Prošlog je tjedna predstavljen dugometražni dokumentarni film ‘Vatreni’ o najpoznatijoj i najuspješnijoj generaciji hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Film je nastao u hrvatskoj produkciji iza koje stoji Miroslav Blažević (mlađi), sin Ćire Blaževića, izbornika dotične reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. osvojila treće mjesto, no zanimljivo je da je autor Meksikanac Edson Ramirez – scenarist, montažer i režiser. Ramirez je u nas i na međunarodnoj sceni anonimno ime, a korijeni njegova interesa za hrvatske sportaše, osobito nogometaše, sežu u djetinjstvo: ‘Kao dječak sam pratio hrvatske sportaše, pogotovo nogometaše (…). Znao sam i za rat u vašoj zemlji. Na svjetskom prvenstvu u Francuskoj gledao sam vaše igrače kako hrabro izlaze na teren i igraju nevjerojatan nogomet (…).’
Znakovito je spominjanje rata i povezivanje reprezentativaca iz ‘98. s oružanim sukobom koji je završio 1995., drugim riječima očito je da Ramirez stoji na pozicijama službenog nacionalnog narativa o nogometašima koji su izravno proizašli iz ratnog vihora i u silnom nacionalnom zanosu postigli senzacionalan uspjeh te zadivili svijet. Stoga je velik dio filma posvećen slikanju političkog konteksta od Titove smrti do navijačkog nasilja uoči neodigrane utakmice Dinamo – Crvena zvezda u Zagrebu i prekida susreta Hajduka i Partizana uz paljenje jugoslavenske zastave, stanovit prostor dat je ratu, ‘povijesnoj’ prvoj utakmici reprezentacije RH (prijateljskoj protiv SAD-a) i zapaženom nastupu na Evropskom prvenstvu 1996., a samo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj tretira se više kao točka na i jednog takoreći apostolskog puta (jer nogometaše se sagledava kao svojevrsne misionare koji šire radosnu vijest o nezavisnoj hrvatskoj državi) nego što mu se prilazi iz čisto sportske perspektive (o čemu svjedoči i tzv. prokletstvo Thuram u utakmici s Francuskom – hrvatski reprezentativci i danas naglašeno sugeriraju kako nisu bila čista posla da francuski obrambeni igrač jedina dva gola za ‘tricolore’ postigne baš protiv Hrvatske, odnosno da je nebo tako odlučilo).
Ideopolitički, film nije zloćudan: socijalistička Jugoslavija se ne demonizira, štoviše, ima i sasvim pristojnih riječi o njoj (recimo iz usta Slavena Bilića ili Igora Štimca), ali službena verzija dominantno se ne dovodi u pitanje: Hrvati su u Jugoslaviji bili u podređenom položaju i zato su željeli državnu nezavisnost. Glavni glasnogovornici te teze su (Dalmatinci) Štimac i Aljoša Asanović, dok im diskretno proturječi (Bosanac) Mario Stanić, koji progovara iz nacionalno neutralne pozicije (sugerirano čak antinacionalističke), apostrofirajući opći kaos koji je zavladao u zemlji početkom devedesetih. Završnica pripada prikazu generacije ‘vatrenih’ kao uljuđenih patriota, pravih Europljana koji zagovaraju prevladavanje starih rana i okretanje budućnosti, a poanta pripada Biliću i prokušanoj formuli – oprostiti, ali ne zaboraviti. Najzanimljiviji dijelovi filma dosad su neviđene (milicijske?) snimke brutalnog okršaja navijača Dinama i Zvezde u Maksimiru 1990., posebno Bobanovo ironiziranje milicajaca i nasrtaj na jednog od njih (Boban i Šuker kao udarne pesnice reprezentacije inače se u filmu ne pojavljuju, osim na arhivskim snimkama), te pojava i komentari Vjeke Škrinjara, bivšeg nogometaša Dinama koji nije imao veze s reprezentacijom, a u filmu se ipak našao kao svojevrsni (vjerojatno nesvjesni i od autora nenamjeravani) homo ludens, čista suprotnost patosu reprezentativaca.
Užefilmski, ‘Vatreni’ su ostvarenje dobrog ritma/tempa, no lišeni bilo kakve nestandardne autorske intervencije, pristojan TV dokumentarac svjestan potrebe za političkom korektnošću, jako dalek od pronacikunst poetike Brune Kovačevića u filmu o Kostelićima.
