>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Desant na tuđi prostor

Činjenica da javna televizija svakoga dana vrti tzv. TV prodaju – oglase za madrace, oštrila za noževe, anatomske jastuke i slično – nevjerojatan je pokazatelj pada nacionalne TV kuće. Osim što je TV prodaja domena malih komercijalnih TV kuća, to znači i da se reklamne minute prodaju po dampinškoj cijeni

Smogovci, HRT, 7. listopada, 16:30

Program HRT-a u posljednjih godinu-dvije da se opisati s tri ‘R’: reprize, religija, reklame. Repriza je ovoga puta bolji izbor od mnogih premijera – riječ je o klasičnoj, ponajboljoj dječjoj seriji Televizije Zagreb svih vremena, ‘Smogovcima’ Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog. Prva epizoda ‘Smogovaca’ prikazana je 4. travnja 1982. i od onda do danas nije izgubila na snazi. U ta vremena nije bilo ‘lidlića’, djetinjstva su bila romantičnija. Odlično je da svaka nova generacija odraste na Vragecima, Dunji, Mazalu, Dadi, Sonji, Dragecu i drugim likovima iz Naselka na Peščenici. Na ovom se mjestu moramo prisjetiti i Đorđa Džoa Rapajića, legendarnog Nosonje koji je prerano napustio ovaj svijet.

Neki su glumci iz ‘Smogovaca’ tužakali televiziju jer im nije isplaćivala honorare za reprize – nadajmo se da ovoga puta hoće. Ne može samo Vrdoljaku sve biti plaćeno, i premijera i reprize. ‘Smogovci’ svakako nisu lošiji od ‘Prosjaka i sinova’, ako su uopće lošiji, a ni Hitrec ni u čemu ne zaostaje za Vrdoljakom, što je, mora se priznati, iznimno dostignuće, za kolajnu.

TV prodaja, HRT, svakodnevno

Činjenica da javna televizija svakoga dana vrti tzv. TV prodaju – oglase za madrace, oštrila za noževe, anatomske jastuke i slične stvari – nevjerojatan je pokazatelj pada nacionalne TV kuće. TV prodaja je naime domena malih komercijalnih TV kuća, koje ne primaju novac od pristojbe i za kruh se bore na tržištu. Osim srozavanja programske razine, ovaj desant na tuđi prostor ima još jednu nezanemarivu posljedicu. Reklamne se minute naime prodaju po dampinškoj cijeni, što je još jedna devijacija koju treba pod hitno ispraviti. Ova i ovakva Hrvatska televizija je nepopravljiva. Valja se okaniti iluzije da će ona jednoga dana opet proizvoditi relevantne javne sadržaje. U dopodnevnom dijelu dana pretvorila se u ukras oko reklama, navečer sve vrvi od govornih emisija – nepodnošljiva brbljaonica, pouzdan znak potpunog odsustva uredničke mašte – a tijekom noći na Drugom se programu vrte domaći spotovi i top-lista, što gleda nekoliko stotina ljudi, u boljem slučaju. Čemu sve to?

U svom filmu, HRT, 10. listopada, 20:05

Tončica Čeljuska ugostila je u svom šouu najveću divu hrvatske glazbe Terezu Kesoviju, koja je jednosatni termin ispunila zanimljivim razmišljanjima. Tereza je pričala o psima i ljudima, o životu i politici. Govoreći o svom odlasku na koncert u Beograd, zbog čega ju je dio domaće tzv. domoljubne javnosti prokleo, egzorcirao i ekskomunicirao, Tereza je dala logično objašnjenje. Negdje u Dalmaciji susrela ju je grupa mladih Beograđana koji su iskazali divljenje prema njezinoj glazbi, poručivši joj da će u Beogradu biti sjajno dočekana. ‘Na moj koncert’, zaključila je Tereza, ‘ionako neće doći nikakvi četnici, doći će ljudi koji vole mene i moju glazbu.’ To je istina. Dočekana je ovacijama. Kako bi rekao pokojni general HOS-a Blaž Kraljević: ‘Mi smo tu da razdvajamo ljude, a muzika je tu da ih spaja…’ Osim onih kojima je mržnja hrana, lijek i smisao života – a takvih je, nažalost, podosta.

N1, 12. listopada, 9:00 – 11:00

Elvir Mešanović najavljuje Gordana Marasa koji nije vidljiv u kadru, no Mešanović jednom rukom drži mikrofon, a drugom poteže Marasa: kadar se širi i vidimo da je oko SDP-ova jastreba dosta novinara. No Mešanović ga doslovce dovlači pred svoju kameru. Nema što, to je borba za svakog čovjeka! Odmah potom s Markova se trga javlja Hrvoje Krešić, novinar koji zasad predstavlja jedini uvjerljiv dokaz da Andrej Plenković nije robot i da njegovi živci nisu od rostfraja. Kad god mu Krešić uđe u kadar, Plenki tilta kao fliper. Krešić svakog ministra u gornjogradskoj promenadi pita zna li tko je pisao lex Agrokor, ali svi ministri nikom ponikoše i u crnu zemlju propadoše – niti jedan nije znao. Skandal. Vlada to tretira kao tajnu. Zašto? Kome se pogoduje? Odmah potom u programu N1, koji nalikuje na adrenalinski park, vidimo Ivana Lovrinovića koji se za saborskom govornicom pita kako to da prema zakonu o šumama čovjek koji u šumi ubere gljivu ili kesten može biti kažnjen s dvije do sedam tisuća kuna kazne i potiču li taj i slični zakoni iseljavanje. Službenog odgovora nema, ali neslužbeno doznajemo: o da, potiče itekako, kao i svaka druga nepravda. U novom prijedlogu zakona o šumama zabranjuje se i uzgoj brzorastućih stabala (topole, paulovnije itd.) na poljoprivrednom zemljištu, navodno zato da se zaštite oranice (iako su u Hrvatskoj neobrađene stotine tisuća hektara), a zapravo zato da se zaštiti monopol Hrvatskih šuma. Kultura parazitizma prodrla je u svaki kutak ove zemlje!

Strip u Hrvatskoj, HRT, 13. listopada, 22:30

Dovoljno je pogledati Zagija, simpatičnu maskotu slavne zagrebačke Univerzijade (u koju su ondašnje vlasti uložile novčani ekvivalent 29 milijardi kuna, to je malo manje od Todorićeva duga koji je tako nesebično darovao državi), pa da odmah postane jasno kako je njezin autor dobar i plemenit čovjek. Nedeljko Dragić to doista i jest. ‘On je autor nevjerojatne ruke, njegove su linije neopisivo žive, kao i likovi koji nastaju između tih linija’, kaže u emisiji ‘Strip u Hrvatskoj’ Darko Macan, čovjek koji zna sve što se o stripu može znati. Govoreći o Dragićevim ilustracijama za udžbenik matematike, Macan će dodati da ‘takav pristup, klinca kojemu se fućka za sve tako ozbiljno kao što je matematika’, u životu ‘nije vidio’. Sam Dragić krajnje je skroman čovjek. Dobitnik Marulića i Nazorove nagrade za životno djelo kaže kako je kod nas prisutna inflacija ordena, nagrada, priznanja. ‘Gdje god idete ulicom, svi viču super, super!’ kaže Dragić, pa dodaje. ‘Hvala svima koji me se sjete, ali to nije pomoć za moj ego, jer stalno mislim da nisam ništa napravio.’

Jesi, Dragiću, bogami jesi! Treba samo pogledati stotine, tisuće njegovih karikatura – izašle su u debeloj monografiji, čak i one iz šezdesetih aktualne su kao da su jučer nastale – a njegova maskota najsimpatičnija je koja se ikad rodila na ovom tlu. O školi crtanog filma da i ne govorimo. Autorica filma je Irena Jukić Pranjić.

1/2