>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Drugi rezime

 ‘Tuga i slava’ zasigurno ne ide u vrh Almodóvarova opusa, recimo manje je složen i uzbudljiv od autoreferencijalnošću prethodećeg mu ‘Lošeg odgoja’, no svejedno riječ je o dojmljivom ostvarenju provjerenog majstora koje valja preporučiti.

Pedro Almodóvar navršio je 70. godinu života i u toj godini polučio neskriveno autobiografski film, svoj ‘Osam i pol’. Zanimljivo, dok je Fellini autoreferencijalno uronio u sjećanja i snove režisera u kreativnoj krizi već u 43. godini života, nakon svega sedam (i pol) snimljenih filmova, Almodóvaru je za prvi rezime života i umjetničke karijere, ‘Loš odgoj’ (2004.), trebalo 55 godina života i 15 snimljenih filmova, a za aktualni i, dojam je, konačni, znakovito nazvan ‘Tuga i slava’, jubilarnih 70 godina i 21 snimljen film. Dok je Fellinijev alter ego, Marcello Mastroianni, od svog režisera bio mlađi samo četiri godine, u ‘Osam i pol’ imao 39, Almodóvarov alter ego Antonio Banderas, od svog režisera mlađi nemalih 11 godina, u ‘Tuzi i slavi’ ima 59 i već je na pragu tzv. treće životne dobi. Nije naodmet spomenuti ni Fellinijev ‘drugi rezime’, ‘Amarcord’, koji je snimio s 53 godine, kad je dakle bio mlađi nego Almodóvar kad je snimio ‘Loš odgoj’, svoj ‘prvi rezime’, a onda se može i upitati jesu li nekad umjetnici ranije sazrijevali, je li tzv. sindrom vječnog mladića bio nepoznanica? Ili nema mjesta epohalnim i naraštajnim generalizacijama, nego je riječ o individualnim razlikama? Kako god bilo, danas pred sobom imamo neku vrstu, ako nije pretjerano reći, testamentarnog djela jednog od najvažnijih svjetskih filmskih autora u protekla četiri desetljeća.

U središtu radnje je režiser Salvador Mallo (Banderas u rijetko zrelom glumačkom izdanju), kojem madridska filmoteka priređuje projekciju njegova 32 godine starog filma koji sada ima status klasika, a u vrijeme premijere sam je režiser njime bio nezadovoljan jer je smatrao da je glavni glumac, Alberto Crespo (odlični Asier Etxeandia), upropastio ulogu. No sada ima sasvim drugi pogled na to – smatra da je Crespova interpretacija bila primjerena i želi upravo s njim, iako su se nakon premijere posvađali i više nikad nisu razgovarali, doći na projekciju restaurirane kopije u filmoteci. Isprva nelagodan susret pretvara se u početak prijateljskog druženja, Crespo pritom uvede Salvadora, koji pati od raznih organskih bolesti i depresije, u svijet heroinskog užitka, a taj užitak, čini se, režisera još više potiče na prisjećanje vlastitog djetinjstva i tzv. formativnih iskustava. Pratimo tako naizmjenično zbivanja iz sadašnjosti i prošlosti (koja će na kraju zadobiti eksplicitan metafilmski karakter), pri čemu u odrastanju darovita dječaka (sjajni Asier Flores) veliku i svijetlu ulogu ima njegova majka (pouzdana Penélope Cruz), dok otac, koji nije bio sposoban obitelji naći bolji dom od pećine, brzo nestaje iz njihova života. U tom životu ključne točke bile su otpor crkvenom katoličkom obrazovanju Francove ere, redovni odlasci u kino obilježeni mirisom urina i svježim povjetarcem, te prvo suočenje s obnaženošću mladog muškarca koja je u dječaku izazvala fascinaciju i uzbuđenje. U sadašnjem vremenu radnje Salvador, među ostalim, ponovno susreće životnu ljubav, Federica Delgada (Leonardo Sbaraglia), i taj susret protekne u dirljivom, gotovo platonskom tonu, kao što cijeli ton sadašnjosti i filma uopće odlikuje neka fina mirnoća sa sugestijom, kako je netko već napisao, stanovite kontemplativnosti. Ta melankolična intonacija takoreći nezamjetnom lakoćom pomiješana je s humorom na karakterističan almodovarovski način u kontekstu također prepoznatljivo almodovarovskog dizajna čistih i punih boja koje, međutim, ovaj put nisu u vatrometno-atrakcijskoj službi nego su funkcionalno uklopljene u opću smirenost ugođaja.

‘Tuga i slava’ zasigurno ne ide u vrh Almodóvarova opusa, recimo manje je složen i uzbudljiv od autoreferencijalnošću prethodećeg mu ‘Lošeg odgoja’, no svejedno riječ je o dojmljivom ostvarenju provjerenog majstora koje valja preporučiti.

1/1