>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Domagoj Mihaljević: Marksizam je uvijek opasan

Pojedini aspekti jugoslavenske povijesti su postali roba, nešto čime se sada može trgovati. S druge strane, marksizam ne može postati kultura sjećanja. On je uvijek opasan, pa nije čudo da je u akademskom pogonu potisnut, pogotovo u jugoistočnoj Evropi

Ekonomist Domagoj Mihaljević nedavno je u zagrebačkom klubu Mama predstavio svoju studiju ‘Zbogom avangardo. Na razvalinama jugoslavenske socijalističke modernizacije’. Razgovor smo vodili nakon promocije.

Buden je dobro primijetio da Jugoslavija može postati predmetom interesa srednjoklasnog građanstva u trenutku kada gubi revolucionarni potencijal, kada znamo da više ne može revolucionarno djelovati u sadašnjosti

Govorili ste o tome kako pristupiti današnjem značenju Jugoslavije, ne kao muzeju, ni kao politici sjećanja. Što zamjerate kulturi sjećanja?

Problem s kulturom sjećanja je što je to izmještena politička priča, kulturna forma. S obzirom na to da je danas teško organizirati političku borbu, ljevica se seli u one forme koje su joj pristupačnije. A to su trenutno kulturne forme prošlosti. Politika sjećanja preuzima ulogu supstituta za političko djelovanje, ona je paraliza politike. No zaboravljanje je kontrarevolucionarno. Ljudi koji bi da se bave politikom moraju znati prošlost i sadašnjost, da bi projicirali budućnost. Pojedinac samo tako može znati kako se našao u sadašnjosti tu gdje je. Treba otvoriti cjelokupni spektar povijesti. Potrebno je poznavati kontinuitet pojava, kako su nastajale, razvijale se i nestajale.

Postoje desna i liberalna osvrtanja na Jugoslaviju?

Najčešći pristup na desnici je onaj kroz naočale totalitarizma. Jugoslavija je po njima reducirana isključivo na jednopartijski sustav koji određuje svaki aspekt života. Naglašava se nasilnost partijske intervencije u društvo, s naglaskom na poslijeratnu odmazdu ili na tajne službe, kao da povijest ne postoji izvan tog jednog perioda i djelovanja represivnog aparata, iako to nije specifičnost Jugoslavije. Zaboravlja se da tajne službe na Zapadu rade mnogo gore stvari, npr. smjenjuju demokratske vlade i dovode vojne hunte na vlast. Liberalni pristup pak na Jugoslaviju gleda kao na neuspjelu modernizaciju, koja je završila sukobom nacionalističkih elita. Partijska avangarda dakle nije uspjela prilagoditi seljačke mase novim potrebama, nije ih uspjela civilizirati na način kako to zahtijeva tržište. Na kraju i sama avangarda završava u nacionalističkom sukobu, pri čemu koristi iste te mase.

Socijalizam nastaje u borbi

Iako u nas prevladava percepcija sukoba desnog i liberalnog pogleda, oni imaju i puno zajedničkog, npr. antikomunizam?

Da. Bilo bi zanimljivo istražiti kako je onda Jugoslavija u dijelu liberalne scene ipak prihvaćena kao povijesni artefakt. Boris Buden je dobro primijetio da Jugoslavija može postati predmetom interesa srednjoklasnog građanstva u trenutku kada gubi revolucionarni potencijal. Jednom smještena u prošlost, kada znamo da više ne može revolucionarno djelovati u sadašnjosti, ona postaje predmetom srednjoklasnog interesa.

Najvažnija lekcija povijesti Jugoslavije je da je ona proizvod klasne borbe, kako prije Drugog svjetskog rata tako i za vrijeme i nakon njega. Postoji neprestana politička borba unutar sustava

U tome je i tajna cvjetanja jugoslavenskih studija na rubovima akademskog pogona?

Pojedini aspekti jugoslavenske povijesti su postali roba, nešto čime se sada može trgovati. S druge strane, marksizam ne može postati kultura sjećanja, jer on je teorija koja je uvijek aktualna. On uvodi kritiku kapitalizma na apstraktnoj razini, koja neprestano potvrđuje svoju aktualnost. Zato je uvijek opasan, pa nije čudo da je u akademskom pogonu potisnut, pogotovo u jugoistočnoj Evropi.

Marksizam je protjeran, a preživjeli nekadašnji marksisti izabrali su u velikoj većini desničarsko ili liberalno repozicioniranje?

To nije neobično. Zapadna liberalna akademija mahom financira ona istraživanja koja imaju tzv. neutralno ili negativno gledanje na jugoslavensku povijest. Pristup je patronizirajući, sve što se događalo u Jugoslaviji rezultat je suhoparne birokratske rigidnosti i desubjektiviranih masa. Potpuno se zanemaruju složena pitanja o planiranju, optimalnoj alokaciji resursa, položaju radnika i njihovoj reprodukciji, sve što danas istovremeno nadilazi kapacitete socijaldemokratskih partija na Zapadu.

Vaša je nosiva teza da povijest Jugoslavije treba vidjeti kao povijest klasne borbe.

Najvažnija lekcija povijesti Jugoslavije je da je ona proizvod klasne borbe, kako prije Drugog svjetskog rata tako i za vrijeme i nakon njega. Postoji neprestana politička borba unutar sustava. Jugoslavija se prečesto analizira statički, skeniraju se određena stanja, dok zaboravljamo kako su ta stanja nastala. Socijalizam nije pao s neba, nego nastaje u borbi.

Kada gledamo pojedinu društvenu formaciju, pa tako i socijalističku Jugoslaviju, ne može se sve reducirati na dvije sukobljene klase. Postoje međuklase, slojevi, dinamika frakcija klasa. Je li u svemu tome partija reprezentant jedne određene klase ili ima nadklasni položaj? Ili se to protekom vremena mijenja?

Te odnose trebamo promatrati dijalektički. Pozicija avangardne partije je mjesto, kako to kaže Michael Lebowitz, dirigenta koji ima pregled nad orkestrom. Avangardna partija ima vodeću ulogu u definiranju društvene stvarnosti. Ona ima uvid u cjelinu i preuzima ulogu vodstva ostalih segmenata društva.

Ipak je SK u nas želio uvesti i druge logike?

Pošto partija nije oslobođena utjecaja drugih logika, pa tako ni logike kapitala s jedne strane, čiji su predstavnici menadžeri, i logike radničke klase s druge, ona mora ekvilibrirati između jednih i drugih. Tokom vremena logika kapitala je degenerira partiju, dok logika radničke klase biva potisnuta.

Logika kapitala prolazi kroz sve klase, a uloga komunista bila je, dok se nisu prestrojili, da je ograničavaju.

Potreba prilagođavanja međunarodnom tržištu tokom vremena jača logiku kapitala i ulogu menadžera. Avangardna partija na kraju postaje buržoaska i više nije proleterska. To je bio dijalektički proces, kojemu se ne može odrediti točan datum. Sigurno je da je partija došla na vlast kao proleterska i seljačka, kao zastupnik radnih slojeva društva, koji su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. No već i u toj borbi, koju je predvodila, partija je prožeta i liberalnim i nacionalističkim tendencijama, jer su u narod osim radnika i seljaka uključeni i sitni obrtnici, administrativni slojevi, pa sve do tzv. poštene inteligencije. Moja teza je da kraj NOB-a predstavlja i kraj nacionalnog pitanja u formativnom smislu. Nacije su završetkom rata formirane, ali to ne znači da je i pitanje nacionalizma riješeno. Nacionalizam je ono što ostaje u pozadini tih višenacionalnih zajednica, koje su se u jednom trenutku ujedinile kako bi pobijedile nadmoćnijeg neprijatelja. Internacionalizam i emancipacija proizlaze iz pobjede nad okupatorom. Postavlja se pitanje kako održati taj internacionalizam i emancipaciju u uvjetima kada više nema direktnog fašističkog neprijatelja. Sada se ta emacipacijska tvorevina mora prilagođavati uvjetima na međunarodnom tržištu, uvjetima globalne akumulacije kapitala. U toj prilagodbi jednom apstraktnom procesu do izražaja dolaze problemi takve višenacionalne zajednice. Otvaraju se pitanja političkog i ekonomskog naslijeđa, socijalnih nejednakosti, nejednake razvijenosti infrastrukture. To su pitanja internacionalizma kao solidarne zajedničke borbe protiv posljedica globalizacije kapitala. Ona su mnogo kompleksnija i danas također igraju ključnu ulogu.

Što je takav internacionalizam podrazumijevao?

Internacionalizam je trebao postati emancipacija od uvjeta na globalnom tržištu, a to bi značilo da avangardna partija mora osigurati jednak razvoj za sve nacionalne zajednice. To je u Jugoslaviji bilo moguće dok je partija mogla vršiti kompromise između svih tih političkih predstavnika različitih nacija, kompromise između razvijenih i nerazvijenih regija.

Pa postojalo je društveno i ekonomsko planiranje u kojemu nisu sudjelovali samo predstavnici nacija već i privreda, tj. radnih kolektiva.

Zahtjevi planiranja se agregiraju kroz delegatski sistem. U trenutku kada taj kompromis više nije moguće održati, a to je trenutak kada se više nije moglo zaduživati, nacionalizam eskalira. Hrvatska i Slovenija se samostalno žele prilagođavati uvjetima na međunarodnom tržištu. Propada internacionalizam, tj. emancipacija nastala u NOB-u, iako pojedinim nacijama, poput BiH ili Makedonije, ne odgovara raspad višenacionalne zajednice, dok druge žele preuzeti kontrolu nad centrom, poput Srbije.

Gledano u povijesnoj perspektivi, je li raspad Jugoslavije bio rješenje za ikoji jugoslavenski narod?

Nije bio, ali kada političko vodstvo ili generalno rečeno partijska avangarda doživi potpunu degeneraciju i guši demokratske zahtjeve, onda dolaze posljedice s kojima se društva moraju suočavati i tražiti izlaz iz njih.

Socijalistički projekt avangardne partije, tvrdite u svojoj studiji, temeljio se na ideji promjene društvenih i ekonomskih odnosa, a ta promjena osnivala se na ekonomskom rastu. No partijski program nikada nije nudio ni državu blagostanja ni punu zaposlenost. On je nudio polje borbe i ukidanje svih odnosa u kojima je čovjek eksploatirano i poniženo biće.

To je samo retorička samopredstava partije. U stvarnosti partija mora odgovoriti na konkretne uvjete Jugoslavije kao zemlje između različitih blokova, koja je premala da može internalizirati sve šokove na međunarodnom tržištu. Partija je istovremeno suočena s dva međusobno suprotstavljena cilja. Jedan je onaj socijalnog razvoja, osigurati blagostanje što većem broju građana. Da bi to osigurala, ona se s druge strane mora upustiti u ekonomski rast i neizvjesnost, s obzirom na to da se radi o maloj ekonomiji, podložnoj vanjskim šokovima.

Prilagođavanje tržištu

U studiji se dosta oslanjate na Susan Woodward. U čemu najviše vidite njezin doprinos?

Mislim da je njezin najvažniji doprinos u tome što vidi kontinuitet u razvojnim strategijama partijske avangarde, a on se sastoji u prilagođavanju međunarodnom tržištu, kako bi se što prije dostigao društveni standard Zapada. Običava se reći kako je država bila zatvorena, a otvorila se nakon sukoba sa Staljinom koji čini prekretnicu. Zatim tokom 1970-ih slijedi tobože novo zatvaranje, u doba eskalacije nacionalizma i obračuna partijskog centra s republičkim vodstvima, da bi se 1980-ih, pod pritiskom MMF-a, Jugoslavija ponovno otvarala. No to ekonomski nije točno. Jugoslavija se zapravo cijelo vrijeme otvara i prilagođava tržištu. Raskid sa Staljinom samo potencira ono što je već prije raspravljano kao tzv. reformska strategija, ali u poratnim uvjetima nije moglo biti primijenjeno jer se Jugoslavija morala osloniti na izgradnju vojnih kapaciteta i teške industrije kako bi osigurala ekonomske temelje nezavisnosti. Tokom 1950-ih riječ je o blagom i opreznom otvaranju međunarodnom tržištu, dok je 1960-ih ono naveliko sprovođeno.

U 1970-ima Jugoslavija se i dalje prilagođava tržištu, ali mijenja karakter tog prilagođavanja, što mnogi propuštaju primijetiti. U to vrijeme na međunarodnom tržištu vlada velika potražnja za sirovinama, pa se u tom razdoblju forsira sirovinska proizvodnja. Sirovine imaju visoku cijenu i može se zaraditi trgovanjem njima. Kritičari govore da se grade političke tvornice, poput onih aluminijske glinice ili brojnih željezara, ali postoji ekonomska racionalnost za te tvornice. Problem je što rast cijena sirovina na svjetskom tržištu neće dugo trajati i ta poduzeća će nakon pet-šest godina nagomilavati dugove. Često se zaboravlja da je to i razdoblje krize na Zapadu, kada dolazi do drastičnog pada izvoza, pa se Jugoslavija više okreće SSSR-u i svojim vezama s nesvrstanima, pokušavajući onamo izvoziti svoje proizvode. U 1980-ima dolazi MMF, što izaziva ne samo daljnje ekonomsko prilagođavanje, nego se počinje mijenjati i sam karakter proizvodnih odnosa, pa dolazi do postupnog ukidanja samoupravljanja. Partijsku avangardu u potpunosti preuzima logika kapitala, a menadžeri postaju glavni akteri partije. Uzmimo za primjer Slobodana Miloševića, direktora Beobanke koji avansira kroz partiju do predsjednika CK SK Srbije. Tu vidimo kristalizaciju partijske degeneracije pod utjecajem kapitala. S druge strane, imamo radnike koji se bune zbog negativnog prilagođavanja tržištu. U tom kontekstu nacionalizam postaje alat političkog obračuna i način na koji se vidi izlazak iz krize.

Što je pouka ove historizacije za današnju ljevicu?

Najvažnija lekcija je da je društvenu stvarnost moguće vidjeti samo kroz klasnu borbu. I drugo, da male države, ekonomski i socijalno opustošene, ne mogu preživjeti same. One se moraju ujedinjavati. To ujedinjavanje danas više neće biti bazirano na direktnom neprijatelju koji nas je okupirao, nego ćemo morati vidjeti globalizaciju kapitala kao ono čemu suprotstavljamo naš emancipacijski internacionalizam.

1/2