksizam se može shvatiti kao polje teorijskih i praktičkih snaga koje slijede neku varijantu onog što smatraju glavnim zasadama Karla Marxa. Marx je umro g. 1883. i ostavio budućnosti prvi kategorijalni aparat za interpretaciju ljudskog društva i njegove povijesti koji se može ozbiljno uzeti u obzir. Koje su Marxove kategorije središnje još je sporno, ali usudio bih se reći da se dijele na opći horizont i pojmove. Horizont je u prvom redu apsolutna imanentnost (ovosvjetskost) ljudskog trajanja kao povijesti te apsolutna nužnost oslobođenja svakog pojedinca, koja pak ovisi o slobodi sviju. Pojmovi, koje je Marx postepeno razvijao, bili bi: otuđenje stvaralačkih mogućnosti vrste Homo, način proizvodnje u kome važi dijalektika proizvodnih snaga s proizvodnim odnosima, i kapitalizam kao način proizvodnje koji se temelji na iskorištavanju viška rada radnika. On je, dakako, bio strukturalista prije strukturalizma i zanimao se dubokom strukturom prvo ljudske zajednice a zatim posebno kapitalizma. Ali on ne samo što svoj sustav nije dovršio: mnogo je važnije da u njemu važe (na veliku sreću!) dvije karakteristike modernih spoznajnih sustava – otvorenost (open-endedness) i dijalektička proturječnost. Drugim riječima, Marxov opus zahtijeva nadopunu u kritičkom čitaocu, baš zato što ovdje svaki ključni proces i jeste i nije onakav kakav na prvi pogled izgleda. Prije nego monumentalna zgrada, njegove su velike spoznaje ogromno uzavrelo gradilište – ako će čitalac-marksist i sâm na njemu poraditi. Tako da JEDAN JEDINI IZVJESNI I ODREĐENI MARKSIZAM JEST MIT: postoje ih isto toliko koliko i (recimo) kršćanstava ili budizama. Ili ako govorimo o nauci, ima isto toliko marksizama kao i teorija fizike ili životinjske evolucije. Ipak su svi marksizmi više ili manje uspjeli članovi porodice koja od njega potiče (kao što je to slučaj kod porodica Krista, Gautame Bude, Newtona ili Darwina). Svaka je faza u razvoju marksističkih pokreta prema tome nužno našla u tom bogatom matičnom sustavu ili epistemološkom (spoznajnom) modelu ono što je od nje tražila ‘društvena narudžba’ onih klasa, i eventualno država, koje su marksizam usvojile ili mogle usvojiti kao svoju zastavu. S druge strane, model je Marxov bio u osnovi, držim, jasan (mada veoma razgranat) i dosljedan: jezgro mu je u govoru o otuđenju ljudskih mogućnosti, koje su nakon industrijske revolucije sve apsolutno ostvarive ali su u kapitalizmu blokirane iskorištavanjem živog rada i fetišizacijom robe. Stoga je mogao djelovati kao inspiracija na duge pruge i u različitim razdobljima.

Sve u svemu, 'srednji marksizam' predvodio je najveće društveno uzdizanje nižih klasa u povijesti čovječanstva. A na vrhu je carevala nova vladajuća klasa, nazovimo je politokracija, koja je (osim u Aziji i Kubi) na koncu zaključila da je sigurnija kao kapitalistička buržoazija – makar i kompradorska, dakle sluga metropole, kao u istočnoj Evropi

Po tom ću principu, slijedeći i neke druge filozofe, ugrubo podijeliti marksizam na tri prostorno-vremenske faze:

1/ Rani marksizam, otprilike 1878-1917: poprište Evropa; glavna snaga: Njemačka Socijaldemokratska Partija; glavni događaji: depresija g. 1873-96, nastanak imperijalizma, Prvi Svjetski Rat.

2/ Srednji marksizam, 1917. do 1956. ili 1968: poprište cijeli svijet; glavna snaga: lenjinizam i KP SSSR-a; glavni događaji: Oktobarska revolucija i SSSR, kriza 1929-33, rast fašizma, Drugi Svjetski Rat, Kineska Revolucija, uspon US carstva.

3/ Kasni marksizam, otprilike od 1956. ili 1968. do 1991: poprište cijeli svijet; glavni događaji: hladni rat, degeneracija komunističkih partija na vlasti, disidentni pokušaji obnove, povratak sasvim besramnog kapitalizma i imperijalizma.

Rani marksizam

Kao početak tog perioda može se uzeti prva djelomična sistematizacija Marxovog stava, što ju je izvršio prijatelj i suborac mu Friedrich Engels u Anti-Dühringu, objavljenom 1878. Uskoro poslije toga, g. 1882. počinje izlaziti prvi ‘marksistički’ časopis, Neue Zeit u redakciji Kautskoga. U ovoj se fazi prvo rodio ‘marksizam’, naime kodifikacija Marxovog opusa kao kanoniziranog ‘izma’ – koja se zatim okamenila u SSSR-u i većini komunističkih partija druge faze a stavljena je u pitanje u trećoj (poznato je da je Marx sâm izjavio kako nije marksist).

Ako treba potražiti osnovnu crtu mlade socijal-demokracije, moglo bi ju se naći u društvenom modelu reduktivnog ekonomizma i pozitivističkoj filozofiji napretka. To je odgovaralo ‘društvenoj narudžbi’ (dakako vrlo posrednoj) politički organizirane radničke klase i disidentnih građanskih intelektualaca vremena druge industrijske revolucije, koje povjesničari zovu i ‘nacionalizacijom masa’. Taj je povijesni blok našao u socijal-demokratskoj partiji stroj kako za integraciju i identificiranje svakog člana, tako i za njihovo kolektivno i aktivno članstvo. Stup tog članstva bio je tip ‘svjesnog radnika’, dakle obrazovanog člana političke partije i sindikata koje su ju pratili, te discipliniranog sljedbenika nastale partijske i sindikalne birokracije. Proizvodne snage tako su postale ‘baza’ društva i akcijâ da se ono izmjeni, a proizvodni odnosi neka vrst usidrenog balona koji je slijedio pomake te baze. Oslobođenje je tu izgubilo Marxove antropološke horizonte, zasnovane na prirodi ljudskih mogućnosti, i pretvorilo se u smjesu ekonomskih i političkih faktora koji su bili predodređeni da dovedu do ‘socijalizma’: aktivistima je trebala ekonomija i vjera u pobjedu, a ne filozofija. Marx je naprotiv tvrdio da ‘povijest ne čini ništa;… ona je rezultat ljudske djelatnosti’ – recimo revolucionarne prakse. Usput budi rečeno, osim pola tuceta povijesnih i borbenih spisova te Kapitala 1. dio, Marxova su se djela počela preštampavati tek nakon pola stoljeća ‘glodarske kritike miševa’ (Marxova izjava preuzeta od Juvenala).

U SFRJ su ogromni otpori u politokraciji zamrzli samoupravljanje uglavnom na nivou tvornice, na kojem nije moglo imati odlučni utjecaj. To po mom mišljenju ukazuje na drugo, neizravno a zanemareno polje proizvodnih odnosa, naime na jasan deficit unutar 'socijalizma' u plebejskoj demokraciji odozdo prema gore, u nužnim i potencijalno zdravim sukobima unutar odlučivanja društva kao cjeline

Za intelektualce koji su ipak trebali filozofiju, to je postala Engelsova gruba opozicija između materijalizma, koji je naučan i revolucionaran, i idealizma, koji nije ni jedno ni drugo, a koju je Plehanov točno pojednostavio u ‘monizam’ (porijeklom iz vulgarnog darvinizma). Treba dodati da je Engels, mada se uvijek s mnogo realizma i poštovanja smatrao tek suborcem velikog Marxa, bio autentični genije, koji je usto – za razliku od Marxa – pisao jasno i čitljivo, te se velika većina ‘marksizma’ ove prve kao i druge povijesne faze sastojala iz ‘engelsizma’. Ipak, taj je materijalizam, uskoro prozvan ‘dijalektičkim materijalizmom’, doveo do Staljinovog slavnog pitanja g. 1944. ‘koliko divizija ima papa?’, koje je – u osveti proizvodnih odnosa prema proizvodnim snagama – našlo odgovor u pokretu Solidarnost: ‘više ‘divizija’ nego ti’. Tu se radilo o pseudo-naučnom pozitivizmu (stoga materijalizam) koji želi ostaviti mjesta za krepku promjenu na vrhu (stoga dijalektika). Nasuprot tome, Marxov je spoznajno mnogo plodniji stav bio da ‘teorija [dakle ideja, DS] postaje materijalna snaga kad zaokupi svijest masa’.

Engels umire g. 1895, a ekonomska depresija cijele te generacije završava 1896, te kapitalizam naglo ekspandira, među ostalima i pomoću velikih tehnoloških otkrića početka 20. stoljeća: automobil, avion, primjena elektrike. Valja dodati da je cijela ova faza (a prije nje i Marx) posve fiksirana na Evropu, uz rubnu ulogu USA, dok se kolonije sve do Marxovih studija Irske i Rusije i do Rose Luxemburg smatraju možda prljavim ali nužnim ‘civilizatornim poslom’ buržoazije. Birokratizirana socijal-demokracija i njena Druga Internacionala dobivaju dosta obilne mrvice sa stola te ekspanzije, koje im izgledaju sigurnije od revolucionarnih pustolovina o kojima još pričaju. Stoga 1914. one ne pružaju nikakvu opoziciju izbijanju Svjetskog rata, koji će se pretvoriti u strašnu klaonicu (prvenstveno proletarijata). Marginalni iznimci neobično su zanimljivi jer otvaraju drugi period marksizma: to su boljševici V. I. Lenjina, srpski socijalisti i Rosa Luxemburg

Srednji marksizam

Točno je primijećeno da Lenjinov ključni organizacioni spis Što da se radi? izlazi 1903. a Einsteinova Posebna teorija relativnosti 1905, te da ova usporedba može izgledati čudnom samo okorjelim sljedbenicima i okorjelim neprijateljima vulgarnog marksizma. Lenjinov odnos prema Marxu prilično je sličan onome Einsteina prema Newtonu (a Badiou dodaje k tomu onaj Šavla iz Tarsa prema rabiju Jehošui, ili ako hoćete Svetog Pavla prema Kristu). Einstein dakako ne ukida Newtona ali njegova teorija (kojoj je 1916. dodana Opća teorija relativnosti, baš kao što je Lenjin dodao Imperijalizam i Državu i revoluciju 1916-17) stavlja u radikalno pitanje neke osnove njegove fizike. Lenjinov prostor nije više naprosto kapitalizam nego super-destruktivni imperijalizam, dakle epoha u kojoj industrijski napredak donosi bar isto toliko kljaštrenja koliko unapređenja života (a to se od Drugog svjetskog rata preko strahom iznuđene Države Blagostanja pa do današnjeg Vječnog Svetog Rata znatno pogoršava). U njemu su kolonijalni narodi neka vrst globalnog proletarijata, bar toliko važni za pobjedu revolucije kao i metropolitanski (euro-američki) radnici, koji i sami vuku poneki mali profit od kolonijalizma.

S druge strane, Lenjinova realistička teza da industrijski radnici Rusije mogu u najboljem slučaju doći do svijesti sindikalne borbe za nadnicu, ako se socijalističke ideje u njih ne usade izvana, sa strane aktivističke partije, radikalno mijenja Marxov i Engelsov optimizam o predodređenosti proletarijata za ‘univerzalnu’, naime spasilačku klasu, i postavlja na dnevni red pitanje odnosa organizirane avangarde i proletarijata (u širokom smislu). Ono se provlači kroz sav slijedeći marksizam do dana današnjega, i po meni nije još uopće riješeno; sâm je Lenjin promijenio svoj stav u razdobljima porasta revolucije g. 1905 i 1917. Lenjinov je marksizam ‘fordistički’, naime konstruktivistički po modelu velike tvornice ili gradilišta na kojemu može zapovijedati samo glavni inžinjer. No njegov ‘demokratski centralizam’ dodaje kapitalističkoj samovolji genijalnog poduzetnika plan koji se donosi otvorenom debatom odozdo, te se istom može i mijenjati. A spoznajno govoreći, nakon ranije faze krutog pozitivizma, Lenjin je za vrijeme sloma tokom 1. Svjetskog rata ponovo proučio Hegelovu i Marxovu dijalektiku, i došao do zaključka da je ‘inteligentni idealist bliži inteligentnom materijalistu nego što je to glupi materijalist’. To je napuštanje popraćeno heretičkim teorijama o mogućnosti i nužnosti proleterske revolucije u Rusiji, te stoga praksom koja prekida sa socijal-demokratskim pozitivizmom ranog marksizma.

Nakon dolaska na vlast novoimenovane ‘komunističke partije’ u Rusiji, i nakon 7 godina strašnog rata Lenjin je ubrzo umro, a konstrukcija se pretvorila u ‘izgradnju socijalizma’, kakva od onda vlada ovom fazom (a u Marxu nigdje ne postoji). Ekskomunicirani teolog Loisy primijetio je ‘Isus je navještavao Carstvo nebesko, a došla je Crkva’: Marx i Lenjin navještavali su oslobođenje rada, a došla je diktatura Partije… Ne mislim time nikako reći da je stanje bilo crno-bijelo, dapače je za mene Oktobarska Revolucija bila nužan i ako hoćete sveti oslobodilački prelom, baš kao i revolucionarni rat (NOB) u Jugoslaviji i u Kini. A u SSSR-u 1917-29, u SFRJ negdje do 1970ih, te u određenim ključnim razdobljima drugih revolucija Partija je bila dvoglavi bog Janus, koja nosi neka važna oslobođenja i neka značajna podjarmljenja. Uglavnom crno lice Janusa predstavlja J.V. Staljin, čija se puna vlast može datirati od 1929. Njegova je teorija povijesti bila orgija potpunog predodređenja, dopunjena grubim taktičkim zaokretima bez ikakvog principa osim horizonta vlasti. U biti je to faza pseudonaučne, ateističke vjere, u neutralnom smislu vjerovanja u nešto što ne postoji ali donosi ogromne praktične posljedice (napr. entuzijastično žrtvovanje). Usput budi rečeno, neka od glavnih Marxovih djela (kao Grundrisse i Rani radovi) tek su sada spašena od još glodarskije kritike antikvarijata.

Ipak treba primijetiti da je car Koba Grozni uspio izgraditi ako ne socijalizam, a ono kolektivistički industrijalizam u jednoj zemlji, i da tome valja zahvaliti pobjedu Zapada i SSSR-a nad Hitlerom – što nikako nije sitnica. Kakav je to društveni sustav bio koji se pod njime oblikovao nije ni do danas jasno, mada je jasno da je bio zasnovan na nasilnoj primitivnoj akumulaciji kapitala na račun radnih ljudi a prvenstveno seljaštva. Dovoljno je reći da kruti oblici proizvodnih odnosa nisu bili dorasli razvoju proizvodnih snaga u kapitalizmu, pogotovo poslije 1950, te su u tom dvoboju i propali. ‘Društvena narudžba’ je tu (kao i u SFRJ ili Kini) bila garancija sigurnog radnog mjesta i sveopćih društvenih usluga (uključivši školovanje kao glavnu cestu društvenog uzdizanja), ma kako ponegdje primitivnih, za mase seljaštva koje su nahrupile u gradove.

A zašto je zamrzavanje integralnog samoupravljanja uspjelo? Zato što snage u SKJ koje su ga favorizirale nisu, po vlastitom iskazu, uspjele svladati solidni pasivni otpor većeg dijela rukovodstva neposredno ispod Izvršnog Komiteta SKJ. Kako bi ga bile mogle svladati? Pa kao u svakoj dobroj strategiji, iznalaženjem saveznika. Koji su to mogli biti saveznici, osim radnika koji su već bili kako angažirani tako i neutralizirani? Očigledno samo dva: radni seljaci i inteligencija

Sve u svemu, ‘srednji marksizam’ predvodio je najveće društveno uzdizanje nižih klasa u povijesti čovječanstva. A na vrhu je carevala nova vladajuća klasa, nazovimo je politokracija, koja je (osim u Aziji i Kubi) na koncu zaključila da je sigurnija kao kapitalistička buržoazija – makar i kompradorska, dakle sluga metropole, kao u istočnoj Evropi.

Kasni marksizam, i retrospektiva kao perspektiva

Nije još jasno treba li kraj ‘lenjinističke’ faze situirati g. 1956. ili 1968. Povijesne faze ne svršavaju na određeni dan, te bi se moglo kompromisno reći da u raznim zemljama svršavaju u različita vremena. Ipak, u prilično jedinstvenom svijetu, pošto se nakon Hruščovljevog demistificiranja Staljina 1956. nastavio zastoj u tom društvu, možda je bolja prekretnica 1966-68: početak Kulturne revolucije u Kini, studentske pobune 1968. (prvi svjetski bar naizgled antikapitalistički pokret suprotstavljen komunističkim partijama i službenom marksizmu prvih dviju faza), slom Dubčekove reforme u Čehoslovačkoj kao i samoupravljanja kao ekspanzivnog sistema u SFRJ, itsl.

Osnovno je pitanje ove faze kako deblokirati smrznuti i mrski model koji je od blistavog početka Lenjinovog završio u Staljinovoj kontrarevoluciji. Potražnja za novim ‘subjektom revolucije’, koji bi nadomjestio ili bar stao uz bok neuspješnom industrijskom proletarijatu, bila je unezvjerena: proleteri u smislu svih radnih i/ili siromašnih ljudi; tehničari i intelektualci; Maovo ‘selo planeta’; žene (u varijanti socijalističkog feminizma); ‘obojeni’ narodi ili etnije; čak Marcuseovi studenti ili pak seksualni marginalci (to je već bilo očajničko). Pošto je sve to propalo, izlazi da je problem dublji, a možda nije u Subjektu nego u Načinu. Možda se Proizvodnim Snagama (koje su u razvijenom kapitalizmu već potencijalno veće od potreba čovječanstva) trebaju kao faktori načina društvene proizvodnje – ili proizvodnje društva – barem ravnopravno dodati Proizvodni Odnosi, naime međuljudski odnosi specifični za određenu fazu proizvodnih mogućnosti?

U najširem shvaćanju proizvodnje kao ‘proizvodnje ljudskog života’, koja je Marxu i Engelsu bila vrlo draga, shvaćam to u dva smisla. Prvi i uži ili izravan proizvodni odnos je konstitutivan za Marxa: radi se o samoupravljanju odozdo na gore i sve do vrha moći, kakvo je on oduševljeno pozdravio u Pariškoj Komuni, a Lenjin objeručke prihvatio (dok nije potonuo u glibu i krvi borbe za opstanak svoje vlasti). Ta je ideja bila tabuirana od početka SSSR-a na dalje, osim u disidentskoj grupici ‘komunista vijeća’ (Pannekoek, Gorter, Mattick). Pošto su je reaktualizirali 1950. Kidrič* - i kasnije Kardelj – uz podršku Tita, uzet ću u daljnjem razmatarnju primjer SFRJ kao najjasniji za sve ‘socijalističke’ države (mada bi valjalo potanko raspraviti i kinesku ‘kulturnu revoluciju’). U SFRJ su ogromni otpori u politokraciji zamrzli samoupravljanje uglavnom na nivou tvornice, na kojem nije moglo imati odlučni utjecaj. To po mom mišljenju ukazuje na drugo, neizravno a zanemareno polje proizvodnih odnosa, naime na jasan deficit unutar ‘socijalizma’ u plebejskoj demokraciji odozdo prema gore, u nužnim i potencijalno zdravim sukobima unutar odlučivanja društva kao cjeline: u komuni, u sredstvima masovnog informiranja, u političkim organizacijama, u parlamentu i svim posrednim stupnjevima, uključiv i njegovu ključnu instituciju navodno avangardne i stvarno vladajuće komunističke partije. No bez takve otvorene društvene diskusije, bar toliko slobodne kao u parlamentarnom kapitalizmu (ili u SSSR-u 1921-26), oslobodilačke težnje samoupravljanja unutar izravne industrijske i slične proizvodnje ne mogu uspjeti.

Usput budi rečeno, Marxova ostala glavna djela tek su u novijoj fazi uspjela probiti barijere mržnje i opskurantizma te su bila kako-tako objavljena.

A zašto je zamrzavanje integralnog samoupravljanja uspjelo? Zato što snage u SKJ koje su ga favorizirale (obično se smatra da je to grupa oko Kardelja i Bakarića) nisu, po vlastitom iskazu, uspjele svladati solidni pasivni otpor većeg dijela rukovodstva neposredno ispod Izvršnog Komiteta SKJ. Kako bi ga bile mogle svladati? Pa kao u svakoj dobroj strategiji, iznalaženjem saveznika. Koji su to mogli biti saveznici, osim radnika koji su već bili kako angažirani tako i neutralizirani? Očigledno samo dva: radni seljaci i inteligencija. Kako bi se oni bili mogli aktivirati? Dozvolom slobodnih diskusija unutar okvira Ustava SFRJ (koji se, kao u svakoj državi, štiti i brani). To znači ne samo slobodu mišljenja, koja je do izvjesne mjere u SFRJ postojala—sigurno više no bilo gdje drugdje u ‘socijalizmu’ (mada je podli paragraf o zločinu zbog ideja trebalo ukinuti). To dalje traži pravila za slobodu organiziranja lobbies, dakle grupica za pritiske na vlast u korist određenih mjera, uz pravila za njihov pristup masovnim medijima. Sve to bi takođe moglo prebroditi povijesnu teškoću koju su tvornički radnici uvijek imali da sami, bez jakog saveznika, pređu od razine štrajka u tvornici na razinu moći u državi. Razvoj svake socijalističke države, od SSSRa do Kine i Kube, može se shvatiti u biti kao trka između alternativnih polova integralnog samoodređenja (u proizvodnji i ‘civilnom društvu’) i spontanih tendencija prema kapitalizmu čim se napusti staljinistički teror u korist potrošačkog tržišta okruženog kapitalističkim svijetom.

To bi konačno bilo sve jalovo da se ne može prenijeti na diskusije unutar SKJ. Trebalo se dakle vratiti na slobodu organiziranja frakcija i širokih pretkongresnih debata koja je bila norma u marksističkom pokretu, ne samo za Marxa i Engelsa nego i u cijeloj njegovoj povijesti do g. 1921. (kad su se kongresi držali često!). Te je godine Lenjin, suočen s ogromnim ekonomskim rasulom i povlačenjem njegove vlasti iz ekonomije osim nekih ključnih područja, odlučio da si GODINU DANA Partija ne može dozvoliti luksuz frakcija, i nametnuo Kongresu Ruske KP jednogodišnju zabranu. Staljin se smiješio ispod brka i postignuo da se zabrana nikada ne digne: to se nazvalo ‘monolitizmom’. A nažalost je Tito bio ljuti pristaša tog principa: što je bilo razumljivo i korisno sve do 1945. i možda 1950, ali potpuno kontraproduktivno nakon tog datuma.

Stoga je slom oko g. 1991 – a tu već govorim o cijelom kasnom marksizmu – bio dvostruki, i zato dubok. Prvo, bio je političko-ekonomski slom, vidan u oduševljenju stanovnika razmjerno uspješne DDR kad se otvorio zid prema Zapadu. No usto, bio je i idejno-filozofski slom: cijela ‘naučna paradigma’ marksizma u svoje tri faze potonula je, mislim u nepovrat.

Ako smijem govoriti autobiografski: kad sam kao profesor-gost u Njemačkoj 1989. saznao za izbornu pobjedu Tuđmana u Hrvatskoj, napisao sam pjesmu Sjene (u starinskom smislu ‘sablasti’ – može se naći na kraju moje knjige stihova Armirana Arkadija, Naprijed 1989). Stavio sam joj epigraf iz Silvija Strahimira Kranjčevića, gdje Gospod kaže Mojsiji:

Mrijeti ti ćeš kad sâm počneš

U ideale svoje sumnjat.

Da to prevedem u prozu: oštrih političko-ekonomskih poraza Marx i Lenjin su znali dosta: godine 1848, 1871, 1905, recimo; pa i KPJ 1921-38. Ali horizont za daljnje napore bio je netaknut, trebalo je samo preformulirati dijelove puta k njemu. Sada treba preformulirati i horizont.

Partijo: niti s tobom niti bez tebe

Horizont se može razbistriti uz dva uslova. Prvo da nikako ne napustimo Marxa, kao ni pouke – po dobru i po zlu – osobito drugog perioda marksizma, naime one o ulozi i profilu avangardne partije. Približit ću se tim dvjema faktorima koristeći za svaki po dva primjera.

Primjer za pouke o avangardnoj, povijesno govoreći lenjinskoj partiji: moj je nedomišljeni, dakle privremeni, stav izražen latinskom poslovicom nec tecum nec sine te, prevodivo kao niti s tobom niti bez tebe. Naime, gledajući efikasnost komunističkih partija u razbijanju kapitalističke vlasti u pola tuceta revolucija, a potpunu dubinsku neefikasnost svih protesta, ma kako masovnih, bez trajnog organiziranog jezgra koje bi generaliziralo njihova iskustva i prebrođavalo periode oseke – recimo od Seattlea i Genove do Atene i Kaira danas – ne možemo u cijelosti odbaciti Lenjinov recept. A gledajući ogromnu degeneraciju tih partija nakon 10-25 godina na vlasti, ne možemo ga ni u cijelosti prihvatiti. Glavni je organizaciono-politički uvjet te degeneracije, po mom mišljenju, bio da je, unutar Lenjinovog teoretski prihvatljivog recepta ‘demokratskog centralizma’, centralizam silom prilika u ilegalnim uslovima (kako u Rusiji 1903-17, tako u svijetu odmah nakon 1918) prevladavao nad demokracijom. To dakako ne važi za sve situacije, osobito one poslije g. 1945. Iz te dileme (double bind, po Batesonu) može se izaći samo učinivši korak unazad i rastavivši Lenjinov recept na komponente, od kojih su neke prihvatljive a neke danas nisu.

Primjer za pouke o avangardnoj, povijesno govoreći lenjinskoj partiji: moj je nedomišljeni, dakle privremeni, stav izražen latinskom poslovicom nec tecum nec sine te, prevodivo kao niti s tobom niti bez tebe

Primjer za pouke iz kineske ‘kulturne revolucije’, koja uopće nije bila puko ludilo kako to pronose buržoaska piskaranja, nego kompleksni društveni pokret: Mao Cedong je sagledao da opasnost od kapitalističke restauracije ne prijeti u prvom redu od poražene buržoazije unutar ili izvan revolucionarne države (mada njena uloga ostaje važna, a u slučaju Latinske Amerike i odlučujuća) nego od društvene prirode nove politokracije, dakle vrha Komunističke Partije na vlasti. To su donekle bili naslutili već Bordiga i Trocki, ali je jasno i jezgrovito formulirao prvo on: valja podstaći pobunu socijalističkih masa protiv tih vrhova. Dodao bih da si je jedino Kina to mogla, kao ogromna država i velesila, priuštiti kao nasilne sukobe, makar uza stabilna sidrišta Armije i vanjskih poslova, dok bi u slučajevima manjih društava to morao biti pobunjeni pritisak tzv. civilnog društva u pretežno nenasilnim oblicima, u korist postojeće slobodarske manjine unutar KP pa čak i njenog vrha. U tom slučaju bila bi primjenjiva Maova parola ‘bombardirajte protestima generalštab’. Mao je dakako svoj napad izvršio na najgori mogući način, hrabreći rulje nezrele omladine da uništava arheološke monumente i ponizuje stare profesore.

I konačno, evo dva primjera za drugi faktor: kako shvatiti Marxa? Prvo, koji su Marxovi odlučujući izvori? Po Engelsu, to su (kao na nekom Kongresu Druge Internacionale) njemačka filozofija, francuska politička tradicija, i engleska politička ekonomija; Lenjin je to ponovio u jednom slavnom članku koji je u srednjem marksizmu uvodio svaku antologiju Marxa. No mnogi su istraživači obrazložili, mislim uvjerljivo, da su najdublji filozofsko-politički utjecaji na mladog Marxa, koji ostaju cijelog života a trag im se nalazi u njegovim ranim studijama i spisima (tek razmjerno nedavno u potpunosti objavljenih), slijedeći. To je u prvom redu Aristotel, posebno njegova kategorija Mogućnosti (dynamei on); Gajo Petrović ispravno primjećuje da to nije ‘nemoćna ‘puka mogućnost’, nego realna [historijski dana] mogućnost’. Zatim su to Epikur, posebno njegovo kozmičko obrazloženje slobode kao skretanja ili otklona od ravne linije (u Lukreciju prevedeno kao clinamen, inklinacija ili deklinacija), a uz bok njemu Fourierovo ‘apsolutno odstupanje’ nužno za svijet u kojem bi rad i ljudski odnosi bili stvar ‘strastvene privlačnosti’; Spinoza, posebno njegovo totalno nijekanje religioznog opravdanja društvenog ugovora; te dakako, njegov glavni Veliki Predak Hegel, posebno metod dijalektike kao nerazmrsivog jedinstva logike, ontologije i aksiologije (gdje se dakle o Biću ne može suvislo govoriti bez govora o Vrijednosti). Na to su se, bez sumnje, nadovezale Marxove studije francuske revolucionarne tradicije, od Rousseaua do Babeufa, kao i ‘utopijskih socijalista’; a kad se posvetio kapitalizmu, Ricarda i Smitha. Prema svim tim izvorima, najgori bi od svih mogućih svjetova bio za Marxa onaj u kojemu ne bi bilo bar mogućnosti oslobođenja od korupcije Vrijednosti uslijed Otuđenja: nije slučajno posvetio cijeli zreli život misterijama kapitalizma! Tu ga moramo slijediti – i nadopuniti. Da primijenim njegovu slavnu (možda nešto suviše slavnu) Tezu 11 o Feuerbachu: ‘marksisti su interpretirali Marxa; radi se o tome da ga se izmijeni’ – no zadržavši njegov stalni slobodarski i spoznajni horizont. Za ono što je Freud lijepo nazvao Trauerarbeit, za psihičku proradu ili razradu žaljenja poslije smrti važne i drage nam osobe, kako bi nam njen nestanak bio podnošljiv, vrijeme je isteklo.

Drugo, da našu epistemologiju (filozofiju spoznaje) dopunimo uvidima primjerenima ne samo dobu teorije relativnosti i kibernetike, interneta i genetske manipulacije, nego i umiruće, te neobično opasne, zvijeri financijskog kapitalizma, njegovog globalnog terorizma i ratovanja. Marxovo konstitutivno epistemološko pravilo može se formulirati ovako: o predmetu spoznaje prosuđuje se pogledom unazad iz budućih mogućnosti, koje daju – u povratnoj sprezi s cijelom situacijom predmeta – normativne kriterije prosuđivanja.

Politički, to znači insistirati na punoj i pretežno izravnoj demokraciji – ne zaboravljajući pri tome klasne interese, ali uz integraciju svih drugih (naprimjer rodnih) interesa ličnog samo-određenja i živog rada. Kao što Kouvelakis završava svoju zanimljivu knjigu: ‘komunizam je neprestani, samokritični povratak demokratske revolucije’. O tome valja posebno pisati. Samo: mnogo vremena valjda nemamo.

No ako u tome uspijemo, to bi provjerilo dva među najboljim starim uvidima u pravi marksizam. Prvo Labriolin: ‘Marxovi spisi fragmenti su jedne nauke i jedne politike koja je u stalnom postajanju; i koju drugi – a ne radi se o bilo kom pridošlome – treba i može nastaviti’ (O socijalizmu i filozofiji). Drugo, Sartreov optimistični pogled u Kritici dijalektičkog razuma: ‘daleko od toga da bi bio iscrpljen, marksizam je još vrlo mlad, gotovo u svom djetinjstvu; njegov razvoj jedva je otpočeo’.

(Usput: novo, nadajmo se konačno dobro uređeno izdanje Marx-Engels Gesamtausgabe (Sabrana djela) koje izdaje Berlinsko-Brandenburška Akademija Nauka, predviđa 114 tomova; od toga je već objavljeno oko polovine.)

Darko Suvin – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva.

Aktiva broj 4., Jugoslavenski studiji; za ovu Jugoslaviju, od 16.3.2012., Novosti br. 639.

Bilješka

* Vidi moj članak: 'Ekonomsko-političke perspektive Borisa Kidriča,' Zarez od 28.IV 2011, pp. 10-11; a za gornji pristup takođe eseje 'Živi rad i rad na življenju', u mojoj knjizi Gdje smo? Kuda idemo?: Za političku epistemologiju spasa, preveo M. Krivak, Zagreb: Hrvatsko Filozofsko društvo, 2006, te  'Od smrti u život' i 'Pogled unazad iz krize na komunizam i SFRJ', preveo S. Hasnaš, Up & Underground br. 17-18. Zagreb: Bijeli val, 2010, 73-95. Citat iz Gaje Petrovića odnosi se na njegovu Filozofija i marksizam, Zagreb, 1965, a iz Stathisa Kouvelakisa  na njegovu Philosophy and Revolution: From Kant to Marx, London, 2003.

1/5