>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Dejan Kožul

Dino Šaran: Moramo se vratiti utopiji

Pola mladih u Sarajevu je po strankama. Bave se politikom, brojanjem glasova. Njih ne zanimaju promjene. Ili ih zanima biznis u politici ili odlazak iz zemlje. Oni koji žele da naprave neki probitak otići će u Njemačku. Ne pada im na pamet da izađu na ulicu i da nešto mijenjaju jer shvataju da žive u zatvorenom sistemu koji ignoriše pobunu

Nakon sedam godina pauze bend Letu Štuke objavio je četvrti album pod naslovom ‘Topla voda’. O poigravanjima sa žanrovima i konstantnoj potrebi da se ukazuje na postojanje ‘tople vode’ pričali smo sa Dinom Šaranom, autorom pjesama i frontmenom benda.

Letu Štuke su nastale prije rata, ali ste tek 2004. godine objavili prvi album?

Zvanično postojimo od 1986. godine. Bend su činila četiri srednjoškolca, ali je sve krenulo te 2004. godine kad smo ga Đani Pervan i ja reanimirali. Snimili smo prvi album i odlučili da ostavimo to ime. Od tada do danas imamo četvrti album. Nije neki prosjek, ali se trudimo. Ploče su temeljite, dobre i nekako opstaju u vremenu.

Kad dođemo u situaciju da važemo komunizam i fašizam, vidimo da je nešto trulo u samom društvu. Ne može to biti na istoj vagi. Fašizam je sam po sebi negiranje ljudskog bića

Ovo vam je najveća pauza između dva albuma?

Trajala je sedam godina. Imali smo personalnih promjena, a 2014. smo izbacili zadnji singl sa starom postavom, odnosno Đanijem Pervanom. Kako smo se razišli, krenuo sam da radim sa Bojanom Ahcem. Pravili smo aranžmane bar godinu dana i pretprošlog ljeta smo sve to snimili u Pavarotti studiju u Mostaru. Onda smo lagano krenuli da ga đeljemo do konačnog oblika. I evo, od 16. novembra je zvanično u prodaji u izdanju Menarta. Album je zreliji. Imao je vremena da odleži. Dosta sam se obraćao samom sebi i tu ploču sam posvetio sebi. Imao sam raznih privatnih, emocionalnih lomova. Zbog toga je i bila tolika pauza. Nisam bio toliko u kreativnoj koliko u psihičkoj krizi. Nisam takav skršen htio da izlazim pred ljude. Sve sam sublimirao u devet pjesama. Devet je dobar broj. To je broj novog početka. Album traje 35 minuta i mislim da je to optimalna minutaža za trajanje albuma. Ljudi nemaju živaca da slušaju duže.

‘Topla voda’ je donekle ironičan naziv?

Jeste. Od te pjesme je krenuo cijeli album. Živimo u vremenu u kojem je tehnologija omogućila svašta, a najviše površna znanja koja prihvatamo i koja onda vraćamo u eter sa premisom da su to naše vlastite misli. Nekako je o tome i ploča. Društvene mreže su oglasi. Svi imaju neko mišljenje, ali je sve to već potvrđeno. Nema ništa novo da bi se reklo. Čini mi se da smo došli do kraja kao civilizacija. Zatvoreni smo u jedan krug koji je stvorila politika. Nekako smo utegnuti.

Ima li išta novo što se može odsvirati?

Pa, može. Na ovoj ploči sam se trudio da ne iznevjerim sebe, da ne odem negdje drugo, da ne odem previše u nešto što je na granici sa turbom koji je prenaglešenje svega. Znam da to donosi pare, posao… Meni je jasno da to mladi vole. RnB, hip-hop, folk… Ali ipak, iako znamo da je rock and roll umro, da je davno završio priču što se tiče mainstreama, mislim da se krug zatvara i da će se sve vratiti na fabričke postavke jer je taj masovni ukus postao morbidan.

Vraćamo se akustici

Da li je potrebna neka implozija da bi se sve vratilo na fabričke postavke?

Već se vratilo na fabričke postavke. Rock and roll je izgubio bitku zato jer je, za razliku od hip-hopa, zanemario ritam. Sada je taj hip-hop ritam mutirao u neki pećinski ritam. Sve je na groovu, na kokainu, na seksu, na parama, na materijalnom. To je neka pećinska, primarna postavka. To će dalje otići u akustiku. Mislim da će se ljudi opet vratiti tome. Već se vraćaju. Pogledajte koliko u Hrvatskoj ima mladih kantautorica sa akustičnom gitarom. U Americi postoji čitava neofolk alter scena i to već desetak godina. Vratit će se to na fabričke postavke. I ja imam neki plan. Volio bih napraviti ploču koja je potpuno akustična, bez ikakvih aditiva. Samo pjesma će biti ta koja će govoriti stvari.

‘Žad’ sam inicijalno napisao za Olivera Dragojevića. Imao sam veliku želju da mu napišem pjesmu, međutim, ubrzo se razbolio i otišao. To je jedan od najvećih pjevača sa ovih prostora

Kad spominjete kantautorsku scenu, ona postoji i u Srbiji, ali zanimljivo je da je najmanje ima u Bosni?

Bosna je uvijek bila različita. U doba novog vala tek kao naknadna reakcija pojavili su se Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović. Odgovor je bio New Primitives. U Bosni je i sad drugačije. Sam sevdah se pretvorio u neki akustik. Te obrade sevdalinki, taj neki neosevdah je to što iz Bosne dolazi i što treba iz Bosne da dođe. Da li će se pojaviti nešto tipa country? Nema potrebe da se to pojavi u Bosni. Naš country je sevdah.

Čini li vam se da je album je kao forma omalovažen? Danas bendovi odmah idu sa singlovima…

Sve je zgaženo nogama. Omalovaženo je sve što je iole smisleno, pismeno i humano. I kod nas i u svijetu. To je očigledno. Volio bih da sam optimista, da je sve puno nade, ali nažalost nije tako. Ja sam ipak realan.

Da ste optimista, da li bi uopće bilo ovakvih Letu Štuka sa tekstovima sa socijalnom, pa i političkom tematikom?

Bilo bi. Ja bih volio da sam optimista. Nažalost, tako je, kako je. Istina mi je odrednica. Ovo novo vrijeme nam nudi nove verzije istine. Kad dođemo u situaciju da važemo komunizam i fašizam, vidimo da je nešto trulo u samom društvu. Ne možeš to vagati. Ne može to biti na istoj vagi. Ili socijalizam i fašizam. Fašizam je sam po sebi negiranje ljudskog bića.

Poigravali ste se sa žanrovima, posebno na početku. Kasnije ste se vratili prvobitnim postavkama na koje su ljudi navikli?

Tako sam i koncipirao album. Uvijek mi je bio bitan raspored pjesama na albumu. Imam taj fetiš. Kad završim album, on uvijek kasni nekih mjesec dana dok ne posložim pjesme. Album je kao knjiga. Mora imati uvod i neki epilog. Prva pjesma ‘Bože zdravlja’ je kao neka molitva, uvod. Moj statement na tu pauzu. Sa ‘Bočicama’ idemo da počistimo ispred svojih vrata, ‘Bosno moja divna, mila’ i tek onda dalje. Starija nam je publika i volio bih da je malo podmladimo, da zainteresujemo mlađe za ono što radimo. Neka stare publike, ali da dođu i mladi, da ih odvratim od turba. Ne vjerujem da se može masovno educirati jer umjetnost mijenja pojedinca, a ne masu. Ali nikada nisam podcjenjivao pojedinca.

Koliko su vaši stavovi bliski mlađoj publici?

Od njih deset, dvoje-troje razmišlja ispravno i to je OK. Ostali razmišljaju materijalno, pragmatično. Interesuje ih ono što radi, što pravi pare, što će im donijeti probitak, neko bogatstvo. I oportunizam je sasvim legitiman. Zašto netko ne bi želio da ima para, da bude poznat? Lova je glavna. Pola mladih u Sarajevu je po strankama. Bave se politikom, brojanjem glasova, prebrojavanjem. To je za njih. Politika je jedini biznis i to mladi shvataju. Njih ne zanimaju promjene. Ili ih zanima biznis u politici ili odlazak iz zemlje. One koje ne zanima da naprave neki biznis, probitak, oni će otići u Njemačku. Ne pada im na pamet da izađu na ulicu i da nešto mijenjaju jer shvataju da je žive u zatvorenom sistemu koji ignoriše pobunu.

Sajam taštine

Mislite li da je u takvom sistemu moguće napraviti nešto paralelno, neki novi sistem neopterećen problemima o kojima pričate? Pričamo li onda o utopiji i ako pričamo, što joj fali?

Mi ćemo se morati vratiti utopiji. Svi pričaju o tom nekom mikrokozmosu ljudi koji su, uslovno rečeno, normalni. Njih ne zanima da učestvuju u tim spinovima. Spajanjem tih mikrokozmosa, ujedinjavanjem normalnih ljudi može se napraviti paralelni sistem. Moramo biti uvezani sa ljudske strane. Kao vi i ja, da sarađujemo, da se družimo, da smo u kontaktu. Samo direktna ljudska komunikacija, ne preko gadžeta. Mreže su oglasne ploče za ego-tripove. Vrijeme je licemjerja na sve strane. Vidim na Facebooku kako stvari funkcionšu. To je sajam taštine.

Nemoguće je odvojiti muziku od vaših tekstova. Jeste li prije pjesnik ili muzičar?

Muzičar koji se lakše izražava pisanjem nego govorom. Muzika mi služi da kažem nešto. Zato ne bi mogao funkcionisat kao političar jer ne bi bio u stanju da pričam nešto dva sata. Ni istinu ne bi mogao pričati. Puno mi je lakše kad pišem. Tada sam više kao neki socijalni radnik nego pjesnik.

Često pišete za druge. Pjesmu ‘Žad’, koja se nalazi na novom albumu, napisali ste za Olivera Dragojevića. U kojoj mjeri im se prilagođavate dok pišete?

Prilagodim se stilu, načinu interpretacije, vibri koju šalje taj izvođač, ali suštinski opet pričam svoju priču. Ne mogu pričat priču izvođača jer ih ne poznajem dovoljno dobro kao što poznajem sebe. A kako je uglavnom riječ o ljubavnim pjesmama, onda opet gledam stvari iz svog iskustva. ‘Žad’ sam inicijalno napisao za Olivera. Imao sam veliku želju da mu napišem pjesmu, međutim, ubrzo se razbolio i otišao. To je jedan od najvećih pjevača sa ovih prostora. ‘Žad’ je završila na našem albumu, ali mislim da bi Oliver to ipak uradio puno bolje.

Osim socijalne tematike, najpoznatiji su ljubavni tekstovi. Danas pisati o ljubavi je možda i najveća subverzija?

O ljubavi se piše tek kad utrne taj odnos, kad imaš ptičju ili žablju perspektivu. Zavisi kako si izašao iz te veze. Uvijek pišem post festum, nakon što sam sagledao odnos i stekao novo iskustvo. Ljubavne pjesme su najsocijalnije pjesme. Odnos dvoje ljudi iz kojeg kreće porodica, iz porodice neka zajednica, iz zajednice društvo, a onda dolazi politika, a iz politike pizdarije i onda idu pjesme pobune. Ali socijalne pjesme su u osnovi ljubavne i obrnuto. Moje aktivno djelovanje, uzimanje gitare u ruke je vezano uz punk, pojavu The Clasha. Muziku sam počeo otkrivati kao ljepotu i poruku, a ne kao groove, ne kao zabavu. Danas je sve zabava pa čak i hip-hop koji je bio ritam pobune.

Čija je to krivica?

Sjećamo se Južnog vjetra i njihovih izvođača: Sinana, Šemse, Kenana… Oni su imali ogroman porez na šund. Prodavali su platinaste i zlatne tiraže. Jedino gdje su mogli da zarade neku lovu su bile žive svirke. Dvorane su bile pune i oni su već osamdesetih krenuli da se bore na tržištu, na neki njihov način. Onda su sve ovo dočekali spremni. Rokeri nisu imali tu opciju, ali sami smo si krivi. I tu se radilo o nekoj pobune i nije bilo bitno hoće li biti puna dvorana. Što si htio, to si i dobio. Kasnije se broj još više smanjio, a ovi koju su naučili na borbu su sad na svom terenu. Danas i mladi tako razmišljaju. Pa više se EKV vrtio na TV-u nego Sinan Sakić. On nije nikako.

Vrijeme površnosti, kako ste rekli, traje duže nego što mislimo. Brojni mediji i socijalne mreže su tu našle plodno tlo?

Vidite kako profitiraju na citatima Ive Andrića i Meše Selimovića po mrežama. Ljudima to nije važno. Stave to kao citat jer im lijepo zvuči. Internet daje iluziju da je stečeno znanje tvoja misija. Ti ga recikliraš i vraćaš u taj isti eter. Ovo je vrijeme prerađevina duhovnih, mentalnih, loših kopija. Loše kopije se i traže.

Da li je danas, zbog postojanja tih mreža, lakše doći do publike?

Više puta ste ponovili riječ lakše, ali lakše je i površnije. Znamo dobro da se ne posvetiš onome do čega dolaziš lakše. A postoji i ‘skip’ opcija: ako te nakon 30 sekundi ne zainteresuje neka pjesma, ide slijedeća. Mladi razmišljaju feudalno. Oni nemaju odnos prema tome što je papanluk, a što je to ukus. To ih uopšte ne zanima. Pričao sam sa mnoštvom mladih. Njih zanima ono što donosi lovu.

1/1