Ovih dana slušamo i čitamo kako se u mnogim svjetskim, ali u pravilu zapadnim gradovima, održavaju demonstracije protivnika obaveznog cijepljenja protiv Covida-19 i zdravstvenih iskaznica, što ih mnoge države na ovaj ili onaj način uvode. Otkuda toliki otpor cijepljenju i što su argumenti onih koji se pozivaju na slobodu izbora, a što onih koji bi uveli obavezno cijepljenje? Imaju li dvije stane u tom sporu o kojem ovise toliki životi podjednako pravo na svoj stav i iz njega izvedeno ponašanje u javnoj sferi? Mi tvrdimo da nemaju, a to ćemo pokušati i dokazati nekim pravnim i filozofskim argumentima, slijedeći u ovom tekstu teze jednog britanskog pravnika, Aarona Chia te slovenske filozofkinje Renate Salecl, koja je svojedobno, prije izbijanja pandemije, napisala monografsku studiju o ideologiji slobode izbora.

Vlada Velike Britanije donijela je 2020. Coronavirus Act, koji uvodi niz ograničenja u slučaju nužde, poput mogućnosti da javni službenici testiraju, izoliraju i pritvaraju osobe kada su u osnovanoj sumnji da su one zaražene

I dok se Chia eksplicitno zalaže za obavezno cijepljenje, Salecl je bliska toj odluci, ali ostavlja upitnik kao netko tko više postavlja pitanja, no što na njih daje gotove odgovore. Oboje autora bave se situacijom na zapadu, posebno u Velikoj Britaniji i SAD-u, više no ovdašnjim dilemama, no njihovi su zaključci primjenjivi i na naše prilike.

Vlada Velike Britanije donijela je 2020. godine Coronavirus Act (CA), koji uvodi niz ograničenja u slučaju nužde, poput mogućnosti da javni službenici testiraju, izoliraju i pritvaraju osobe kada su u osnovanoj sumnji da su one zaražene virusom. Vlast može ograničiti ili zabraniti druženja ili javne skupove, a može i zahtijevati privremeno zatvaranje škola i ustanova za zbrinjavanje djece. Mogli bismo tu ići i dalje u primjerima – u nas su svojevremeno zatvoreni za izlaske i posjetitelje bili starački domovi – no i navedeno je dovoljno da shvatimo kako se posvuda već zadrlo u prava pojedinaca, koja su inače zajamčena. Što se tiče dokumenta CA, pravnici se uglavnom slažu da su propisana ograničenja za sprečavanje širenja zaraze bila "nužna i proporcionalna" te u suglasnosti s procedurama koje propisuje zakon. Radi se o "javno-zdravstvenoj iznimci" i ona opravdava ograničenja određenih prava, što je važno i u kontekstu obaveznog cijepljenja, koje ne bi predstavljalo kršenje ničijih ljudskih prava. Naime, odgovor na pitanje bi li uvođenje obaveznog cijepljenja bilo u suprotnosti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (ECHR) morao bi biti negativan. No za takvu odluku potreban je neki akt parlamenta koji bi utvrdio da je obavezno cijepljenje "nužno i proporcionalno" u interesu javnog zdravlja i sigurnosti, jer država u hijerarhiji prava najprije treba braniti pravo na život.

Sve to najbolje se vidi u obaveznom cijepljenju djece protiv nekih drugih zaraznih bolesti kao što su ospice, mumps i rubeola koje su iskorijenjene s obzirom na to da je cijepljenje protiv njih u nekim zemljama shvaćeno kao obligatorno. No s popuštanjem zakona i te su se bolesti ponovo pojavile. Zato su države poput Italije i Francuske iznova uvele zakon po kojemu je cijepljenje djece protiv tih bolesti obavezno, a necijepljenje se sankcionira.

Renata Salecl podsjeća da je jedan od glavnih ideologema sloboda izbora. I to pojedinca koji slijedi svoje privatne ciljeve. I sada bi trebalo vjerovati političarima, kada pozivaju na cijepljenje iz solidarnosti

Što se tiče religijskih prigovora i prigovora savjesti, religija je u malo slučajeva razlogom za odbijanje cijepljenja. Kada bi se recimo u Veliku Britaniju uvelo obavezno cijepljenje protiv Covid-19, osnovni akt na koji bismo se trebali pozvati bila bi spomenuta Evropska konvencija – ECHR – koje je i Britanija potpisnik, bez obzira na to što je u međuvremenu izašla iz EU-a. A u njoj piše da "država treba brinuti ne samo da ne dolazi do namjernog i nezakonitog uzimanja života, nego da treba poduzimati i odgovarajuće korake da sačuva živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom". Primarni je zadatak države da stvori takav pravni okvir koji će osigurati odvraćanje opasnosti s prava na život. Zato bi u skladu s Člankom 2 spomenutog dokumenta cijepljenje moglo biti obavezno za sve koji su sposobni primiti cjepivo, e da bi se zaštitilo one koji ovise o društvenom imunitetu (ili, kako se u anglo-američkom svijetu govori "imunitetu krda"). Posebno se to odnosi na bolnice, javne i privatne, koje moraju primijeniti mjere kako bi zaštitile život svojih pacijenata. Zato mnoge zemlje uvode obavezno cijepljenje za zdravstvene radnike, a ponegdje i za prosvjetne. Iznimka mogu biti samo medicinski razlozi, a ne i religijski i prigovor savjesti. Radi se o tome da veliki broj necijepljenih osoba ugrožava društveni imunitet, pa time i kvalitetu života cijepljenih. Pogledajmo sad još i pozivanje na Članak 8 koji govori o tome da država treba osigurati da javne službe ne ometaju pravo pojedinaca na privatni i obiteljski život. Pri tome se misli na fizički i psihički integritet pojedinaca. No, postoje iznimke od tog općeg pravila. Da bi to miješanje u nečiji život bilo zakonito ono mora biti: 1) u skladu sa zakonom; 2) u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomskog blagostanja zemlje, da bi se spriječili neredi i zločini, da bi se zaštitilo zdravlje ili moral ili prava i slobode drugih; 3) da je takvo miješanje nužno u demokratskom društvu. Svi ti uvjeti mogu biti ispunjeni, a najproblematičnije je, zbog širine tumačenja, određenje "nužnosti" miješanja. Ono očito ovisi o specifičnim okolnostima, koje u slučaju anglo-američkog prava po logici presedana može odrediti sud.

Povijest obaveznog cijepljenja širom svijeta pokazuje trend da ono može biti zakonski primijenjeno i zato smatrano legitimnim, nužnim i proporcionalnim izazovu. Ako je svima shvatljivo da to vrijedi za zdravstveni i obrazovni sektor, u kome se velike grupe ljudi nalaze u istom, relativno ograničenom prostoru, odakle takav otpor prema obaveznom cijepljenju? Interesantno je primijetiti i da usprkos relativno velikim prosvjedima, npr. u Francuskoj, broj cijepljenih svejedno relativno brzo raste.

Renata Salecl

Da se ispetljamo iz ovih pravnih začkoljica, recimo sažeto kako se većina problema koji se postavljaju sferi prava odnosi na pitanje da li bi obavezno cijepljenje ugrožavalo nečija individualna ljudska prava? Pravnik Chia zaključuje da bi obavezno cijepljenje bilo zakonito ako bi vlade implementirale politiku u okviru eksplicitnih parametara kada je obavezno cijepljenje nužno i odgovarajuće u interesu javnog zdravlja i sigurnosti te zbog zaštite prava i sloboda drugih. Bitno je da vlast stoji iza obaveze na cijepljenje i eventualnih iznimaka od nje. Kako se Covid-19 nastavlja širiti u valovima, pitanje cijepljenja i procijepljenosti stanovništva postaje sve važnijim i nipošto ne gubi na važnosti. Britanski autor je mišljenja da bi se ljude moglo prisiliti da se cijepe, a da to ne bi ugrožavalo temeljna ljudska prava. Za sada to u Britaniji nije tako, a nije ni kod nas. Podsjetimo ovdje da je i naš predsjednik Zoran Milanović zauzeo liberalno stajalište prema kojem cijepljenje preporučuje, ali – dok je on predsjednik – ono ne smije biti propisano kao obavezno. Ne izlazeći iz liberalne sfere, u kojoj i funkcionira zakonodavstvo većine država, očito je moguće doći i do suprotnog zaključka: kada se radi o državi ona treba štititi veće dobro, a to u današnjim okolnostima znači i prisiliti na obavezno cijepljenje, što bi bilo jedna od najefikasnijih i najkorisnijih mjera zaštite.

No, na putu tome stoji vladajuća ideologija, koja nije samo klasično liberalna, nego i posebno neoliberalna. O tim "zaprekama u pojedinačnim glavama" govori Renata Salecl, kada podsjeća da je jedan od glavnih ideologema danas vladajuće ideologije upravo sloboda izbora. I to pojedinca, kao izolirane monade, koja i ne živi u društvu, već se samo sudara s drugim izoliranim monadama, pri čemu sve one slijede samo svoje privatne ciljeve. I sada bi trebalo vjerovati političarima, kada pozivaju na cijepljenje iz solidarnosti i zbog potrebe da se "misli na druge", a koliko jučer su, počevši sa slavnom izrekom Margaret Thatcher tvrdili da društvo ne postoji, nego da postoje samo pojedinci i obitelji, koji se moraju brinuti sami za sebe. Dovoljno je da je svatko odgovoran za sebe i zajednica će se već nekako posložiti, mogli bismo prevesti tu ideologiju od Trumpa naovamo, a Trump je, sjetimo se, na početku negirao potrebu za bilo kakvim društvenim mjerama u suočavanju s pandemijom. No mi smo u stvarnom životu suočeni s nizom situacija u kojima je naš individualni izbor ograničen, od prometa nadalje. To posebno vrijedi kada naš izbor ugrožava život drugih ili zajednice kao takve. Cijepljeni zato imaju razloga da budu bijesni na one koji se ne žele cijepiti, barem u jednakoj mjeri, ako ne i više, negoli obratno. Jer, postavlja se pitanje jesam li samo ja odgovoran za to da se kao zajednica izvučemo iz ove epidemije, spriječimo nepotrebne hospitalizacije, umiranje te ograničavanje funkcioniranja ekonomije, školstva i javnog života? Necijepljeni nas izlažu opasnosti jer će zbog velike količine virusa u društvu zaštita koju pruža cijepljenje opadati. Ostanemo li u sferi individualizma nećemo se izvući iz problema drugačije negoli identitetskim politikama, koje su naličje ove ideologije. A to znači zauzimanje busija u sve više međusobno nepomirljivim taborima, između zagovornika i protivnika cijepljenja. Iako smo već mogli izvući pouku o potrebi društvene akcije – ako na ničem drugom onda na ekološkim problemima – nas je tek epidemija Covida-19 suočila s činjenicom da neoliberalizam svojom glorifikacijom individualnih izbora stvarno čini dugoročnu društvenu štetu. A u životu je vrlo malo situacija kada postoji "slobodni" izbor koji nije povezan s našim očekivanjima od drugih, društvenim očekivanjima, radom nesvjesnog, ali jednako tako i ovisnošću naših izbora o vlastitom ekonomskom položaju. Došli smo do paradoksa, kaže Salecl, da glorifikacija ideje izbora i vjerovanje kako pojedinac pravilnim izborom može doći do željenog rezultata, tj. do nekog zadovoljstva, dovodi do toga da se ljudi danas sve teže odlučuju. Mnogi čekaju npr. da vide kako će teći daljnji razvoj bolesti, da li će i koja medicinska tijela potvrditi, odnosno opovrgnuti validnost pojedinih cjepiva te da li će se ispostaviti da su neke nuspojave štetne. To nije sasvim nerazumno, no zapitajmo se koliko se sumnja u i propituje medicinski autoritet u liječenju drugih opasnih bolesti.

Demonstracije protivnika obaveznog cijepljenja protiv Covida-19 (Zoe Šarlija/PIXSELL)

Očito je da sve veći broj država čini pritiske kako bi necijepljenim ljudima otežao život, kako bi ih isključio npr. s javnih događaja ili barem zahtijevao brze testove na licu mjesta. A ne usude se propisati obavezno cijepljenje. Donose se pravne ekspertize o tome ugrožava li obavezno cijepljenje nečija individualna prava, a rasprava se proteže sve do ustava. A onda se opet zahtijeva niz iznimaka koje de facto podrazumijevaju obavezno cijepljenje. Tako će se potvrda da o cijepljenju na jesen tražiti od studenata na pojedinim američkim univerzitetima, spominjali smo već odluke pojedinih zemalja o obaveznom cijepljenju medicinskih i nastavnih radnika. I pojedine tvrtke u SAD-u tražit će od svojih radnika potvrde o cijepljenju ili brze testove. Jednako vrijedi i za javnu upravu. Čemu takva "diskriminacija" kada se univerzalniji zahtjev za obavezno cijepljenje čini razumnijim? Kada se, dakle, protivnici cijepljenja pozivaju na to da država zadire u njihova ljudska prava, trebali bi biti svjesni – ali u svojoj identitetskoj zaslijepljenosti to najčešće nisu – da i oni svojim otporom cijepljenju ugrožavaju prava cijepljenih.

Razmotrimo li, dakle, izbor šire, odnosno kao društveni izbor, očito je da za dobrobit društva u cjelini treba uvesti obavezno cijepljenje. I tu treba ponoviti: najbolje bi bilo da to ne zahtijevaju pojedine institucije ili struke, nego da to pitanje riješi društvena zajednica u cjelini. Danas, kada samoupravljanja nema, to uglavnom posvuda znači – država. A i ona može inzistirati na konsenzusu ili na referendumu (gdje rezultati nisu 100-postotni, ali odluka obavezuje sve, osim propisanih iznimaka). Tako, dok imamo relativno arbitrarne odluke raznih stožera, sumnja u autoritete, a naročito političke, samo se povećava. Ne bi nas trebalo čuditi što se nepovjerenje prema vlasti prelijeva u nepovjerenje u cjepiva. Za to ima i racionalnih argumenata. Od nepovjerenja u motive korporacija koje cjepiva proizvode logikom profita do nepovjerenja u cijele društveno-političke sisteme, što ponekad iz zdravog otpora postojećem može skliznuti i u razne teorije zavjere.

Zaključimo da će mnoge države, pa tako i naša, teško učiniti korak prema propisivanju obaveznog cijepljenja, dok postoji kritična masa protivnika cijepljenja koja ustraje na tome da se njime krše njihova ljudska prava. Političke vođe, kakvi su danas, uvijek će taktizirati i pitati se hoće li zahtjev za obaveznim cijepljenjem škoditi njihovim političkim ambicijama.