>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Blokada Srbije

Nakon što Hrvatska pod novom vlašću niže sve same poraze, Karamarko je odlučio to resetirati i vratiti zemlju u devedesete, kada su se nizali uspjesi i nikada dovoljno opjevani trijumfi. Ukratko, želi se još jednom pobijediti Srbiju i zato se koče njezini pregovori s Bruxellesom

Kada je Tomislav Karamarko pobijedio na nedavnim parlamentarnim izborima, žurno, najžurnije mu je čestitao srpski premijer Aleksandar Vučić, iako je ta pobjeda bila tanka kao cigaret-papir. Ali nema veze, iz Beograda je stigla poruka koja se mogla čitati kao početak jednog divnog prijateljstva, mada su prije toga iz Zagreba stizali signali koji su uvjerljivo pozivali na oprez (predsjedničino spominjanje Vojvodine bez Srbije). I stvarno, vrlo brzo poslije Vučićeve umalo pa bratske čestitke došla je potvrda da je čovjek ono baš jako popušio. Hrvatska je odlučila zakočiti pristupne pregovore Srbije s Evropskom unijom, a ako to potraje još mjesec-dva, morat će se govoriti i o klasičnoj blokadi. Čime Zagreb koči, blokira Beograd? To nije najjasnije, jer su izjave hrvatske strane ili mutno formulirane ili su pak pisane na Facebooku. Valjda zato što novim vlastodršcima još nitko nije objasnio da se tako šalju poruke mami, punici, prijateljima, susjedima, a ne oficijelnim vanjskopolitičkim adresama. Ipak, kada se razgrne šiblje i drač tih amaterskih nejasnoća, dolazi se do sljedećeg što se može relativno pouzdano razlučiti. Hrvatska predbacuje Srbiji što nije izručila Šešelja Haagu na izricanje presude, traži da se ukine jurisdikcija srpskih sudova za ratne zločine iz devedesetih na hrvatskom teritoriju i zahtijeva da se Hrvatima u Srbiji osigura predstavništvo u srpskoj Skupštini na isti način kako su Srbi u Hrvatskoj zastupljeni u Saboru.

Odmah treba reći da je to hrpa nesuvislih ili polovično suvislih zahtjeva, za koje ne znaš da li više mucaju na pravnom ili političkom jeziku, da o rečenoj diplomatskoj nepismenosti ne govorimo. Šešelj je pušten na slobodu, praktički izbačen iz zatvora, voljom Haaga, a ne na zahtjev Srbije, pa je i njegov povratak iza rešetaka stvar prvoga, a ne druge. To, uostalom, jasno proizlazi iz toga da od Srbije nije zatraženo nikakvo jamstvo da će Šešelj biti ponovno izručen, dakle poziv na povratak u Haag odnosi se samo na njega i ovisi o njegovoj dobroj volji. Dalje, proširenje jurisdikcije srpskih sudova na zločine u Hrvatskoj (i drugdje u ex-Jugoslaviji) Zagrebu je sporno samo zbog Hrvata koji su tako osuđeni. Prešućuje se da su na taj način osuđeni i neki od najtežih srpskih zločina u Hrvatskoj (Ovčara, Lovas), u procesima pred beogradskim sudom koji, doduše, nisu bili idealni, ali su svakako bili bolji od usporedivih suđenja u Hrvatskoj. Napokon, Hrvati u Srbiji doista nemaju zagarantirana mjesta u Skupštini kao Srbi u Hrvatskoj u Saboru, jer se primjenjuje model zastupljenosti preko lista većinskih stranaka, što bi prema nekim mišljenjima koja su se i kod nas čula (čak i iz redova SDP-a), trebalo primijeniti i u Hrvatskoj. Dakle taj model je legitiman, iako nije savršen, hrvatski je bez sumnje kvalitetniji, ali je, ukupno uzevši, položaj hrvatske manjine u Srbiji trenutno bolji od položaja srpske manjine u Hrvatskoj. Uzmite samo što se viče na hrvatskim stadionima, s kojima ni razulareni srpski stadioni više ne mogu držati korak, i kako prolaze ploče službenih hrvatskih institucija na ćirilici, pa je jasno da o tome ne može biti ozbiljne diskusije.

Kada se podvuče crta, dobije se da je Hrvatska ovdje pokazala onu istu odlično uštimanu kombinaciju nacionalističke zaguljenosti i provincijalne uskogrudnosti koju je prema njoj demonstrirala Slovenija blokirajući joj pristup EU-u. Tada je to slovilo kao veliko moralno posrnuće Ljubljane, pa je Sabor poslije toga izglasao posebnu deklaraciju kojom se obavezao da Hrvatska neće napraviti istu gadariju Srbiji. Ali evo, hoće. Nema veze što su Karamarko i sadašnji inoministar Miro Kovač mjesecima prije parlamentarnih izbora tvrdili da je Zoran Milanović upropastio odnose sa svim hrvatskim susjedima, uključujući Srbiju. Ako u tome i ima istine, njih dvojica sada pokazuju da se i od najlošijeg može, kada hoćeš, napraviti gore. Zašto je Karamarko odlučio ovako drastično pokvariti i bez toga slabe i mrzovoljne odnose sa Srbijom? Na prvu loptu reklo bi se da mu predstoje unutarstranački izbori, pa želi pokazati da ima najveća ‘muda’ u pozicioniranju prema mitskom neprijatelju s druge strane Dunava. Ali ti izbori ne donose ni minimum neizvjesnosti oko toga da će on postati novi-stari šef HDZ-a, tako da to očito nema neke veze. Puno je važnije da Karamarku ni izbliza ne ide, kako je zamislio, zavođenje političke i ideološke hegemonije HDZ-a nakon osvajanja vlasti na kućnim temama, pa je posegnuo za onim vanjskim.

A kud ćeš bolje teme od Srbije i Srba. Oh, tu se svašta može podvaliti, a postoje i čitavi naramci motiva za to. Državna politika koju vodi Karamarko s klimavim i vjerolomnim koalicijskim partnerima i začuđujuće svojeglavim premijerom Oreškovićem sve je sam niz poraza, deluzija, razočaranja… I zato to treba resetirati i vratiti u devedesete, kada se ratovalo sa Srbijom, jer tada dobivaš niz sve samih pobjeda i nikada dovoljno opjevanih trijumfa. Pa zašto se onda nju ne bi još jednom lijepo pobijedilo?! Jasno, to nije lako, nikada nije bilo, i zato treba uprijeti sve snage da se izađe nakraj s ovim najnovijim beogradskim psinama sa Šešeljem, transjugoslavenskim sudstvom za ratne zločine, Hrvatima u Vojvodini, koji valjda ni sami ne znaju koliko su diskriminirani. Osim toga, ovime se učvršćuje jedina prava tekovina raspada Jugoslavije. To je da su se Srbi i Hrvati, zajedno sa svima ostalima u bivšoj državi, razdvojili u zasebne države, nakon što su ih nacionalističke propagande sa svih strana, ali s hrvatske i srpske najviše, uvjerile da ne mogu, ne smiju ostati skupa. Sva ostala obećanja o zlatnoj budućnosti samostalnih država pojeli su skakavci realnog života i kada je Kolinda Grabar Kitarović u svojoj izbornoj kampanji tvrdila da će od Hrvatske napraviti jednu od najbogatijih evropskih zemalja, to je bio završni udarac zdravoj pameti.

Ali nema veze, takva trabunjanja imaju vjerne slušatelje na svim stranama, stvar naprosto funkcionira, bez obzira na to što ih forenzičkom preciznošću demantira umalo svaki detalj iz života odvojenih država. Evo, uključujući i ovu najnoviju aferu oko remonta hrvatskih MiG-ova, koja brutalno podsjeća na to da je bivša država imala vlastitu proizvodnju borbenih aviona, a sada je vrhunac tehnološkog razvoja proizvodnja vlastitih pušaka ili šljemova. I eto, zato ova najnovija runda hrvatsko-srpskog hladnog rata. Bojišnicu treba periodično obnavljati kako bi se sačuvao privid da nove države imaju smisla i da njihovi državni vođe znaju što rade i kada je matematički dokazivo da ne znaju. Ulazak Srbije u EU hrvatski je interes jedva nešto manji od srpskog, jer je to kakvo-takvo jamstvo zaštite Hrvata u Vojvodini (a onda i Srba u Hrvatskoj), stabilnosti u regiji i, u krajnjoj liniji, stabilnosti u Evropi. Ali tko te pita. Manjine se na ovom prostoru tradicionalno, od devedesetih posebno, žrtvuje egoizmu matičnih država. Ni dobrobit regije nije na višoj cijeni, uostalom, Hrvatska je upravo objavila da joj više ni pojmovno ne pripada. A što se tiče Evrope, dok ovisi o ovakvim akterima, još je i dobro kako izgleda.

1/1