>

novosti logo

Kolumne Kolumne

El Shatt

Tito je prihvatio britanski predlog da se sila dalmatinskog stanovništva izmjesti u pustinju Sinaj vjerovatno zato da od Churchilla napokon dobije puno priznanje za veliku partizansku borbu protiv fašističkih okupatora. A britanski su ljudi tamo radili na obradi dalmatinskih izbjeglica za jugoslavensku monarhiju

Za El Shatt, jugoslavenski izbjeglički logor u Sinajskoj pustinji, ja sam čuo kad sam išao u osnovnu školu. Ali za njega nisam čuo u školskoj nastavi, već u školskom dvorištu. Brat jednog moga nastavnika imao je djevojku po imenu Nila, i ta Nila je jednom, iz Sarajeva, gdje je, čini mi se, studirala, došla sa svojim momkom u našu školu, da vidi gdje joj radi budući djever. Iz učionice smo gledali kako Nila šeta po školskom igralištu, pa kako bere drenjine. Popodne je otišla s kime je i došla. U to vrijeme bio je dosta reklamiran neki detergent Nila, pa smo se mi đaci smijuljili što će se snaha našeg nastavnika zvati kao prašak za pranje. Poslije smo saznali da se ona ne zove po tome prašku, već po rijeci Nilu, da je rođena u Egiptu, u mjestu koje se zove, evo pišem kako sam tada čuo, Elšât. Dugosilazni na a, tada nisam znao da je takav južnoštokavski akcenat nedopustiv za koji drugi slog osim prvoga. A nešto kasnije čulo se da su se Nila i njen momak posvađali i razišli, te ona nije ni postala snaha našeg nastavnika. Prošlo je mnogo godina, a ja ne znam da sam više čuo riječ elšât. Danas znam da je to poglavlje bilo nelagodno za našu historiju, za škole i za enciklopedije. Znam da je bilo tako, a pouzdano ni sad ne znam zašto je bilo tako. Ne znam zašto natuknice ‘El Shatt’ nema ni Enciklopedija Jugoslavije ni Opća enciklopedija. Zašto se enciklopedijske redakcije, odbori i zavodi nisu udostojili da barem desetak redaka stupca posvete jednom partizanskom gradu od trideset hiljada stanovnika, gradu od šatora u Sinajskoj pustinji, na to pitanje potpuna odgovora nisam našao.

El Shatt je u moj život ponovo ušao novembra mjeseca 1983. godine, u Weimaru. Lotte Fürnberg mi je poklonila knjigu stihova svoga muža naslovljenu imenom partizanskog dalmatinskog grada od šatora. Knjiga tvrdih korica presvučenih platnom, 103 stranice, unutra je 13 crteža ilustratorke po imenu Lea Grundig. Na koricama je crtež nekog čička, boja trule višnje, na sivom platnu. Stihovi su složeni krupnim slogom Walbaum-Antiqua, štedro, nije se žalilo papira. Unutra je najprije pjesnikov predgovor u prozi, bez naslova, iza njega Posveta u stihovima, 92 na broju, u 23 katrena, s rimama ABBA i ABAB. Iza toga slijede dva ciklusa: prvi s naslovom ‘Fragment El Shatt’, ima 27 pjesama i drugi s naslovom ‘Mirogoj u El Shattu’, ima ih 9. E taj nenaslovljeni predgovor je meni bio prva potpunija vijest o tome šta je to bio El Shatt. Evo ga u cijelosti:

Godine 1943, na englesku ponudu, bilo je sa Jadranske obale evakuirano oko 30 000 Jugoslavena, teško ranjenih partizana, žena i djece. Obećani su im zaštita i oporavak u jednoj oazi.

Ta je oaza bila primitivan jedan šatorski logor na rubu Sinajske pustinje, nedaleko od Sueckog kanala: El Shatt.

Ovdje su proveli skoro tri godine, izloženi nepredvidivo ćudljivoj i podmukloj prirodi.

Pustinjski vjetrovi, pješčane oluje, žarki dani, ledene noći vodili su nemilosan rat protiv njih.

Nedostatna hrana, odjeća, epidemije, nedostatak lijekova, sanitarnih uređaja, vojna birokratija britanske kolonijalne sile – sve je to skupa služilo da ih skrha: trebalo je da ih se obradi da ne pristanu na novu socijalističku Jugoslaviju. Najprije ih je trebalo slomiti, a potom korumpirati.

Smrt je odnosila njihovu djecu. Na Mirogoju, na groblju, koje su golim rukama načinili u obliku zvijezde usred pustinje, počiva 500 jugoslavenske djece. Pet stotina djece od ukupno trideset hiljada ljudi, a umrla su u tri godine!!

Smrt je kosila i muškarce i žene.

Preživjeli su pružali otpor! Otpor!

Volja i herojsko djelovanje tih antifašističkih boraca preobrazili su komad pustinje u jedan od centara jugoslavenske oslobodilačke borbe izvan domovine.

Najednom su pred šatorima nastajali vrtovi, škole, improvizirana bolnica, prostorije za kulturu. Tako su oni u El Shattu, u Sinajskoj pustinji, bili bitku protiv fašizma.

Ogromna jedna sovjetska zvijezda sijala je iznad logora, hranjena svjetlom uljanih lampi!!!

U martu 1946. posljednji od 30 000 napustili su logor, da bi se vratili u domovinu.

Ovaj tekst, kakav je da je, meni je pomogao da naslutim zašto je El Shatt bio pastorče jugoslavenske historiografije i školskih nastavnih programa. Ideja da se sila dalmatinskog stanovništva, skupa sa ranjenim partizanima, izmjesti u pustinju Sinaj nije bila jugoslavenska, već britanska. Tito je prihvatio takav britanski predlog vjerovatno zato da od Winstona Churchilla napokon dobije puno priznanje za veliku partizansku borbu protiv fašističkih okupatora. A britanski su ljudi tamo radili na obradi dalmatinskih izbjeglica za jugoslavensku monarhiju. To je jedna stvar. Druga stvar su pjesme same zbirke. One su zapravo knjiga duboke zahvalnosti Jugoslavenima i Jugoslaviji. U tu zahvalnost i divljenje ne može posumnjati nijedan čitalac. To je himničkim tonom autor iskazao u Posveti, gdje spominje Kranjsku goru, vrh Triglava pod snijegom, Prešernove stihove, Bledsko jezero, zagrebačke galerije, nadu u bolja vremena, ispunjenu rođenjem sina u Beogradu, koji naziva njegovom kolijevkom. Slike iz logorskog života su svakako i ‘agitpropovski’ obojene i intonirane, jedna od konstanti je žestoka netrpeljivost prema ‘vlasnicima’ logora Britancima, koje sve naziva ondašnjim kolokvijalnim imenom za Winstona Churchilla ˗ Sir Dabbelyou. Louis i Lotte Fürnberg su ondje dospjeli sa čehoslovačkim kontingentom za repatrijaciju i ostali 44 dana. Sutradan po njihovu dolasku, El Shatt su napustili posljednji jugoslavenski stanovnici. O onome što je partizanski zbjeg ostavio, evo samo jedne pjesme. Naslov joj je ‘Gradili su u pijesku’.

Gradili su u pijesku cio grad

s ulicama između šatora,

- to zapravo nije ni bio El Shatt,

već Zagreb, Split ili Beograd

il koji drugi grad s mora.

Pozornicu su gradili pravu

od lima i od dasaka

kupalište, igralište, sijali travu,

na galeriji, školi crvena slova

i zvijezda petokraka.

Kuće im ostale iza mora i voda,

a oni svejedno su vojnici bili.

Sir Dabbelyou i gospoda

Ljude sa zvijezdom slobode

u ‘displaced’ i ‘tupave‘ su štili.

Razne su stvari napisane o ovoj zbirci pjesama. Nakon nestanka DDR, napisi su skoro uglas negativni, zbog načina na koji je priređena, zbog njenog ‘destaljiniziranja’ i revizionističkog postupka priređivača. Knjiga je objavljena tek 1960, tri godine nakon pjesnikove smrti, priredili su je pjesnikova udovica Lotte i Gerhard Wolf, književnik i pjesnikov prijatelj. Dugujem zahvalnost Predragu Brebanoviću, što mi je ukazao na ‘Belešku o Fürnbergu’ koju je, marta 1962, napisao Marko Ristić u knjizi ‘Hacer tiempo’. Ta je bilješka najbolja i najpotpunija kritika priređivačkog postupka, a i ljudske i pjesničke sudbine Fürnbergove. Ristić i njegova supruga Ševa su četrdesetih godina bili i udomitelji Fürnbergovih u Beogradu, viđali se s njima i u Vrnjačkoj Banji (o tome u knjizi ima više svjedočenja), dobivali i knjige i rukopise Louisovih pjesama. U Parizu je, o prvom maju 1947, Fürnberg Ristiću ostavio rukopis zbirke ‘El Shatt’, pa je ovaj potonji svakako i najmjerodavniji za sud o njoj. Na primjeru jedne pjesme, objavljene najprije 1947, pod naslovom ‘Jedna pjesma o Titu’ pa potom 1960, pod naslovom ‘Nisu imali olovke’ u kojoj je, uz naslov izbrisano svuda i ime Tito, Ristić je ukazao na ‘konformističko i kominformističko autocenzurisanje’ kojim je pjesmi ‘toliko izmenjen smisao da više uopšte nije pesma, pošto je postala svoja sopstvena karikatura, falsifikat, kadaver’.

Pa opet, uz divljenje Ristićevoj kritici i iskrenosti, mene ne napušta davno uvjerenje da bi Fürnbergovu zbirku pjesama ‘El Shatt’ trebalo prevesti i objaviti kod nas. Radi pjesničkog svjedočanstva o jednom čudnovato nelagodnom poglavlju jugoslavenskog oslobodilačkog rata. I radi nekadašnje djevojke Nile, o kojoj više ništa nisam čuo nakon što sam čuo ono što rekoh da sam čuo.

1/1