Nova ljevica organizirala je okupljanje lijevih stranaka u Hrvatskoj najavljujući, za početak, zajednički izlazak na izbore za Europski parlament. Kakva su očekivanja od Šibenske deklaracije potpisane na festivalu FALIŠ i od suradnje koja nalikuje na platformu grčke Sirize koja je nastala na sličan način?
Moram vas odmah ispraviti, želja za zajedničkim izlaskom na izbore postoji i vrlo je izgledna, ali o tome još uvijek nismo konkretno razgovarali. Konkretno smo, osim o programskom sadržaju, razmatrali modele na koji način zajedno organizacijski i operativno djelovati te će nam sljedeći korak biti ustaljivanje zajedničkih kontakata i rada na terenu. Model Sirize nam je poslužio kao primjer, ali i bez njega je svima jasno kako ovo za male stranke istinske ljevice predstavlja jedini mogući put ka postizanju utjecaja i relevantnog rezultata na izborima. Upravo zbog toga što ovo potpisivanje deklaracije i pokretanje stvaranja platforme Ujedinjene ljevice predstavlja prijelomnu točku i uopće prvi takav korak ljevice na nacionalnoj razini, siguran sam da ćemo na europskim izborima postići vidljiv rezultat te na sljedećim parlamentarnim izborima, kad god oni budu, izboriti ulazak u Sabor.
Udružena slovenska Levica vrlo dobro prolazi na izborima. Znači li ovo ujedinjenje i prvi korak prema širem povezivanju ili je izdvojeno mišljenje Radničke fronte problem?
Izdvojeno mišljenje Radničke fronte, koliko god to paradoksalno zvučalo, svjedoči o tome da smo se unatoč postojećim taktičkim i idejnim razlikama ipak bili spremni dogovoriti oko jednog revolucionarnog čina zajedničkog stremljenja ka istom cilju. To možda izgleda malo, ali u okolnostima dosadašnje opće razjedinjenosti ljevice i besplodnih rasprava posve je ohrabrujuće. Kao što smo već u više navrata naglasili, na to šire povezivanje i računamo i apeliramo, kako prema pojedincima koji ionako aktivistički i angažirano djeluju s pozicija ljevice, tako i prema strankama za koje smatramo da im je mjesto s nama. Tu prvenstveno mislim na Zagreb je naš i Hrvatske laburiste. Obje te stranke pozvali smo u Šibenik, posve otvorenog srca, istovremeno kao i ostale, a naravno da i dalje želimo da uđu u platformu. Hoće li oni to napraviti i zbog čega sada nisu njihova je stvar, na koju mi ne možemo utjecati.
SDP niste zvali?
Što se SDP-a tiče, već sam više puta ponovio činjenicu koja je ionako jasna svakome. Da je SDP provodio istinsku lijevu politiku, prilično je izvjesno kako nijedna od ovih stranaka ne bi uopće postojala. S druge strane, to jeste stranka koja nosi lijevo ime i tradiciju i postoje mnogi ljevičari koji po nekoj inerciji uvijek za nju glasaju upravo zbog te simbolike. I konačno, to je praktički jedina mainstream stranka u kojoj ima dosta članova koji jesu ljevičari. E sad. U svemu tome postoji ozbiljan raskorak između onoga što smo imali i imamo priliku gledati od SDP-a i onoga što su njihovi birači od njih očekivali. Dokle god se taj raskorak ne riješi u smislu sadržajnog okretanja te stranke lijevim politikama, nema nikakvog smisla uključivati ih u ovu priču. U ovom se trenutku takav scenarij ne čini ni najmanje izglednim, no ukoliko se to čudo dogodi, bilo bi ga besmisleno ignorirati.
Kao novi politički pokret posljednjih dana najavljuje se platforma koju okupljaju bivši SDP-ovac Bojan Glavašević i nekadašnja povjerenica za sukob interesa Dalija Orešković. Jeste li i s njima u kontaktu?
Stanje u SDP-u i opća apatija koja je očito prisutna i inače, a posebno kod ljudi sklonih građanskoj ili liberalnoj ljevici, pogoduju, naravno, takvom razvoju događaja, točnije novim inicijativama. I Bojan Glavašević i Dalija Orešković pokazali su se kao dosljedni i pristojni ljudi u poslu koji su radili, pri čemu Glavaševiću treba honorirati i činjenicu da se usudio otvoriti neke tabue koji su i doveli do višemjesečnog kampiranja pred Ministarstvom branitelja. No mi još uvijek, izuzev otvorenih najava, ne znamo ni kako će taj pokret izgledat, ni koji će mu biti sadržaj, a bojim se da će imati i temeljni problem da se na izborima natječu stranke, a ne platforme. Iz svega onoga što smo vidjeli do sada njihova intencija je da se okrenu više prema centru, a ne toliko prema ljevici, a nama je zaista primarno okupiti ljevicu na jednom mjestu. Općenito mislim da je ozbiljan problem hrvatske politike i društva svih ovih godina bio u tome što se kompletna scena pomaknula udesno, a jedan od glavnih razloga za to je bio nedostatak artikulirane lijeve pozicije koja bi bila etablirana i prisutna u parlamentu. Drugim riječima, HDZ je čitavo vrijeme imao konkurenciju s desnice, nekad slabiju, nekad jaču, dok na lijevoj strani političkog spektra to do sada nije bio slučaj, izuzev kratkotrajnog uzleta Laburista, koji su se opet bavili skoro isključivo sindikalnim temama.
Ljevica je u gotovo svim postkomunističkim zemljama u problemu s artikuliranjem stavova. Evo odmah primjer Uljanika koji se uporno navodi kao loš primjer radničkog vlasništva?
Mislim da problem ljevice u postkomunističkim zemljama, pa i kod nas, nije u artikuliranju stavova, nego u nasljeđu koje vladajući uporno proskribiraju, u činjenici da se dobar dio radništva okrenuo nacionalizmu, ali i u općoj slabosti ljevice na europskoj razini. Točnije, nije problem u artikulaciji stavova, nego u lošoj komunikaciji s ljudima, koji su ljevicu počeli promatrati kao nešto elitističko i otuđeno od stvarnosti.
Svakako, ali kako to promijeniti? Nije važna pjesmarica, ali činjenica je da su radnici Uljanika pjevali i Thompsonove pjesme. Kako uopće pozicionirati ljevicu u ovakvim okolnostima? I slovenska Levica muči se s odnosom prema sindikatima.
To se može promijeniti jedino upornim radom na terenu. Uostalom, i osobno sam, puno prije osnivanja stranke i političkog angažmana, sudjelovao na plenumskim raspravama s radnicima Dalmacijavina u štrajku, a među njima je bilo ljudi raznih orijentacija. No ono što svima izmiče kad je riječ o odnosu radništva i ljevice je to da je sve manje radnika u trlišu i taj trend će se sasvim sigurno nastaviti, a sve je više prekarnih radnika raznih, najčešće intelektualnih zanimanja. U tu skupinu spadamo i vi i ja. Stoga je pravo pitanje kako s tim ljudima komunicirati: niti su okupljeni na jednom mjestu u tvornici, niti funkcioniraju kao klasa, a često nemaju vremena ni za što drugo osim za ostvarivanje gole egzistencije. Možda najprije tako da im ukažemo da smo u istom položaju.
