>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Domagoj Mihaljević: Nejednakost raste

Ekonomski analitičar: Najširi slojevi stanovništva, a pogotovo najsiromašniji i najslabije plaćeni radnici i penzioneri, itekako osjećaju tzv. restrukturiranje ekonomije u korist kapitala i pritisak državnih institucija koje su na njegovoj strani

Kakva je ekonomska situacija zabilježena na Međunarodni praznik rada?

Hrvatska ekonomija je bomba koja otkucava. Iako možda ne izgleda tako dramatično, ako se pogledaju rast BDP-a od 2,9 posto u 2016. godini, zadnji podaci o minimalnom deficitu proračuna ili padu javnog duga, te brojke skrivaju pitanje čija leđa osiguravaju taj apstraktni uspjeh i u čiju korist. Radnici danas rade duže za manje novca nego prije pet godina. Različiti porezni i neporezni nameti su također veći. Uvodi se i porez na nekretnine koji će nedvojbeno pojačati opterećenje. Cijene hrane su s obzirom na životni standard najviše u Europi. Ekstremno siromaštvo i razine nejednakosti nezaustavljivo rastu. A najgore od svega, perspektive da bi moglo biti bolje nema. Najširi slojevi stanovništva, a pogotovo najsiromašniji i najslabije plaćeni radnici i penzioneri, itekako osjećaju tzv. restrukturiranje ekonomije u korist kapitala i pritisak državnih institucija koje su na njegovoj strani.

Ljudi su dobili grah uz jeftin populizam političara i parole sindikalista. Mogu li se radnici sami izboriti za veća prava?

Mislim da je politička snaga koja može nositi promjene sigurno radnička, ali svakako treba uzeti u obzir sve očitiji generacijski procjep. Mlađi radnici koji većinom žive od danas do sutra i bez posla ili u nekom krajnje nesigurnom i izrabljivačkom radnom odnosu skoro pa bez obzira na razinu obrazovanja, mogu postati politička snaga oko koje se formira otpor. Njihov životni standard višestruko je gori od standarda njihovih roditelja, a pritom jedina perspektiva koja im se nudi je da pristanu na još manje i da očekivanja prilagode nagore. U takvim uvjetima njihovo socijalno nezadovoljstvo, u kombinaciji s bijesom prema političkim institucijama, može eksplodirati.

Nedostaje li nam solidarnosti?

Solidarnost je pojam o kojem se mnogo priča, ali ga se malo prakticira. Svaka lijeva organizacija koja želi ostvarivati realne društvene pomake na bolje mora već unutar sebe izgrađivati one odnose koje želi vidjeti u širem društvenom okviru. To zbog cijelog niza razloga može biti enormno iscrpljujuća zadaća s neprestano rastućim barijerama. No ako bilo koja organizacija koja se smatra lijevom nije u stanju biti solidarna unutar sebe, onda je njezina borba već unaprijed izgubljena.

Kako ocjenjujete stanje na ljevici u Hrvatskoj?

Situacija za stranke koje zagovaraju socijalističku, pa čak i socijaldemokratsku perspektivu, a pritom uopće ne mislim na SDP, izrazito je nepovoljna. Te stranke su još uvijek na margini političkog spektra. Ipak, treba primijetiti da im politički utjecaj raste. Sve šire grupe ljudi su danas puno sklonije i voljnije slušati o pogubnim posljedicama kapitalizma, nacionalističkim prijetnjama i divljanjima te mogućim lijevim alternativama nego što su to bile prije pet godina. Od stranka bih izdvojio Radničku frontu za koju mi se čini da malim, ali sigurnim koracima postaje politički prominentna. Dobrim dijelom je to zato što na radikalnost društvene situacije ne odgovara ustajalom i blagom retorikom. U onoj mjeri u kojoj će kadrovski i organizacijski biti spremna odgovoriti na rastući nacionalističko-kapitalističku radikalnost, u toj mjeri će se moći i nametnuti kao politička alternativa. Pogrešno bi bilo ublažavati retoriku i adaptirati se političkoj stvarnosti. Nju treba mijenjati drukčijom politikom.  

Kako komentirate situaciju oko Agrokora?

Agrokor je raspuknuta leća kroz koju se prelama posljednjih 27 godina našeg političkog, ekonomskog i socijalnog života. Već je proživio političku krizu iz koje je jasno da se kriminal povijesno glomaznih proporcija pokušava gurnuti pod tepih. Bez ogromne količine likvidnosti, a Božo Petrov spominje da je Ivica Todorić od države tražio milijardu i pol eura, Agrokor ne može preživjeti. Upitno je bi li tih milijardu i pol bilo dovoljno, jer vjerojatno bi trebalo više takvih tranša. Todorić ga je navodno upozorio da ako država ne osigura taj novac, siguran je potpuni kolaps ekonomije, što mi se čini velikom istinom.

Likvidacija Agrokora neposredno ne gasi samo veliki broj radnih mjesta, već može dovesti i čitav financijski sustav u probleme, jer su mnoge banke posudile novac toj korporaciji. Suočeni s korporativnim igračima od kojih nitko nikome ne vjeruje, gdje je novca premalo da se namire svi dužnici, gdje različiti hedge fondovi čekaju u pozadini svoju priliku za preuzimanje - bojim se da je to račun koji dolazi na naplatu na kraju trodekadne adaptacije na globalnu akumulaciju kapitala. Odgovor ljevice može biti samo jedan: tvornice i trgovine radnicima, odlučivanje o politici i ekonomiji čitavome društvu.

1/1