>

novosti logo

Bankarski eldorado

Hrvatska je država u kojoj su banke bogate, a ukupna nacionalna ekonomija siromašna i koja već desetljećima ima najbolje guvernere narodne banke na svijetu, dok njeno gospodarstvo nikako da se makne iz banane

Nešto je trulo u državi Danskoj, glasi ona čuvena Shakespeareova rečenica, koju izgovara jedan od sporednih likova na početku Hamleta. Koja je ovo država, pita već u naslovu svog novog filma Vinko Brešan, ne skrivajući se iza neke daleke Danske. Jedan od odgovora mogao bi biti da je to ona država u kojoj su banke bogate, a ukupna nacionalna ekonomija siromašna i koja već desetljećima ima najbolje guvernere narodne banke na svijetu, dok njeno gospodarstvo nikako da se makne iz banane. Po optimističnim predviđanjima, kaže dr. Ljubo Jurčić, jedan od rijetkih ekonomista koji govori ono što misli, Hrvatska će do kraja ove, 2019. godine doseći tek sirotinjski BDP od prije krize, dakle kakav je imala prije 11 godina. Sve usporedive zemlje iz okruženja u isto su vrijeme postale bogatije za prosječnih 25 posto. Dakle, za cijelu četvrtinu. Hrvatska industrijska proizvodnja, dodaje on, jedva je na 60 posto one od prije 30 godina.

Istodobno, Hrvatska je narodna banka imala najbolje guvernere na svijetu, prvo Željka Rohatinskog, pa onda njegovog nekadašnjeg zamjenika Borisa Vujčića. Ne najboljeg na Balkanu (bože sačuvaj), ne među tranzicijskim zemljama, ne niti u Europi, već na cijelom velikom, okruglom i bijelom svijetu. Bili su bolji i od Nijemaca i od Engleza i od Francuza i od Amerikanaca i od Kineza i od svih ostalih. Nešto kao Luka Modrić u nogometu. Čudo da ostale zemlje ne nude stotine milijuna eura kako bi ih dobile u svoje narodne banke. Boris Vujčić je to smrtno ozbiljno shvatio, pa izjavljuje: ‘Dobivanje nagrade koje dolazi od najrenomiranijih svjetskih financijskih novina veliko je priznanje, prije svega svim djelatnicima HNB, a onda i meni samom.’ Nije osobito originalno, ali je nešto što se mora kazati. Titulu je dodijelilo uredništva mjesečnika The Banker koji izlazi u Londonu i koji pripada krugu bankarskog krupnog kapitala. Nije tajna koja se i čija politika tu zastupa, pa prema tome i čime su naši guverneri zaslužili visoko priznanje koje se tu dodjeljuje. Zemlja u kojoj su banke uvijek bogate, bez obzira što se dešava s njenim gospodarstvom i stanovništvom, za uredništvo The Bankera pravi je eldorado.

‘To nas priznanje obvezuje’, kaže dr. Vujčić, ‘da nastavimo rad na našim ciljevima poput stabilnosti cijena i tečaja te sigurnosti financijskog poslovanja hrvatskih tvrtki.’ U malo riječi tu je rečeno sve. Stabilnost cijena se godinama osiguravala na najzloćudniji mogući način. Uvoznom konkurencijom koja je bila jeftinija zahvaljujući prejakoj kuni. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uspostavljen je nerealni tečaj od 3,7 kune za jednu njemačku marku i ostao je nepromijenjen do današnjeg dana, skoro pune 24 godine, pa sada iznosi 7,4 kune za euro. To znači da je već prejaka kuna stalno jačala, jer su istovremeno sve cijene i svi troškovi više nego udvostručeni. Pokazalo se da u takvim uvjetima ekonomija ostaje stabilna bez obzira koliko vlast povećavala namete i zapošljavala uhljebe, trošila bez računa, zaduživala se i napuhavala proračune i birokraciju. I, naravno, rušila moralne zasade na kojima počiva društvo. Nije Hrvatska eldorado samo za strane bankare i uvoznike, već i za domaće političare. Ali kako se račun uvijek nekome ispostavlja, platila ga je i plaća hrvatska proizvodnja i hrvatsko stanovništvo, koje sada traži životnu šansu po bijelom svijetu. Dio hrvatskih ekonomista odavno je ukazao što se događa i ponudio moguća rješenja. Naravno, uzalud jer su interesi uvijek bili jači i od struke i od nacionalnih ideala. Jedno od tih rješenja, koje je odavno iznio sada već pokojni dr. Gorazd Nikić, dobro pokazuje u kakav se eldorado u međuvremenu pretvorila Hrvatska.

Dr. Nikić je svojevremeno predlagao da Narodna banka u većoj mjeri prepusti određivanje tečaja deviznom tržištu, gdje bi kuna slabila postupno i prema realnom stanju ekonomije. Konkretno, kad bi potražnja deviza bila veća od ponude, što bi dovelo do slabljenja kune, Narodna banka ne bi trebala intervenirati nudeći devize iz rezervi i tako umjetno jačati kunu. Nasuprot tome, kad bi se na tržištu povećala ponuda deviza, a to se u pravilu nije događalo zbog većeg izvoza, već zbog prodaje imovine ili novog zaduživanja u inozemstvu, ona bi trebala otkupljivati višak deviza i tako spriječiti pritisak na novo jačanje kune. Prijedlog je odgovarao tadašnjem stanju ekonomije, u kome je još postojala velika potražnja deviza, a smišljen je kako bi se izbjegli inflacioni udari. Pa ipak, dao bi potreban impuls domaćim proizvođačima, povećavajući im prihode, a time i konkurentnost i u zemlji i u izvozu. Kao i svi drugi i taj je prijedlog naišao na zid šutnje. Na onaj isti o koji su se razbijali i svi vapaji privrednika, koji se nisu na vrijeme snašli preorijentacijom na uvoz i trgovinu.

Prijedlog dr. Nikića danas je ponovno zanimljiv, jer dobro pokazuje što se u međuvremenu dogodilo. Da li bi ga se moglo primijeniti sada? Ne, jer bi bio potpuno besmislen. Potražnja za devizama toliko se smanjila da Narodna banka praktički intervenira samo na jednoj strani tržišne vage. Otkupljuje devize kako kuna ne bi još više ojačala. Potražnja za devizama je pala, jer je uništena prerađivačka industrija koja je trebala stalni uvoz sirovina, repromaterijala, strojeva i njihovih dijelova. Ne uvozi se ni oprema za nove tvornice, jer se nikome ne isplati da ih gradi. Prehrambena industrija se (srećom) dijelom još opskrbljuje iz domaćih izvora, a turizam više deviza zarađuje nego što ih troši.

Uz uvoz i trgovinu, turizam je postao jedina propulzivna djelatnost u Hrvatskoj. U svakoj vladi najuspješniji su bili ministri turizma, pa čak i onaj koji, po vlastitom priznanju, prije dolaska na dužnost nikad nije boravio u nekom hotelu. U bruto domaćem proizvodu turizam je dosegao 20 posto i to ne zbog svog prebrzog rasta, već zbog uništavanja prerađivačke industrije. Takva promjena strukture svodi nacionalnu ekonomiju na sezonske djelatnosti s najmanjom dodanom vrijednosti i na radnu snagu s najnižom kvalifikacijom. Ekonomisti znaju da je zemlja već ozbiljno zaražena tzv. nizozemskom bolešću (ili nizozemskim sindromom). Nju izaziva veliki devizni priljev zbog neke prirodne prednosti, na primjer velikog rudnog bogatstva, pa zbog jeftinih deviza sve druge izvozne industrije postaju neisplative. Ali u Hrvatskoj uzrok bolesti nisu ni Jadran niti ostali prekrasni krajevi, već vlastita tragična ekonomska, posebno monetarna politika. Serum za tu bolest sada je još jedino neki New Deal, dakle neka drukčija podjela karata, za što nema šanse dok nam političkom scenom vladaju ljubitelji škampa ili mali mišeki, sretni da su zagrizli u neki komadić sira. A optimizam ne bude ni naši ljudi, silno uspješni u svijetu. Pri tom, naravno, ne mislimo na Luku Modrića.

1/1