Malo prije izbora 2011. godine, tadašnja kandidatkinja za šeficu diplomacije a današnja ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, kazala je da je u Bosni i Hercegovini došlo do nevjerojatnog i nepovratnog otuđenja političkih elita od stvarnosti i života građana i da je besmisleno tražiti partnere za spas i te zemlje i njenih društava među onima koji se desetljećima malo igraju vlasti, malo opozicije. Kako onda tako i sada, Vesna Pusić je bila osoba koja o BiH nije govorila na osnovu naučenog iz beskrajno površnih i rijetkih priloga u većini ovdašnjih mainstream medija, pa ako se za nekoga iz hrvatskog političkog vrha može reći da zna o čemu govori kada već govori o susjedstvu, onda je to aktualna ministrica i čelnica HNS-a.
Nije, međutim, problem samo u tome što velike ili nešto manje no bitne stranke od Bihaća do Trebinja žive u paralelnoj stvarnosti i što je svaka od njih šest-sedam oboljela od group thinkinga – vjerovanja kako je stvarnost ono što se dešava u zatvorenim društvima istomišljenika, a ne ono izvan njih – već što alternative gotovo i nema ili ukoliko i postoji, ne nudi dokaze da je u stanju, za početak, o širem zavičaju govoriti duže od pet minuta bez barem dva proklizavanja u pravcu suprotnom od suvislog raspleta drame.
‘Našoj zemlji treba jedan predsjednik sa simboličkim ovlastima, novi, fleksibilniji i prema vrijednim radnicima pravedniji zakon o radu, bolja i pravednija demografska politika, fizičko smanjenje državne administracije, značajno poboljšanje poslovnog ambijenta, stalni dijalog vlasti sa privrednicima, veća poreska stopa za luksuznu robu, više hrabrosti političara u procesu međuetničkog pomirenja…’, rekao je novi, nedavno izabrani predsjednik Naše stranke, Predrag Peđa Kojović.
Nešto ranije, na Trećem kongresu te partije, najpoznatije po jednom od svojih osnivača, dobitniku Oscara Danisu Tanović, Kojović je kazao: ‘Naš je izazov da uprkos svemu gradimo društvo u kojem je ono što se dogodilo devedesetih neponovljivo i u kojem država svakom građaninu i građanki jamči podjednake šanse u traženju vlastite, osobne sreće.’ Još ranije, uoči unutarstranačkih izbora na kojima će zamijeniti sada već bivšeg čelnika, sarajevskog pravnika Dennisa Gratza, budući je predsjednik izjavio: ‘Moja je želja da što prije u istoriju pošaljemo ovu nefunkcionalnu i korumpiranu državu konstitutivnih naroda i krenemo ka modernom društvenom sistemu u kojem su svaki građanin i građanka BiH konstitutivni na svakom pedlju BiH.’
Istom prilikom, u intervjuu za portal Vijesti.ba, Kojović je dodao: ‘Mi koji se sjećamo kakva je ova zemlja bila prije dolaska etničkih stranaka na vlast, znamo da je jedna drugačija BiH ne samo moguća, nego je jedino takva moguća. A radi se onoj BiH kakva je definisana u referendumskom pitanju o nezavisnosti. Ako se ne sjećate, glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? U takvoj BiH odstupanja od uobičajenih principa predstavničke demokratije su minimalna, samo onoliko koliko je potrebno da bi se osigurali unaprijed jasno definisani kolektivni interesi.’
Tko god se, čitajući citirano, upitao gdje je problem, taj je Bosnu i Hercegovinu upoznao u Sarajevu, u njegovoj užoj jezgri, na potezu od Marindvora do Baščaršije, preko nekoliko onih mjesta na kojima se okuplja i druži svijet što je više puta u životu bio u Londonu i New Yorku nego u Čitluku i Zvorniku.
Dok je nastajala, Naša stranka je, kako je to kazao njen prvi predsjednik Bojan Bajić, definirana kao prva ustavna partija u BiH – kao dakle politička organizacija koje neće na juriš i, naravno, uzaludno, napasti dejtonsko uređenje, već će ga poštivati. U mašti i prema ovoj matrici, Bajić je jednoga dana trebao biti predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije… Sve poslije je, naravno, lako zamisliti. Ili kako je to već netko rekao: ‘Odnosi između Srpske i Federacije bili bi bolji od onih između sarajevskih općina Centar i Novi grad.’
Od 2008. kada je osnovana, pa do Trećeg kongresa, Naša stranka je imala četiri predsjednika, jedan zbilja respektabilan rezultat – nekoliko mjeseci od registracije, na lokalnim izborima je osvojila dvadeset i četiri vijećnička i jedno načelničko mjesto – i niz poraza na kojima je predano radila. Istina, za sve te godine bila je to i ostala jedina partija koja nije temeljne principe mijenjala za mrvu vlasti, niti su njeni predstavnici, kako je kazao Dennis Gratz, strahovali od ‘svog biračkog tijela i svoje klijentele’.
NS je zapravo figurirao kao nevladina organizacija sa jednim-dva zastupnika u Sarajevu i užoj okolici, nekoliko gradskih organizacija u bošnjačkom dijelu Federacije i sa toliko simpatizera i aktivista u RS-u i(li) na zapadu Hercegovine da svi mogu stati u kombi i to da se ne guraju.
Prošlost dakle nije bila sjajna, no ni budućnost neće biti bolja. Onoga trena kada su u Našoj stranci od ustavne postali socijalno-liberalna stranka koja zagovara mirenje nepomirljivih principa nacionalne i građanske reprezentacije, upisali su sebe na dugu, jako dugu listu političkih organizacija sa sjedištem u Sarajevu i eventualno nešto većim manevarskim prostorom. Kako su, da ponovimo – jer je zbilja vrijedno respekta u kapilarno korumpiranom društvu – zadržali i principijelnost i poštenje, tako su i sebe osudili na dobrovoljno gubitništvo u kontinuitetu. U prijevodu, ono za što se zalažu ne da nema masovnu, nego jedva da ima ikakvu podršku među žiteljima BiH, a kako to malo podrške ne žele rasprodati za nešto uticaja, uspjehom mogu smatrati već i to što uopće postoje.
Problem Naše stranke kao moguće alternative političkom mainstreamu jeste u NGO-ovskom stavu prema, prije svega, činjenici da međuetnički problemi u BiH nisu prolazna, elementarna nepogoda, već temelj svih ostalih muka, ali ujedno i pokriće za nerad u onim sferama u kojima je nešto čak i moguće popraviti. Zanemarujući činjenicu da se većina građana BiH, jednostavno, prvo osjeća dijelom svoje, frustrirane etničke grupe i da je liječenju frustracije spremna podrediti elementarne uvjete života, NS se pretvorio u udrugu detektora jednih i ignoranata drugih problema za koje, ako ih ponekad i vidi, nudi rješenja koja su manje realna od pobjede Mirele Holy na izborima za direktoricu svemira.
Tako se, na kraju, NS sam odrodio od mučne stvarnosti iz koje je nastao, smjestivši se, istina, u bolji dio paralelnog života Bosne i Hercegovine. Samo što ta pozicija ništa ne donosi, kako stranci tako i mjestu njenog djelovanja, temeljito i nepovratno prekrojenom gusjenicama tenkova i vojničkim čizmama…
