>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Daleko od uzora

Brian De Palma, ‘Domino’ (2019): Vrsne stilizacije i dobar osjećaj za gradnju atmosfere uspijevaju u znatnoj mjeri prikriti krhkost sadržaja

Na pragu osamdesete godine života Brian De Palma, ključni pop modernist i postmodernist američkog filma od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih, polučio je novo ostvarenje. Naslovljeno je ‘Domino’ i teško je nastajalo, u koprodukciji pet evropskih zemalja (Danske, Francuske, Nizozemske, Belgije i Italije), snimanje gotovo nije dovršeno, a u montaži film se navodno drastično kratio, što se sve vidi u konačnom rezultatu. Scenarij Norvežanina Pettera Skavlana pripovijeda kompliciranu priču o dvojici kopenhaških policijskih partnera, Christianu (Nikolaj Coster-Waldau) i Larsu (Søren Malling), koji prime dojavu o obiteljskom nasilju u imigrantskom miljeu, ali na licu mjesta naiđu na okrutno ubojstvo povezano s ilegalnim oružjem i terorizmom, pri čemu im počinitelj ubojstva Ezra Tarzi (Eriq Ebouaney) uspije pobjeći, no samo da bi završio u rukama agenata CIA-e prevođenih Joeom Martinom (Guy Pearce), dok Lars biva teško ranjen i završi na intenzivnoj njezi u bolnici. Policajka Alex (Carice van Houten), tajna Larsova ljubavnica, pridruži se Christianu u potrazi za Tarzijem, za kojeg se ispostavi da je usamljeni borac-osvetnik protiv islamskih terorista koji su mu ubili oca. Potraga za Tarzijem odvodi ih u Španjolsku, gdje teroristi predvođeni šeikom Al Dinom (Mohammed Azaay) namjeravaju počiniti masakr na stadionu gdje se održava korida i gdje će doći do završnog razrješenja.

Složena priča s nizom istaknutih likova zahtijevala je gradnju složene narativne mreže i jake karaktere, međutim, u konačnoj izvedbi dobili smo tek skicozni narativ s neprofiliranim likovima i nizom neuvjerljivosti koje, kao što se nekad govorilo, ni pas s maslom ne bi pojeo. De Palma je autor kojem je stil uvijek bio važniji od sadržaja, ali u najboljim njegovim uratcima, poput ‘Obučene da ubije’ i ‘Blow Outa’, to dvoje bi se sretno poklopilo i preprelo na vrlo intrigantne načine. U ‘Dominu’ slavni sineast na visokom je oblikovnom nivou, film je prepun njegovih stilskih trade markova (dramatična izmjena pogleda/očišta, voajerska kamera, podijeljen ekran, campovska ili gotovo campovska uporaba glazbe u povišenom registru), Hitchcock mu je i dalje, nakon svih ovih desetljeća, inspiracija, pa parafrazira uvodnu sekvencu ‘Vrtoglavice’ s potjerom po krovovima, no u ovom filmu za Hitchcockovim vrhuncima jako zaostaje. Hitchcock je bio stilski maestro čije su priče često bile prepune šupljina gledajući iz realističko-motivacijske perspektive, ali ta prva razina pripovijedanja njemu je bila sporedna ili posve marginalna; ključno je bilo ono što je izviralo ispod prvog sloja narativa, tzv. dinamika muško-ženskih odnosa, priroda braka, (erotski) odnosi moći i drugo. Nažalost, u ‘Dominu’ taj ‘podsloj’ jednostavno ne postoji. Vidljivi su potencijali za intrigantno tematiziranje, na primjer paralelizma sretnog braka i sretne tajne ljubavne veze, suočavanja sa skrivenim stranama osobnosti bliske osobe itd., međutim film se takvom tematiziranju ozbiljno ne približava, njegovi likovi ostaju na razini funkcija, a odnosi poprimaju alibi karakter.

Pa ipak, ‘Domino’ nije slabo ostvarenje. De Palma je, kako je rečeno, u jako dobroj stilskoj formi i suprotno onom što se često događa, da stilska raskoš samo podcrta sadržajnu tankoću, njegove vrsne stilizacije i dobar osjećaj za gradnju atmosfere uspijevaju u znatnoj mjeri prikriti krhkost sadržaja. Napetost radnje, solidan ritam, zanimljiv ugođaj i stilska dojmljivost dovode do toga da mnogi gledatelj, barem za vrijeme trajanja filma, neće ni osvijestiti sadržajne insuficijencije. Daleko je to od onog što De Palma može ili je mogao, ali još uvijek nedostižno mnogim suvremenim žanrovskim autorima.

1/1