Kazališnog autora Bobu Jelčića najšira javnost pamti, barem u posljednje vrijeme, kao filmskog redatelja hvaljene i nagrađivane ‘Obrane i zaštite’, koja je 2013. bila apsolutni pobjednik na Pulskom festivalu i osvojila nagradu žirija i nagradu za glavnog glumca na Sarajevskom festivalu. Iako kaže da se ‘na filmu osjeća kao amater’, Jelčić najesen kreće u ozbiljne pripreme za snimanje svojega drugog filma, u kojemu će se ponovno baviti iznimnom i teškom temom kakvu ne poznaje suvremena domaća (i šire) kinematografija: odnosom djeteta i roditelja nakon rastave braka. Ali o tom procesu Jelčić ‘naprosto ne zna još što reći, jer ni sam ne zna kamo će ga priča ponijeti’. Za one koji poznaju Jelčićev kazališni rad, stvar je posve logična. Jelčić je kazališni čovjek koji doslovno ‘radi kroz proces’, a tek nakon njega o tome može razgovarati. A što je aktualni, kontekstualni post festum Jelčićevog kazališnog posla, otvorilo se ovim razgovorom.
Na nedavnom sudjelovanju na festivalu Wiener Festwochen, jednom od europskih najznačajnijih kazališnih, predstava ‘Galeb’ u vašoj režiji i izvedbi ansambla ZKM-a iznimno je dočekana, kaže se da je ‘publika pet puta vraćala ansambl na scenu’. Ne bi to bilo iznenađenje da izvanserijski uspjeh na bečkoj pozornici nije upadljiv u razlici tretmana iste predstave u domaćem ili regionalnom festivalskom životu. O čemu se radi? Što ili tko baždari status domaćih i/ili regionalnih kazališnih festivala i zašto su vam festivali važni? Ili je stvar prešućenih, boljih običaja da veća predstava većeg domaćeg teatra ‘prošeće’ festivalima, kao nekovrsna garancija kvalitete?
Predstava koja je gostovala na mnogim europskim festivalima i posljednje u Beču na Wiener Festwochenu nije pozvana ni na jedan domaći festival. Što reći na to? Ne znam. Je li to bizarna situacija? Pa jeste. Jesam li se navikao na takvu situaciju? Jesam. Naime, isto se događalo i s nekim drugim predstavama koje smo radili Nataša Rajković i ja. Recimo, s ‘Usporavanjima’ koja su od dobrog dijela javnosti bojkotirana. Isto se događa i s mojom najnovijom predstavom ‘Ko rukom odneseno’. ‘Galeb’ ne samo da nije pozvan na domaće festivale, nego ni na jedan u regiji, a ima ih, kako znate, na klaftre. Zašto? Zato što nije dovoljno dobar. Kako je onda moguće da tako dobro prolazi vani? Ili postoji neki drugi razlog.
Očito nisam dio igre
Problem Dubrovačkih ljetnih igara je nemogućnost ambijentalnog festivala u okolnostima prevladavajuće turističkog grada. To svima mora biti jasno. A kako u tim uvjetima održati festival? I treba li ga održati? Ugasiti pa stvoriti novi? To je pitanje od kojeg svi peru ruke, iako nitko ne pita što je, zapravo, na stvari. Bitno je da se makina valja
Hajmo ovako. Čovjek koji piše kazališnu kritiku za vaše novine je, osim što kritizira predstave, selektor dvaju festivala u regiji, dopisnik ili sudionik drugih festivala i tko zna što još. O predstavi ‘Galeb’ je pisao iz iznenađujuće, naglašavam, za vaše novine iznenađujuće konzervativne pozicije, oblativši je prilično. Hoću reći, isti čovjek selektira i netom kritizira to što je selektirao. Na što to podsjeća, molim vas? Ako slijedimo taj trend, a ja nemam previše informacija nego tek nagađam naivno, sasvim je moguće razmišljati da se u daljnjim stupnjevima festivalske perspektive cijela stvar dodatno manipulira i monopolizira. Tko zna što bi se tu sve moglo naći, ako malo zagrebete ispod površine. Kao nekad na nagradi hrvatskog glumišta, gdje nekolicina klijentelistički dijeli pozicije i nagrade. Ja očito nisam dio igre. Ni tima. Moguće je, naravno, da je predstava naprosto loša, kao što je uočio Bojan Munjin, pa ne zaslužuje pojaviti se ni na jednom od brojnih festivala. Ali je ipak fenomen, priznajte, barem iz perspektive europske kazališne zbiljnosti, zanimljiv: upravo ono što vaš kritičar radikalno pljuje, europski kritičari ističu kao neizmjernu kvalitetu. Jako interesantno.
Ali o kakvom sistemu interesne umreženosti točno govorite? Cinično je reći da klijentelizma u teatru nekad nije bilo, kao što je cinično reći da klijentelizam pripada teatru po definiciji (domaće kulture). U kafanskim podjelama na konzervativnu i lijevu domaću kulturu nema ideološke supstance. A ako nema supstance u tom klijentelizmu, što od njega ostaje?
Hm, ima li uopće negdje još ideološke supstance, stvarno? Mislim da je odavno nema. Postoje, istina, matrice i znakovi prepoznavanja. I to opstaje, ali suštinski – ne znam. Stvari su preizlizane. Ne vjeruju im ni oni koji ih zastupaju, tako ja barem vidim. Klijentelizmu, naravno, ne treba ideološka supstanca. Baza je goli interes koji funkcionira kao bilo koji kapitalistički sistem, neovisno radi li se o kazalištu ili o nečemu drugom. Ta je tema, uostalom, i previše jasna. Zato bježim u kazalište kao u prostor neizvjesnosti. Neizvjesnost je meni sloboda, nešto što nije zatvoreno i strukturirano kao kakav rutinirani holivudski hit. Ili priređeno za neku ideološki obojenu poruku, toliko sigurnu, do iritacije. A ja sam nesiguran do boli, i to vlastitom odlukom, namjerno.
Kad spominjemo festivale, eto najvećeg, Dubrovačkih igara. Prije dvije godine (u koautorstvu s Natašom Rajković) ondje ste najprije s uspjehom odigrali predstavu ‘Allons enfants’, koja je sljedeće godine skinuta s programa Igara unatoč ranijem dogovoru. Aktualnost je na istom mjestu (ne)suđena predstava ‘Elementarne čestice’ prema tekstu Michela Houellebecqa. Političke okolnosti spajaju nespojive situacije dvaju teatara. Što je to: ironija, provincijalno političko pripetavanje, suha budalaština?
Eto i to, skoro sam zaboravio. Ironično ali provincijalno, skinuti smo zbog Gradske vijećnice u kojoj se igrao dio naše predstave. To je bio kamen spoticanja, što mi je potvrđeno s više strana, a ne financijski razlozi, kojima su se službeno dičili. Nema, kao, para za vlastitu produkciju, a u isto se vrijeme ugošćava vrlo skupa predstava sa Splitskoga ljeta. Ili se rade nove, mnogo skuplje produkcije od te naše. Situacija pak s predstavom Houellebecqa obuhvaća već niz, blago rečeno, vrlo neozbiljnih radnji, o kojima se nema što dodati. Osim činjenice koja, ironično i provincijalno, povezuje obje predstave na ‘lokalnoj’ razini. Gradska vlast u Dubrovniku koja je započela priču s Houellebecqom ima očitih i velikih sklonosti miješati se u ono što, makar dijelom, financira. Treba oprezno paziti na taj trend u budućnosti – jer prijeti da postane pravilo.
Kakav značaj, uopće, za domaći teatar imaju Igre? U socijalnoklasnom smislu, one su prvi primjer razlike reprezentativne kulture prema svemu ostalome, kako to vidite?
Srednja klasa je oduvijek u opsesivnoj, konstantnoj potrazi za vlastitim definiranjem i identifikacijama. Balansiranjem po rubu između stravično bogatih i socijalno ugroženih, ona se angažira po vokaciji vlastite, jedva važno koje, političke orijentacije, trudeći se ipak da taj angažman ne ugrozi temeljne postavke njezina konformizma
Smisao postojanja Igara je ambijentalnost. Izlazak iz klasične kazališne kutije u stvarni gradski prostor. S tim su kondicijama Igre stvorene, što je bilo prije dosta godina. Danas to više nije moguće. Stari koncept naprosto ne funkcionira. O tome trubim već godinama, pa smo i predstavu kanili postaviti kao upozorenje tog smjera, skriveni naslov je bio ‘Kraj ljetnih igara’, a trebala se odvijati na nekoliko lokacija u gradu – ali da ne davim s tim. Ukratko, problem Ljetnih igara je nemogućnost ambijentalnog festivala u okolnostima prevladavajuće turističkog grada. Točka. To svima mora biti jasno. A kako u tim uvjetima održati festival? I treba li ga održati? Ugasiti pa stvoriti novi? To je pitanje od kojeg svi peru ruke, iako nitko ne pita što je, zapravo, na stvari. Bitno je da se makina valja. Ministri postave ravnatelje po, recimo to tako, vlastitom ukusu. Ravnatelji izmisle nekakav repertoar pa ga iznesu na medijskim konferencijama, odigraju se tri-četiri izvedbe po sezoni pa ih skinu. I sve tako dalje. Ciklička repriza, ljubazno i pristojno, kao da se u gradu ništa ne događa. A grad izgubljen, promijenio se totalno, u Gundulićevoj restorani, ljudi otvaraju poslovne prostore, sezona je – mora se zaraditi. Uprava Igara istovremeno je u dubokoumnoj dilemi da li da igra Držića ili neku franćezariju ili pak Shakespearea. Zbog najezde stranaca… Teatar se dakle posve realno, realistički, odvojio od ambijenta koji ga je hranio. Ambijent je oživio i živi neovisno o teatru, a teatar živi za ambijent koji ne postoji.
Najkorisniji posao
Imate klasu studenata na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, njihove predstave su uvijek iznimno zanimljive: što vam je cilj u radu sa studentima?
Studentima pokušavam dati ono što meni nisu dali dok sam bio na Akademiji: alat, metodologiju, sistem. Iz ove škole moraju ponijeti nešto konkretno, iskoristivo, nešto osim entuzijazma. I moraju se time u kratkome roku izboriti za sebe. Jer konkurencija je surova. Puno je akademija, puno završenih glumaca. Puno nemoralnih ponuda i mogućnosti da se negdje izgubiš, da te zature. To je vjerojatno najkorisniji posao koji radim. A jako sam se opirao i jedva pristao doći na Akademiju.
Najesen prvi put režirate u zagrebačkom HNK-u, to je izazov. Koja je, barem ugrubo, ideja komada ‘Na kraju tjedna’?
U fokusu je srednja klasa ili nešto tome nalik. Kao neko detektiranje ovoga vremena. Ljudi koji pričaju o činjenju, ali slabo čine. Znate ono, svi pričaju kompetentno, a vi nikome ipak ne vjerujete. Tek smo na početku, prvi su razgovori s glumcima, prvo opipavanje pulsa. Nikad nisam radio u HNK-u, ali Dubravka Vrgoč je vješta pregovaračica pa se naša suradnja, započeta u ZKM-u, nastavila. Radit ćemo nekoliko mjeseci, vidjet ćemo…
Spominjete dekadansu današnje srednje klase. Kažete, u našim se okolnostima srednja klasa rodila s prvobitnom akumulacijom kapitala nakon rata: u kojoj smo (su) sad onda društvenoj fazi?
Srednja klasa je garancija socijalnog mira, nekovrsni stabilizator društva. Od nekadašnjeg pojma malograđanštine, domaćom postratnom kapitalističkom akumulacijom malograđanština je avansirala do značajnog suvremenog društvenog faktora – budući da je osigurala egzistenciju i sebi i članovima svoje familije. Srednja klasa je oduvijek u opsesivnoj, konstantnoj potrazi za vlastitim definiranjem i identifikacijama. Balansiranjem po rubu između stravično bogatih i socijalno ugroženih, ona se angažira po vokaciji vlastite, jedva važno koje, političke orijentacije, trudeći se ipak da taj angažman ne ugrozi temeljne postavke njezina konformizma. Liberalno, angažirano i nadasve pristojno. Ispada, taj se angažman mnogo više verbalizira nego prakticira. To, naravno, obogaćuje ‘jezičnu masu’ kolektiva, ali suštinski ne donosi ništa. Samozavaravanje se prešutno podrazumijeva. Ne izgovara se, ali otvara prostor za anksioznost i dekadenciju. U prošlosti je takvo društveno stanje znalo dovesti do radikalnijih političkih pokreta, ali mislim da to danas nije moguće. Na kraju sve implodira, završi između četiri zida, u bračnoj postelji ili kod psihijatra. Srednja klasa uvijek ima više motivacije i želje nego stvarne snage i realnih mehanizama da nešto promijeni. I u isto vrijeme nema taj problem, da stanje ostane baš takvo. I to što duže.
