>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Dragan Roksandić: Mi smo bili IKEA prije 50 godina

Razdoblje socijalizma nije bilo opterećeno ideologijom, ako pod tim ne mislimo na postojanje entuzijazma, želje za stvaranjem. Vodilo se računa o socijalnom momentu. Namještaj iz tog razdoblja ima socijalni karakter. Sve je trebalo biti jednostavno, praktično, jeftino, prilagodljivo

Naš sugovornik Dragan Roksandić, dizajner i arhitekt, rođen je u Rudežima u Dvoru na Uni. Školovao se u Zagrebu i Beogradu, gdje je diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Radni vijek proveo je u velikim firmama drvne industrije u Jugoslaviji, od ‘Exportdrva’ preko tvornice namještaja ‘Goranprodukt’ do ‘Drvo Rijeke’. Bio je suradnik institucija poput Zagrebačkog velesajma i Dizajn centra u Beogradu. Njegove najznačajnije realizacije su robna kuća stambene opreme ‘Exportdrvo’ u Zagrebu, izložba ‘Ambienta’1983.na Zagrebačkom velesajmu te dizajn namještaja u ‘Goranproduktu’ u Čabru.Sudionik je mnogih kolektivnih i dvije samostalne izložbe, dobitnik više nagrada, a među napisima o njemu ističe se monografija ‘Dizajner u stvarnom svijetu’ (Zagreb, 2006.). Neposredan povod razgovoru je izložba dizajna namještaja u Hrvatskoj, koja je upravo u toku u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Problem društva bio je proizvesti prikladan namještaj kojim će se opremiti što više stanova, da ljudi odmah mogu što zadovoljnije živjeti. Tu je zasluga, vrijednost dizajnera u tom razdoblju

Kustosica izložbe Vanja Brdar Mustapićnazvala ju je Između htijenja i realnosti –industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. - 1990.’Kako vi vidite koncept izložbe?

Naslov izložbe je proizašao iz činjenice da su kod nas, kada govorimo o dizajnu, uvijek postojala velika očekivanja. Govorilo se da imamo velike predispozicije itd. Ali to su lijepa htijenja, dok su uvjeti često bili nepovoljni. Poslije oslobođenja 1945. zemlja je bila razrušena, ljudi bez stanova, bez posla, bez ičega. Tu je trebalo stvarno brzo, kvalitetno i što jednostavnije napraviti uvjete za novo stanovništvo koje je sa sela dolaziloraditi u tvornice. Paralelno se situaciji prilagođava građevinarstvo i pokušava ubrzanim tempom graditi masovne, industrijske stanove s racionalnim tlocrtom. I što jeftinije. Tako su nastala tipična zagrebačka naselja Borongaj, Sopot, Zapruđe…

Stanovi su se radili i dobivali, ali novi stanari često puta nisu znali niti su mogli opremiti stanove za svoje potrebe. Ponuda namještaja bila je premala i preslaba. Masovno je paralelno počeo da se proizvodi namještaj, ali bez neke velike selekcije. Trebalo je poznavati tehnologiju, ergonomiju, osnovne norme dizajna. Došlo je do toga da se angažiraju ljudi koji imaju bilo kakve veze s dizajnom, iako skoro nitko nije ni znao što je to. Tog posla prihvaćali su se drvni tehničari, čak inženjeri građevinarstva i šumarstva. Tko je iole znao nešto crtati i imao neku predodžbu, bio je angažiran u toj industriji. Ambicije su bile velike, a školovanih dizajnera nije bilo. Iako su postojale Škola primijenjene umjetnosti i Akademija, koje su imale odjele za arhitekturu i dizajn, one nisu živjele sa svojim vremenom. Trebalo je stvoriti nešto racionalno, malih dimenzija, što se može kombinirati, prilagoditi. Kada su dizajneri počeli raditi za takve stanove,pravili su montažne elemente, namještaj koji se da slagati, prilagođavati malim stanovima i velikim obiteljima.

Nerazumijevanje dizajna

Aktivno ste sudjelovali u stručnim udruženjima, ne samo u Udruženju umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULPUH), već i u osnivanju Društva dizajnera Hrvatske (danas HDD). Začudilo me da je ono osnovano tek 1983…

Postojao je problem ili nerazumijevanje dizajna od strane ULPUH-a, likovnih stvaralaca, same struke. Dizajn su smatrali pukom tehničkom službom koja ne spada u tu organizaciju. Naša sekcija pri ULPUH-u bila je marginalna, nepriznata. Zato smo se borilinajprije da izađemo iz ULPUH-a, a onda da stvorimo vlastitu organizaciju dizajnera, gdje bi mogli sami voditi politiku obrazovanja, zapošljavanja, stvaranja kriterija. Tako smo se 1983. izdvojili i stvorili Društvo dizajnera Hrvatske.

Koliko ste imali uspjeha?

Početak je bio vrlo težak zbog otpora srodnih, likovnih, organizacija i slabe naklonosti državne uprave. Ni oni nisu znali kako koristiti dizajn. Koliko god da je veza sinozemstvom bila dobra, mogli smo putovati, dobivati literaturu, Bernardi je npr. bio na studijskom putovanju po Skandinaviji, trenutak je bio takav da smo u svemu tek počeli, a s dobrim usmjerenjem može se ići dalje. Međutim, nastala je konfuzija. Jedni su tvrdili da je dizajn sve, drugi da nije ništa. Dizajn je teško dobivao mjesto. Kada se zapošljavalo na mjesto dizajnera, primani su nekvalificirani ljudi. Struka se nije definirala kao takva.Imali smo veliku borbu s društvenim organizacijama. Negdje i podršku, a negdje i samo prazna obećanja. Nismo uspjeli dobiti prostor za svoje udruženjeniti od grada niti od Republike. Selili smo se na desetak adresa. Tek je sadašnje Hrvatsko društvo dizajnera (HDD) uspjelo dobiti prostorod Bandića.

Da se vratimo na temu. Zašto ova izložba?

Ovo je treća izložba u zadnje vrijeme o prošlosti. Bila je ‘Socijalizam i modernost 1950-1974’ u Muzeju suvremene umjetnosti, onda ‘Šezdesete –mit ili stvarnost’ u Muzeju za umjetnost i obrt. Bila je još jedna, zvala se ‘Šuma’. U svima njima tretirao se dizajn, ali samo kao nešto popratno, nebitno. Problem je što su mnogi ljudi radili kao dizajneri ili se bavili time, postizali i velike rezultate, radili u velikim tvornicama gdje se masovno proizvodilo i masovno prodavalo, ali su ostali anonimni. Jedan od razloga za ovu izložbu, za razliku od posljednje tri, bio je pronaći sve značajne firme u drvnoj industriji koje su proizvodile namještaj. I to masovno, kvalitetan namještaj kojim su punili fondove i zapošljavali radništvo. Po nečijim kriterijima tu je, usprkos dobrih rezultata, nedostajalo avangardnih rješenja, poput skandinavskog dizajna. Medijska javnost često je to predstavljala kao sivu zonu, crnu rupu, u kojoj se nije događalo ništa vrijedno. A mi smo, revoltirani, htjeli dokazati da to nije istina. I to se i pokazalo ovom izložbom. Otkrilo se puno tvornica i puno anonimnih dizajnera.

No percepcija se u međuvremenu obrnula. Razdoblje socijalističkog modernizma, recimo od 1960-ih do 1980-ih, sada se percipira kao ‘zlatno doba’?

Razdoblje socijalizma nije bilo opterećeno ideologijom, ako pod tim ne mislimo na postojanje entuzijazma, želje za stvaranjem. Vodilo se računa o socijalnom momentu. Namještaj iz tog razdoblja ima socijalni karakter. Sve je trebalo biti jednostavno, praktično, jeftino, prilagodljivo. Ljudi iz prakse istinski su se bavili rješavanjem problema. A problem društva bio je proizvesti prikladan namještaj kojim će se opremiti što više stanova, da ljudi odmah mogu što zadovoljnije živjeti. Tu je zasluga, vrijednost dizajnera u tom razdoblju za razliku od, nazovimo ih tako, ekskluzivnih dizajnera, ‘slobodnih umjetnika’, koji nisu bili pod pritiskom, nisu imali okvire radnih zadataka, nego su po svojoj volji, kao što slikar radi sliku, vukli poteze kakve su htjeli. No u tvornicama je sve bilo programirano i moralo se točno pridržavati zahtjeva. Tu su dizajneri bili univerzalni. Jer, u industriji su morali izrađivati namještaj, izlagati ga na sajmovima, promovirati ga grafičkim dizajnom. Iz toga je proizašla ‘Ambijenta’.

Namještaj koji se proizvodio bio je jednostavan, ravnih ploha, bez dekoracija i aplikacija, što je mnogima bilo neinteresantno, pa i dosadno. Došli smo na ideju da takve predmete treba izdvajati i kompletirati ih kao ambijent. Da ljudi dobiju predodžbu kako će to izgledati u njihovom stanu. Kada sam otvorio robnu kuću ‘Exportdrvo’ u Ulici proleterskih brigada, zasnovali smo je na ambijentalnom sistemu. Sva roba koja je unutra izlaganazamišljena je s improviziranim tlocrtnim prostorima koji su bili poput stanova ‘Industrogradnje’ i sl. Osim drvenog namještaja izlagali smo i kompletnu stambenu opremu. Počev od tepiha, rasvjetnih tijela, pa sve do suđa. Događalo se da ljudi kažu kako to ne bi znali tako sami složiti pa su kupovali cijeli komplet.Osim toga, išli smo u građevinske firme, velike stambene gradnje, poput naselja Sopot ili Borongaj, gdje smo u dogovoru sa stanarima dogovarali povoljniju nabavku adekvatnog namještaja. Funkcionalno smo uredili tzv. ogledno opremljeni stan. Svi su to dobro prihvatili, građevinske firme koje su gradile stanove, a naročito budući stanari, koji su sada imali jasnu predodžbu kako trebaju da urede stan.

Prihvaćanje inovacija

Bavili ste se i organizacionim pitanjima, od toga kako izlagati i prodavati namještaj, ali bili ste i kreator pojedinih modela, naročito u tvornici ‘Goranprodukt’. Kako je išla suradnja upravnih struktura poduzeća i neposrednih stvaralaca? Da li je bilo pritisaka zakomercijalizacijom, većom isplativošću, prepravkama modela?

Najveći otpor pružali su tradicionalni poslovni ljudi koji su imali svoje kanale prodaje i uhodane modele koje su proizvodili i prodavali. Za njih je sve onošto smo mi uvodili bilo eksperiment, nekakva avantura. Bilo je otpora, ali ne svugdje. ‘Exportdrvo’se kao izvozna organizacija pokazala kao ona koja je prihvatila inovacije. Logika otpora bila je da mi u svijetu nismo afirmirani kao proizvođači namještaja, za razliku od npr. Skandinavaca. Mnogi su išli linijom da je jednostavnije izvoziti trupce i daske. Međutim, bilo je progresivnih ljudi koji su prihvatili da je i naš put jedan od mogućih. Mi kao ‘Exportdrvo’ smo imali konkretnu podršku. Direktor Licul Mondo nas nije zaustavljao, već je s povjerenjem rekao ‘izvolite, radite’. I njemu možemo zahvaliti ne samo da smo uspjeli urediti robnu kuću, već i cijelu propagandu, marketing.

Što se u međuvremenu promijenilo u ideji same prezentacije? Izložbe ‘Expo’ bile su na Velesajmu koji danas nije što je nekad bio…

‘Exportdrvo’ je okupljalo drvnu industriju Hrvatske u cijelosti, nudilo je plasman i modele. Istovremeno je od malih tvornica preuzelo njihove trgovine.Na Velesajmu ste mogli vidjeti namještaj koji je rađen za izvoz u SAD, po skandinavskim modelima. Tako se masovno radilo npr. u tvornicama ‘Vrbovsko’, ‘Ravna gora’ i ‘Šavrić’. Mnogi proizvođači naučili su raditi dobar namještaj, ali samo po kopiji. A mi smo im rekli da ako mogu to, onda mogu izraditi i namještaj naših dizajnera. Tipičan primjer je Bernardo Bernardi. On je po našim pojmovima najveće ime, intelektualac, teoretičar i kritičar. Boravio je jedno vrijeme u Skandinaviji. Taj duh se može osjetiti u njegovim stvarima, no on je bio dovoljno talentiran i genijalan da nije kopirao. Samo je usvojio principe rada, razmišljanja, kako se uopće vodi politika dizajna. A bio je u situaciji kod nas, kao afirmirani umjetnik, da dobiva narudžbe od države, velikih tvrtki, za hotele itd. ‘Slobodnjaci’ poput Bernardija, Vjenceslava Richtera i drugih imali su drugačije uvjete od dizajnera u nekoj tvornici. Oni su bili maltene službeni umjetnici.

Mi smo revoltirani na naše kritičare kada ne uočavaju te socijalne razlike. Izlagali smo svoje proizvode po sajmovima, u gomili ostalih roba, gdje ih se teško moglo razabrati. Za razliku od toga, elitni dizajneri izlagali su u salonima i galerijama, gdje su kritičari i novinari radije navraćali, zapažali radove i dalje ih širili. Tu je diskriminacija, odnosno tajna odgovora na pitanje zašto toliki dizajneri iz neposredne proizvodnje do danas nisu poznati. Pored svih teškoća, u to smo vrijeme otvorili ‘Ambijentu’ na Velesajmu, što je ostavilo veliki trag. Pokazalo se da imamo i ljude i sredstva da radimo za to vrijeme suvremene stvari. Kada je IKEA došla kraj Zagreba, cjelokupna medijska i kulturna javnost dočekala je to kao senzaciju, kao da je palo s neba, nešto što nikad viđeno nije. A prije točno 50 godina mi smo bili IKEA. Normalno, u skromnijem obliku, ali suštinski, principijelno funkcionalan namještaj nadopunjen sa svom pratećom opremom postojao je npr. u ‘Ambijenti’. Da li je to namjerno zaboravljeno? A postojao je veliki entuzijazam da se bez subvencija, često i besplatnim radom nešto stvori.

1/3