>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Maroje Mrduljaš: Današnja Evropa bi mogla učiti od Jugoslavije

Važno je govoriti o nastojanju arhitekata u Jugoslaviji da proizvodnju izgrađenog okoliša koja ide prema instrumentalnoj modernizaciji vrate natrag, prema onoj vrijednosnoj. Dodajmo i samu ideološku bazu ‘kulturnih sloboda’ na koju se moglo osloniti u borbi za npr. kvalitetniji tlocrt stana. Možete li to danas zamisliti?

Naš sugovornik Maroje Mrduljaš radi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kritičar je, pisac i urednik nekoliko knjiga, od kojih je najviše odjeknuo projekt ‘Nedovršene modernizacije; Između utopije i pragmatizma’, na kojem je radio zajedno s kolegom Vladimirom Kulićem.

MoMa je htjela istaknuti neproblematičan uzlet modernizma, a ne čitavu socijalističku državu s njenim kontingencijama i kontradikcijama. Zato izložba ne govori o ‘izlazu’ iz modernizacijskog zamaha

Upravo ste se vratili iz New Yorka, gdje je u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) otvorena izložba ‘Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980’, u čijem nastanku ste i vi sudjelovali. Zašto je izabrano baš to razdoblje, zaključno s 1980. godinom u kojoj je umro Josip Broz Tito?

Datum se poklapa sa snažnom inauguracijom postmodernih tendencija, s čuvenim i reakcionarnim prvim Biennaleom arhitekture u Veneciji. Govorimo o periodu koji su glavni kurator Martino Stierli i ko-kurator Vladimir Kulić ocijenili vrhuncem modernizma i jugoslavenskog socijalističkog projekta, koji tada zalazi u krizu. Ona je evidentna u društveno-političkoj domeni, a osamdesete su i period ekonomske krize, kada investicije zaostaju. Tu krizu dobro ilustrira činjenica da su zadnja velika novozagrebačka naselja, Dugave u cijelosti, Sloboština do pola, završena oko 1980. godine, tako da ima logike u tom okviru. S druge strane, čini mi se da se radi i o svojevrsnom političkom manevru muzeja, kao da se htjelo izbjeći pojam ‘socijalizam’ u naslovu, iako je on tokom koncipiranja bio prisutan, da bi pred otvaranjem nestao. Dakle, htjelo se istaknuti neproblematičan uzlet modernizma, a ne čitavu socijalističku državu sa svojim kontingencijama i kontradikcijama. Zato izložba ne govori o krizi, o ‘izlazu’ iz modernizacijskog zamaha. Uzeto je vrijeme postojanja kakvog-takvog utopijskog horizonta, ne i njegovog bankrota.

Arhitektura i utopija

Tih 1980-ih filozof Ernst Bloch piše i u nas prevedenu knjigu ‘Oproštaj od utopije?’, gdje ovaj upitnik govori o nepristajanju na bankrot.

Utopija je u arhitektonskom diskursu neprestano prisutna i može značiti svašta. Primjerice, 2002. održana je utjecajna izložba ‘novog parametricizma’ u Grazu, koja govori o ‘latentnoj utopiji’ neoliberalizma. Arhitektura je takva. Ona je isprepletena sa sistemima, kako oni dolaze i odlaze.

Igra riječi iz naslova newyorške izložbe, koju iščitavamo kao ‘betonsku’, ali i ‘konkretnu’ utopiju aludira baš na pojam spomenutog njemačkog filozofa Blocha, koji razlikuje pozitivno utopijsko od negativnog utopističkog. Sociolog Ognjen Čaldarević doveo je u pitanje i izraz ‘socijalistički modernizam’, jer smatra da je to internacionalni stil. No MoMA sve smješta u optiku Hladnog rata, bipolarnog svijeta, Jugoslavije kao ‘nečega između’, bez da pokuša razumjeti singularnost našeg iskustva?

U izložbe arhitekture i umjetnosti uopće, a naročito u institucijama poput MoMA-e, koja se obraća najširoj publici, pojednostavljenja su neizbježna, ona su poput pravila žanra. Kada smo pisali tekstove za katalog, dobili smo vrlo jasne upute, a kasnije i redaktorske komentare, da moramo biti jednostavni i u širokim potezima zahvatiti problematiku, jer MoMA-ina publika o našem kontekstu ne zna ništa. Drugi izvor pojednostavljenja je što se izložba ne konstituira oko stroge teorije, nego oko metateorijskih pretpostavki praktičnih za konstruiranje narativa. Potrebna je pripovijest za sebe, s početkom i krajem, logičnim slijedom. Zato se služimo ovakvim igrama riječi kao u naslovu, koje aludiraju na pokušaj realiziranja društvene utopije u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu s jedne strane, a s druge strane dominacije modernističke, ‘brutalističke’ arhitekture obilježene betonom. I jedno i drugo je reduktivno, ali može orijentirati publiku. Za nas odavde, istraživače koji smo se i ranije bavili tom problematikom, ova izložba ne donosi neke osobito nove kritičke uvide. No, ona se ne obraća nama, već globalnoj publici zainteresiranoj za arhitekturu i za kontekst koji je tu arhitekturu iznjedrio. Novina je izlaganje izuzetnog arhivskog materijala kojeg smo mukotrpno godinama prikupljali.

Stanovi samoupravnog socijalizma

Izložba ima četiri dijela: ‘Modernizacija’, ‘Globalne mreže’, ‘Svakodnevni život’ i ‘Identiteti’. Kako su oni zamišljeni?

Kustosi su tako izabrali tematske skupine koje su odredile arhitekturu Jugoslavije u to vrijeme. ‘Modernizacija’ se odnosi na ključnu ulogu arhitekture i urbanizma u sveukupnoj transformaciji društva, preobrazbi zemlje iz predominantno ruralne u urbanu te pokušaj emancipacije građana kroz urbanu ekspanziju. Povijest naših gradova naravno jest urbana, no radi se o novim kvantitetima i kvalitetima. Grad i služi, barem teorijski, i kao instrument proizvodnje proletarijata, a on je nužan socijalističkoj revoluciji. Osim golemih ekstenzija poput Novog Beograda i Novog Zagreba, i povijesni ambijenti kao Split ili Zadar dobivaju tada i nove slojeve, bitne i za njihove identitetske odrednice. Primjerice, danas je o Zadru nemoguće govoriti isključivo kao o rimskom ili srednjevjekovnom gradu, nego je legitimno govoriti o njemu kao modernom s obzirom na vrlo uspješnu rekonstrukciju nakon Drugog svjetskog rata. Drugo su ‘globalne mreže’, gdje se ide prema poziciji Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih i njegovom globalnom političkom značaju. Nesvrstani su ovdje iščitani kao vrsta alternativne globalizacije, a u to se uklapa u danas aktualni interes za postkolonijalne studije i izvoz arhitektonskih i urbanističkih iz Prvog i Drugog u Treći svijet. Ovdašnje projektantske i graditeljske firme bitno sudjeluju u urbanim transformacijama u zemljama Trećeg svijeta. Da li su one bile identitetski osjetljive, da li su dovoljno razumjele kontekste Afrike ili Azije u kojima su djelovale, to je otvoreno, kritičko pitanje. U taj paket kustosi su ukrcali i naš turizam, kao globalnu infrastrukturu namijenjenu turistima, privremenim građanima uglavnom sa Zapada i ponešto s Istoka. Veliki luksuzni hoteli bili su sasvim neočekivano polje eksperimenta, a ključno je da je urbana transformacija, usprkos maksimalističkim ambicijama ipak puno pažnje polagala na ono što danas zovemo održivost. ‘Svakodnevni život’ uključuje vrlo različita mjerila arhitektonskog djelovanja. Od dizajna namještaja i elektronike, kada smo imali dosta jaku industriju koja danas mahom više ne postoji, preko pitanja stana i prava na stan, pa do urbanizma, koji treba taj stan smjestiti u okvir samoupravnog socijalizma. Tu su ključni mehanizmi upravljanja izgrađenim okolišem, pitanja na koji način se alociraju stanovi, tko financira tu izgradnju. Također, koncept stambenog naselja, primjerice nekog u Novom Zagrebu, ustvari slijedi logiku osnovne jedinice samoupravnog socijalizma, a to je bila razina mjesne zajednice, gdje su građani mogli participirati u neposrednoj demokraciji. To nije nikada do kraja zaživjelo, ali je urbanizam preuzet iz mainstreama globalnog modernizma, logika ‘naselja’, ista posvuda u svijetu, u nas je imala i samoupravni okvir.

Antifašistički spomenici nisu bili mišljeni kao mjesta koja će po završetku biti prepuštena pojedinačnim posjetima. To su bila mjesta uprizorenja različitih kolektivnih rituala

Konačno, tema ‘Identiteta’, gdje je hipoteza da je u Jugoslaviji sustavno potican multikulturalizam. Svaka od republika, osim Crne Gore, imala je svoju arhitektonsku školu, koja je afirmirala svoj vlastiti pristup. To se shvaća kao naslanjanje lokalni kontekst i nasljeđe, koje ne mora biti etničko. Dobar je primjer situacija u BiH i rad Juraja Neidhardta i njegovih suradnika. U BiH postoji dominantni sloj fascinantne otomanske arhitekture i ona se apsorbira i ugrađuje u novi i izraz koji je istovremeno i lokalan i moderan. Tu prestaje kritika otomanskog kao imperijalnog, iako je ona bila dominantna u interpretaciji povijesti, i ta arhitektura se prepoznaje i priznaje kao vrijedan kulturni resurs. Slično je i s mediteranskim modernizmom na jadranskoj obali, postoji pluralizam modernizama i identiteta, od čega bi i današnja Evropa mogla nešto naučiti. Dio priče o identitetima su i spomenici antifašističkoj borbi i revoluciji. Spomenici su svojevrstan kontrapunkt, panjugoslavenski modalitet ili prožimajuća trans-nacionalna tipologija. Oni nisu bili mišljeni kao mjesta koja će po završetku biti napuštena od kolektiva i prepuštena pojedinačnim posjetima. To su bila mjesta uprizorenja različitih kolektivnih rituala, a često su bila i edukacijski centri. Petrova gora nije samo fascinantni Bakićev mega-spomenik , nego i partizanska bolnica, u koju se odlazilo da se upozna prošlost.

Vaša je tema ‘Između utopije i pragmatizma’ i tu tvrdite da u nas pravih avangardnih projekta gotovo i da nije bilo. Možemo li, suprotno duhu današnje ‘obnove’, govoriti i o konzervativizmu modernizma, koji odbija avangardnost?

Na prostoru Jugoslavije osim Vjenceslava Richtera u stvari nije bilo utopijskih zamisli. Većina arhitektonskih projekata bila je dosta pragmatična. Nakon Drugog svjetskog rata, ne samo u Jugoslaviji, nego i drugdje, događa se da je modernizam apsorbiran u maticu i to ne samo na Zapadu, već, nakon Staljinove smrti i na Istoku. U oba konteksta mogli bi govoriti o ‘industrijaliziranom modernizmu’, koji možemo tako nazvati zato što je ključna ambicija bila zadovoljavanje neposrednih potreba, iza čega stoji jasna društvena agenda. U Jugoslaviji je važno govoriti o nastojanju arhitekata da tu proizvodnju izgrađenog okoliša koja ide prema instrumentalnoj modernizaciji vrate natrag, prema vrijednosnoj modernizaciji, da se weberovski izrazim. U tome su jugoslavenski arhitekti bili dosta uspješni zbog svog snažnog strukturnog utjecaja na razvoj izgrađenog okoliša. Dodajmo i samu ideološku bazu ‘kulturnih sloboda’ u Jugoslaviji na koju se moglo osloniti u borbi za npr. kvalitetniji tlocrt stana. Možete li to danas zamisliti? I to je ono posebno interesantno u našem eksperimentu.

Richtera se danas najviše spominje zbog njegovog paviljona za izložbu EXPO 58 u Bruxellesu. No manje se zna da je on i autor radikalno avangardističkog projekta ‘Sinturbanizma’, kao utopijske antikapitalističke arhitekture primjerene socijalističkom čovjeku.

Jedini arhitektonski projekt, za koji sam Richter piše da ima ambiciju da na sebe prihvati razvoj samoupravnog društva, je njegov ‘Sinturbanizam’. Njega, po meni, možete čitati i utopijski i distopijski. Jer, ako zamislite da je osnova koncepta piramidalna megastruktura koja treba primiti osam do deset hiljada ljudi i sve funkcije grada unutra jedne građevine, niste najsigurniji da bi to bio sretan način razvoja. Njegova argumentacija je pragmatična: u modernim gradovima vrijeme se gubi u prometu, pa ako sve sabijemo unutar jednog kompleksa, uključivo s političkim životom (na vrhu piramida predviđene su velike dvorane za politička događanja i direktnu demokraciju), da postoji nova bliskost i drugačije veze između pojedinaca u kolektivima, onda je to idealistički pokušaj da se zbivanja koja Richter vidi oko sebe materijaliziraju i u jedan drugačiji tip grada.

Mislim da je kod njega možda još važnije što je intenzivno pisao kritičke tekstove, među kojima je ključni ‘Asistencija i angažiranost’, jedini tekst nekog arhitekta objavljen u časopisu Praxis. Tu on radi fundamentalnu razliku, da li arhitekti samo asistiraju društvu koje dolazi s gotovim razvojnim strategijama, kojima oni samo daju formu. Ili, su arhitekti društveno angažirani pojedinci, koji aktivno sudjeluju, zajedno sa svim drugim dionicima, u stvaranju vizija novog društva. Ne postoji centralizirana koncepcija, nego se društveni razvoj odvija kroz kolektivnu polemiku. Taj njegov teorijski društveni doprinos ostao je neprepoznat, zanemaren, odbačen kao strano tijelo. Ako je igdje postojao potencijal da se desi nešto što bismo mogli nazvati samoupravnom arhitekturom, onda bi to bilo tu, u ‘arhitekturi pregovora’. U tako različitih arhitekata poput Richtera i Vladimira Turine javlja slična frustracija, jer već 1960-ih vide da stvari ne idu u idealnom pravcu. Po Turini su modernistički ideali već propali, a ovo što nastaje u Novom Zagrebu nisu baš bile konkretne utopije koje su pioniri poput njega sanjali.

1/2