>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Andrej Mirčev: Iskustvo Jugoslavije nije posve izbrisano

Izložba ‘Ranu ne diraj!’ ustrajava na ideji da su arhivi mjesta emancipacije od terora falsificirane prošlosti

Nakon završene filozofije, povijesti i teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Andrej Mirčev doktorirao je na Freie Universitätu u Berlinu, gdje danas živi i radi. Bio je profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a danas kao gostujući profesor i znanstveni suradnik predaje na Fakultetu za dizajn i umjetnosti u Karlsruheu i na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu. Autor je nekoliko dramaturgija za koreografske i kazališne projekte. Povod za razgovor nedavna je izložba u Galeriji RUB u Slavonskom Brodu – njegov rad ‘Ranu ne diraj!’ progovara o arhivu koji je pronašao na smetlištu Državnog arhiva u Osijeku.

Čini se da te ruševine prošlosti konstantno prikupljamo, pohranjujemo i izlažemo. Kod nas arhivska groznica kao da nikad nije prošla, već se iznova nalazimo u febrilitetu?

Arhiv što ga navodite odnosi se na didaktičko-metodički materijal namijenjen obuci iz Općenarodne obrane i društvene samozaštite koji sam u okviru terenske nastave pronašao sa studentima u kutijama predviđenima za otpad. Kad smo ih otvorili, ukazali su nam se udžbenici i super 8mm filmovi, odnosno dijapozitivi koji su služili u nastavi. Kako je riječ o izvornim dokumentima koji zrcale hladnoratovsku tenziju i paranoju uoči pada Berlinskog zida, ali i svjedoče o organiziranoj društveno-političkoj strukturi koja je građane obučavala u samozaštiti, odluka je bila da materijal podvrgnemo reinsceniranju, s ciljem artikuliranja novih estetskih konfiguracija i novog sagledavanja socijalizma. U filozofskom smislu, taj arhivski materijal intrigantan je ne toliko u pogledu opovrgnute temporalnosti, već kao figura onoga što bi se na tragu Waltera Benjamina i Jacquesa Derride moglo misliti kao mesijansko vrijeme arhiva. U tom smislu, performativna reaktivacija dokumenata ONO-DSZ-a pokušaj je da se, ruševinama usprkos, imaginira budućnost. Budućnost zasnovana na kolektivnoj brizi za ugrožene, isključene i prekarne.

Što s arhivom možemo napraviti danas? Je li to jedino što nam je preostalo kad govorimo o potencijalnoj budućnosti zasnovanoj na dobrim praksama iz prošlosti?

Arhive doživljavam kao mjesta potencijalnosti i mogućnosti (re)generiranja drugačijih narativa. Pokušat ću vam na primjeru istraživačko-kustoskog projekta ‘Left Performance Histories’, realiziranog 2018. na Institutu za teatrologiju u Berlinu, pobliže artikulirati navedenu tezu. Projekt je tematizirao arhive izvedbenih umjetnika koji su djelovali u bivšim socijalističkim zemljama 1970-ih i 1980-ih te je pokušao izoštriti pogled za umjetničke prakse koje socijalizam nisu kritizirale s desnih, nacionalističko-klerikalnih i liberalnih pozicija, već s onih radikalne ljevice, nezadovoljne raskorakom između teorije socijalizma i njegove realizacije u praksi. Dokumente koje smo pronašli u privatnim i institucionaliziranim arhivima u Bremenu, Beogradu, Budimpešti, Pragu i Zagrebu uvjerili su nas da se radi o fragmentima koji omogućavaju ne samo redefiniciju kanona izvedbenih umjetnosti, već artikuliraju drugačiju sliku o socijalizmu od one koja prevladava u javnom i znanstvenom diskursu, a koja ga situira u priču o dva totalitarizma. Navedeni projekt i izložba ‘Ranu ne diraj!’ ustrajavaju dakle na ideji da su arhivi mjesta emancipacije od terora falsificirane prošlosti.

Danas smo u situaciji da maskama štitimo lice od virusa i dodira, ali i od Drugog koji uvijek predstavlja virus. Možemo li zaštititi društvo ako ono više ne postoji?

Bez obzira na sve proturječnosti koje implicira pojam suvremenog društva, pokušao bih odgovoriti naslovom knjige Michela Foucaulta: Treba braniti društvo. U situaciji u kojoj već 30 godina svjedočimo kolapsu socijalnih struktura i povlačenju države, odnosno biopolitičkom režimu u kojem je vlast preuzela brigu nad životom i tijelom, pitanje socijaliteta postaje ključno upravo zato što je došlo do sloma vrijednosti kao što su solidarnost, tolerancija i pravednost, a koje čine temelje zajednice i društvenog ugovora, bez kojeg se vraćamo u stanje rata svih protiv svih. Po toj logici, društvo koje treba zaštititi i braniti bila bi zajednica obespravljenih i potlačenih. Bez obzira na to radi li se o klasnim, rasnim ili rodnim manjinama.

Živjeli ste u različitim jugoslavenskim republikama. Godinama živite i radite u Berlinu, kamo i dalje migriraju kulturni radnici iz regije. Kako izgleda život novih balkanskih migranata u Njemačkoj danas, odnosno to ‘progonstvo u prekarnu želju’?

Bivajući godinama podvrgnut čestim selidbama i svojevrsnom nomadskom trajektoriju, nastanjivao sam se u gradovima-granicama kao što su Pančevo, Rijeka i Ohrid. Analizirajući geopolitičku poziciju Berlina, Heiner Müller u jednom intervjuu objašnjava da je to grad koji utjelovljuje ‘pukotinu između Rima i Bizanta’. Time je pregnantno opisan doživljaj za koji mi se čini da je blizak i našem postjugoslavenskom mentalitetu, također rascijepljenom između zapada i istoka. Unatoč idealiziranoj slici njemačke prijestolnice kao mjesta divljeg provoda, život migranta neizvjestan je i surov, čemu naročito doprinosi činjenica da su cijene stanova u posljednjih deset godina višestruko porasle. Ipak, kao liminalna crvena oaza na kontinentu koji tone u ksenofobiju i mrak desničarenja, Berlin još uvijek predstavlja kozmopolitsko iskustvo slobode. Idealni topos za ‘dobrovoljno, džojsovsko progonstvo’ koje trenutno živim.

Kako danas doživljavate svoje povratke u Hrvatsku i Slavoniju?

Ulazeći nedavno vlakom iz Austrije u Sloveniju, dočekala me scena koja me uvjerila da iskustvo Jugoslavije nije posve izbrisano, ali da je potisnuto u revizionističkom prekrajanju prošlosti. Kondukter Slovenskih željeznica imao je tetovirano srce u kojem je pisalo ‘JNA’. Prolazak kroz oštećeni Zagreb i petosatno putovanje kroz slavonsku ravnicu suočili su me s druge strane s prizorima rasturenih urbanih i privrednih struktura, odnosno nekom jezivom apatijom. Taj utisak bio je intenziviran posjetom Memorijalnom spomen-parku Dudik kod Vukovara, odnosno urušenom rodilištu u Kneževu u Baranji, smještenom dva kilometara od bodljikave žice kojom je Orban Hrvatsku izolirao od Europe. Prevladava stoga osjećaj navigiranja prostorom kolektivne amnezije i paradoksalnim krajolicima, ispražnjenim od smisla i života. Nažalost, kulturno-obrazovne institucije poput sveučilišta ili galerija, od kojih bismo logično očekivali da budu generatori promjene odnosno utvrde otpora, svojim malograđansko-palanačkim politikama ukotvljenim u ideologiji kulturnih industrija održavaju na životu klerofašizam i neoliberalnu devastaciju duha i morala. Jer kako drukčije objasniti činjenicu da ni nakon pet godina osječki HNK nije našao za shodno ukloniti crno ‘U’ upisano na fasadu tik pored glavnog ulaza?

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1